Buško jezero

Buško jezero se nalazi na kraškom kraju, na nešto više od 700 metara nadmorske visine.
To je najveće umjetno jezero u Europi. Površina mu je 60 km2.
Dugo je 12,5 km: od izvora Ričine (Vrilo u Prisoju) do Sinjskog Ponora, a široko 11,5 km: od Podgradine do Mukišnice.
Ovo nekadašnje polje bilo je većim dijelom u periodu velikih kiša poplavljeno, a ponekad (kao danas) potpuno pod vodom.
Kada su bile oštre zime, gotovo uvijek bi se zaledilo.
Ljeti, kada bi bila velika suša, utihnula bi sva okolna vrela i potoci; čak bi se i Ričina na mnogim mjestima isprekidala. Vode bi ostajale samo u virovima rijeka. Buško Blato je većim svojim dijelom bilo puno oranica i pašnjaka.
Svatko je u njemu imao svoju njivu; Zaprisap i Konopi, Matkovče i Strmne, Prike i Četvrti...
Mnoge od njih su ljudima ovog kraja bile jedini izvor materijalnih dobara. A kada je sezona rada – poglavito koševine, slio bi se silni narod buškoblatskog kraja: kosac do kosca, kupelica do kupelice.
Bez ijednog traktora ili stroja, sve se ručno radilo. Kosilo i kupilo...
Ni nepregledno prostranstvo polja, kao ni nesnosne žege, nisu mogle biti smetnjom da se dade oduška srcu: i kada se naviljci nose ili kose oštre, uz zveket kamena o metal, zaorila bi se i čuvena ganga.
Znalo bi se tada:
"to su Podhumčani...to su Prisojani..." čak bi se i klapa poznavala imenom i prezimenom.
Svi veseli i radosni, iako iscrpljeni od rada, a nerijetko i gladni, nisu bili umorni za pismu.
Natpivavali bi se tako "Bužani" od Grabovice do Podgradine,
od Liskovače do Prisoja...
Isto je bilo i na rubovima polja.
Uz naselja su bile oranice i njive.
A na njima bi se uzgajale razne žitarice i povrće.
I ovdje "u kopačima" nerijetko i po tridesetak na jednoj njivi, nije bilo smetnji.
Uz pjesmu i šalu zaboravljalo bi se na umor, zaboravljalo bi se da je zemlja tvrda i suha. Stoga su nadmetanja, tko će bolje iskopati, bila neizostavna...

A onda kao da je sve to iznenada nekome zasmetalo.

Po mišljenju tadašnjih vlasti i "stručnjaka", Buško je Blato
"idealno mjesto za akumulacijsko jezero", stoga će se "njegove vode koristiti za hidrocentralu Orlovac u Rudi kod Sinja".
Po njihovom bi se mišljenju u tom slučaju Buško Blato moglo mnogo bolje iskoristiti.
Tako se dugogodišnja ideja okončala odlukom (1968) da se "otvori akumulacijsko jezero".
Načinjena su ispitivanja tla i štura arheološka iskopavanja.
Odmah nakon tih pripremnih radova su sagrađene dvije brane.
Jedna je podignuta u Kazagincu
(duga 3km), a druga u Podgradini.
Konačno, izgrađeni su svi dovodni (reverzibilni) kanali vode iz Livanjskog polja i postavljeni crpno – turbinski reverzibilni uređaji. Tako je "upornim radom ljudi i stručnjaka" stvoreno akumulacijsko jezero – najveće u Europi !
No upitajmo se je li stvaro samo to bio cilj...
Jezero je odavno tiho prozvano "političko jezero".
Danas vode Buškog jezera služe za pogon hidroelektrane u Rudi kod Sinja.
Svečano puštanje u rad bilo je
10. svibnja 1974.
Buško jezero teritorijalno pripada većinom općini Tomislavgrad
(oko 75%), manjim dijelom općini Livno (oko 25%).
Iako službeno postoje te granice, jezero i cijeli ovaj kraj čine ipak jednu  nedjeljivu  cjelinu.