Riječ katolik dolazi od grčke riječi "katholikos", ima korijene u grčkim riječima "kata" i "holos", a znači "univerzalan", "sveopći".
Na početku drugog stoljeća, u pismu sv.Ignacija Antiohijskog, nalazi
se prvi sačuvani spomen, korištenja riječi "katolički"
u vezi sa Crkvom.
Bio je biskup Antiohije u Siriji, poznavao je apostole Petra, Pavla i Ivana.
Napisao je to na putu u Rim, gdje su ga vodili na pogubljenje zbog
vjere u Boga:"Morate slijediti biskupe, kao što je Isus
slijedio Oca. Slijedite svećenike, kao da slijedite apostole. Gdje se pojavi
biskup,
tamo neka dođu vjernici. Svuda gdje je Isus, tamo je Katolička Crkva."
Drugo rano spominjanje riječi "katolički", vezano je uz
sv.Polikarpa, biskupa Smirne (danas Izmir u Turskoj), koji koristi
riječ mnogo puta.
Sv.Polikarp bio je učenik apostola Ivana i prijatelj sv.Ignacija
Antiohijskog.
Uskoro su riječ, počeli koristiti i drugi teolozi i pisci. Na
Nicejskom crkvenom saboru,360.g.
spominje se u Vjerovanju -"jedna,sveta,katolička i apostolska Crkva."
djelatna milost
Da bismo mogli živjeti i
djelovati kao djeca Božja, osim kreposti potrebna nam je još i posebna Božja
pomoć.
Ta se posebna Božja pomoć zove DJELATNA MILOST
Ona
nam pomaže da činimo za Nebo zaslužna djela. Potrebna nam je- jer bez te milosti
ne možemo dobro djelo niti započeti,
niti nastaviti, niti dovršiti. Ona nas prosvjetljuje da spoznamo volju Božju,
potiče da je uzljubimo i jača nas da je izvršimo.
Bez nje ne možemo ni misliti ništa zaslužno za Nebo. Ta nas milost ispunja
strahom pred grijehom,
podupire u napastima i pomaže da ustrajemo u dobru.
Milost djelatna potrebna je svakom čovjeku. Nevjerniku da upozna vjeru, grješniku da se pokaje, dobrome da ostane dobar.
Budući
je Isus umro za sve ljude i jer Bog „hoće da se svi spase“, zato je dao svakom
čovjeku, pa i nevjerniku i grješniku,
dovoljno milosti. No, ne daje ju svima jednako. Ako više i bolje molimo, ako
često primamo sakramente, ili smo kod
sv. Mise, primamo više milosti. Pravo na te milosti Krist nam je dao na
krštenju, a primamo ih u tijeku čitava života.
Milost je dar i za nju moramo moliti. S milošću djelatnom moramo surađivati i ne smijemo ju odbijati.
odnos biblije i znanosti
Na prvi pogled izgleda da suvremena znanost ruši biblijsku sliku stvaranja svijeta i čovjeka.
Treba, međutim reći da biblijski
izvještaj o stvaranju nije znanstvena studija.
Nije
rečeno kada se stvaranje zbilo,
niti su nam dane pojedinosti kako je Bog stvorio zemlju i život na njoj, niti
koliko je to dugo trajalo.
Biblija nam ne daje znanstveno obrazloženje nastanka svijeta, nego nam poručuje
zašto je Bog stvorio svijet i čovjeka.
Bog
voli svoja stvorenja, dao im je da napreduju, da se množe. Dao im je život i
blagoslovio ih.
Biblija nam na jednostavan način otkriva smisao života, važnost i dostojanstvo
čovjeka, usmjerenost čovjeka i
cijele povijesti prema svome cilju, prema Bogu. Stoga
vjera i znanost nisu u suprotnosti niti jedna drugu isključuju.
Određenim pitanjima svaka pristupa na svoj način, iz svoga kuta gledanja.
Znanost pokušava odgovoriti na pitanje: «kako» i «kada» je svijet nastao ?
Vjera daje odgovor na pitanje «zašto» i «čemu» je svijet nastao ?
Znanost obogaćuje naše znanje o kretanju nebeskih tijela, o starosti svijeta, o postanku i razvoju biljnih i životinjskih vrsta itd.
Vjera nam, s druge strane, daje odgovor na pitanja o smislu i svrsi postojanja svijeta i čovjeka, te odakle dolazimo i kamo idemo.
laici - svjetovnjaci
Naziv laik na grčkom znači narod.
U
kršćanskom govoru tako se
nazivaju svi vjernici,
svi članovi Božjeg naroda (Crkve),
koji žive u tzv. svjetovnim zvanjima
(tj.oni koji nisu svećenici, biskupi, redovnici i đakoni).
Vjernici -
laici (svjetovnjaci) punopravni
su i jednako vrijedni članovi Crkve.
Oni su slično kao i biskupi, svećenici i redovnici pozvani da sudjeluju na svim
područjima života i djelovanja kršćanske zajednice.
Svima
nam je u kršćanskim
zajednicama povjereno zajedničko poslanje naviještanja i ostvarivanja Kristove
Radosne vijesti,
ali su nam povjerene različite službe
u vršenju tog zajedničkog poslanja.
Sudjelovanje vjernika-laika svjetovnjaka u različitim oblicima života i djelovanja kršćanske zajednice zove se apostolat laika.
izopćenje (ekskomunikacija)
U povijesti se provodila se uz poseban obred koji je trebao ostaviti utisak i na izopćenima i na vjernicima.
U
Katoličkoj crkvi i danas postoji
ekskomunikacija ili izopćenje do kojeg može doći na više načina,
a postupak je točno određen u
Zakoniku kanonskog prava. Osoba se
izopćuje iz Crkve samo u slučaju točno određenih teških prijestupa,
kako bi spoznala svoje propuste, obratila se i vratila na put spasenja.
znak križa kroz povijest
Običaj križanja jednim prstom vuče svoje korijene iz ranokršćanskoga vremena.
Najraniji dokazi o križanju jednim prstom potječu iz 2. stoljeća (npr: Djela
ivanova, Tertulijan)
U početku su se kršćani križali samo s jednim prstom (kažiprstom ili
palcem) na način da bi napravili mali znak križa na čelu.
Kasnije su činili znak križa također jednim prstom, ali preko cijelog lica;
preko čela, očiju, usta, nosa.
Sedam stoljeća su se kršćani križali samo s jednim prstom u Srbiji je taj
običaj ostao očuvan sve do petnaestog stoljeća.
Mnogi vide u načinu križanja jednim prstom simboliku ispovijedanja vjere u
jednoga Boga.
Od 8. stoljeća počinju se kršćani križati s dva prsta – kažiprstom i
srednjakom. A znak križa su pravili na čelu i prsima.
Time su htjeli naglasiti svoju vjeru u dvije naravi Isusa Krista: božansku i
ljudsku. Takav način križanja pojavljuje se kao
protest krivovjerju koje je Isusa gledalo samo kao Boga i nije mu htjelo
priznati da je bio i pravi čovjek.
Ovakav način križanja raširio se prije svega među Grcima.
Istovremeno se razvija i običaj križanja s tri prsta: palac, kažiprst i
srednjak. U 13. st. Se takav način križanja,
koji simbolizira trojstvo, proširio u cijeloj Grčkoj (Istočnoj) Crkvi.
Pri činjenju znaka križa izgovaraju se jednostavne svetopisamske riječi: «U
ime Oca i Sina i Duha svetoga» (Mt 28,20).
Znak križa time postaje sažetak kršćanske vjere: Bog Otac na ljubi i spašava
po svome Sinu i daje nam Duha Svetoga.
Pravoslavci i istočni katolici (Grkokatolici, Maroniti i dr.) se još i
danas križaju na taj način.
Povijest pokazuje da su se i rimokatolici na Zapadu sve do 13. stoljeća tako
križali. Papa priznaje i cijeni oba načina križanja
s tri ili pet prstiju. Križanje s tri prsta svakome govori ovo: tko se
tako križa vjeruje da je jedan Bog u tri božanske osobe,
a Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Mnogima je sasvim nepoznato da su i na
zapadu pape kao npr.
Leon IV (+855) i Inocent III (+1216) učili da se znak križa čini s tri prsta od
čela prema prsima i od desnog prema lijevom ramenu.
Tek se kasnije ustalio naš današnji način križanja; s cijelom šakom, dakle sa svih pet prstiju.
Kao smrtna kazna vraća nas do Perzijanaca. Po križu je trebalo biti spriječeno da leš osuđenog onečisti zemlju.
Razapeti je imao polaganu smrt s
puno muke. Često je umro dva do tri dana nakon razapinjanja i to radi
slabosti
u krvotoku ili u disanju. Leš se ostavljao visiti na križu. Nije se
usuđivalo takvog pokopati.
Vjerojatno je takva kazna
dospjela do Rimljana preko Aleksandra Velikog. Rimljani su razapinjali
samo robove i barbare.
Osuđenik koji je bio „rimski građanin“ imao je počasno pravo da
bira izvršenje presude: odsijecanje glave ili trovanje.
Razapinjanje je imalo namjeru da osuđenika uništi duševno i tjelesno.
Često su osuđenika prolaznici vrijeđali.
Rane, žeđ i vrućina povećavali su patnju osuđenika.
katakombe
Katakombe
su podzemne grobnice u kojima su sahranjivani stari
kršćani.
Isklesane su u mekoj stijeni na svetom području koje okružuje
Rim.
Kad je car
Neron počeo progoniti kršćane, za molitvu
su se sastajali u grobnicama –
u to je vrijeme svaki građanin na groblju bio siguran. Sredinom
3. stoljeća,
kada se u katakombama više nisu osjećali sigurnima, ljudi su zazidali postojeće
ulaze i napravili nove, tajne.
Podzemni su se hodnici pružali kilometrima – čak se kaže da bi katakombe bile
duže od cijelog
Apeninskog poluotoka kad bi se hodnici pružali pravocrtno.
U doba cara
Konstantina završava progon kršćana, te
katakombe počinju posjećivati tisuće
hodočasnika.
U
5. stoljeću se ulazi u katakombe zatrpavaju
kako bi ih se zaštitilo od
Gota koji su u to vrijeme osvojili i
opustošili Rim.
Ulazi u podzemne hodnike toliko su dobro skriveni da je tek
1578. godine slučajno pronađena jedna
katakomba !
Hodnici su najčešće
dugi tri do četiri kilometra, a široki tek toliko da se dva pogrebnika,
koja nose mrtvačka nosila, mogu mimoići. Stube koje vode u ove hodnike
ponekad su i 12 metara ispod zemlje,
a pri njihovom se dnu hodnici račvaju u brojnim pravcima.
Neke katakombe imaju
dvije ili više razina –
katakombe svetog Sebastijana imaju čak
četiri razine.
Tijela umrlih stavljala su se u šupljine u zidovima, koje su prvobitno bile
zazidane ciglama ili kamenjem.
Kako su mnoge od tih pregrada u međuvremenu popustile i popucale,
današnji se posjetitelji često moraju provlačiti između dugih redova kostura.
Puno puta je pred očima ljudi prikazivana slika pakla kao mjesta u kojem je
vatra,
u kojem se ljudi peku i kuhaju, te da Zlo muči ljude vatrom... Od čega se
sastoji „vatra“ pakla ?
Pred svakim čovjekom stavljen je izazov slobodne volje. U toj slobodnoj
volji čovjek se odlučuje ZA ili PROTIV Boga.
No, kako svaki čovjek teži sreći tj. sreći implicitno svaki čovjek teži k Bogu,
jer Bog je jedini koji može ispuniti čovjekovu dušu.
Čovjek nije samo duh ili samo tijelo... On je Duh, duša i tijelo... a kako
je duša Božja kreacija tako svaki čovjek upravo teži svojem Stvoritelju...
Za čim god da čovjek pruži svoju ruku nadajući se da je to sreća (posao,
stvari, osobe...) zapravo pruža ruku za Bogom...
Vidjevši da ga to ne ispunjava čovjek se dalje okreće i traži sreću, traži
Boga...
Čovjek koji je sa Bogom, koji druguje sa njim, sličan je, kako kaže psalmista,
„stablu koje raste pokraj voda tekućica“ (usp. Ps 1),
nikada dakle ne ugiba... A nasuprot tome, onaj koji se svojom slobodnom
voljom odjeli od Boga taj umire, sličan je stablu bez vode...
Bog napaja čovjekovu dušu ljubavlju i mirom te mu daje vječni život sa Njim, to
je njegova istinska sreća...
Kada čovek dođe na vrata vječnog života postoje dvije mogućnosti:
• vječno blaženstvo ili
• vječna propast...
Vječna propast, pakao, jest stanje duše, u kojem duša ŽALI što nije zajedno sa
svojim Stvoriteljem, da gleda njegovu slavu i uživa vječno blaženstvo...
O tome govori i Isus kad kaže da će tamo biti „plač i škrgut zuba“...(usp. Mt
13, 50) Dakle, vatra pakla ne peče čovjekovo tijelo nego dušu...
Peku promašaji, propusti, grijesi,... Muka onih koji su u trajnoj odvojenosti s
Bogom jest upravo to što su odvojeni od Boga...
Iako je bilo biskupsko pravo uzdizati neke
kršćane na čast sveca, ipak su se od 10 -11. st. biskupi sve češće
obraćali autoritetu pape
da potvrdi ispravnost štovanja pojedinog sveca. Prvo
posvjedočeno odobrenje kulta jednog sveca od strane pape bilo je
993. kada je
proglašen svetim sv. Ulrik, agsburški biskup (+ 973). Tek 1171.
Aleksandar III. nalaže da se ne smije nikoga častiti kao sveca
bez odobrenja Rimske crkve.
Nakon Tridenskog sabora za proglašenje svetaca počinje se brinuti
Kongregacija obreda (1588.). Godine 1634. je uveden prvi
stupanj do proglašenja svetim:
beatifikacija - proglašenje blaženim. Prvi je proglašen blaženim
sv. Franjo Saleški.
Kod proglašenja svetim ili blaženim gleda se na :
a) pravovjerje kandidata
b) junačko vršenje evanđeoskih kreposti
c) čudesa koja su nastala na njegov zagovor.
Pri tom se za mučenike ne traži treća točka.
o paklu
• Ima li Crkva jasan stav o tome koliko će dugo
grešnici ostati u paklenim mukama ?
Čini se da se teolozi i mistici u tom pitanju razilaze, da nisu jedinstveni.
Zar uistinu grešnici apsolutno nikada neće izaći iz paklenih muka ?
Zar neće u tom slučaju biti kažnjeni više nego što zaslužuju ?
Zar ne bi bilo najpravednije osuditi ih ovako: neka trpe u paklu onako teško
kako su teško griješili,
ali samo onoliko dugo koliko su dugo griješili u zemaljskom životu, a onda im
duše vratiti u ništavilo
ili ih dovesti u stanje u kojem niti trpe niti uživaju, pošto nemaju nikakvih
zasluga za nebo.
Ne poželimo ni najvećem zločincu u Ljudskoj povijesti da zauvijek ostane u
paklu.
U Starom zavjetu piše da je Bog milostiv i žalostiv prema svim stvorovima
svojim,
pa se valjda smijemo nadati da će se jednom i njima smilovati.
Čitatelj iz Bačkog Monoštra
Vaše pitanje je složeno, razumljivo ali, nažalost, "ponuđena" rješenja
nisu prihvatljiva.
Naime, ne može biti diskusije o onome što Crkva vjeruje na
temelju Objave i usmene Predaje,
a osobito ne o onome što je u svom vjerovanju autoritetom, koje ima božansko
porijeklo,
vjernicima ponudila vjerovati i u savjesti ih obvezala na prihvaćanje tih
istina. U kom smislu ?
Evo, kako mislim. Ono što je jasno definirano, a
objavljeno je, može biti nama više ili manje ugodno ili neugodno,
ali objavljena božanska istina ne trpi ni nagađanja ni pogađanja. S
istinom se ne može trgovati.
Ne može se dakle ni vjernikom u cijelosti ostati ako se ne prihvati vjera u
cijelosti. Nije prihvatljiv stav
da ono što nam odgovara vjerom prihvaćamo, a ono što nam ne odgovara odbijamo.
Vjera je ponizni i milosni čin kojim svoje povjerenje potpuno poklanjamo Bogu
koji ne može biti prevaren
niti može koga prevariti. Bogu stoga vjerujemo na temelju njegovog
božanskog autoriteta objavitelja,
a ne na temelju tumačenja nekoga iz Crkvi. Mi možemo biti sućutni,
žalosni, može nas jako boljeti istina,
ali s tim istina nije prestala biti istinom, a niti nam daje pravo da
proničemo u one božanske stvarnosti koje ne možemo shvatiti.
Tako, recimo, nijedan stvoreni um ne može shvatiti
neizmjernu ljubav Božju kao ni neizmjerno Božje milosrđe,
što nam odgovara, ali se jednako tako ne može shvatiti ni vječna Božja
pravednost - što, kako je očito iz Vašeg pitanja,
Vama glede iznijete problematike ne odgovara. Vidite, ne možemo, dakle, sa
naše ljudske ograničene pozicije zaključivati
o onim božanskim, objavljenim stvarnostima. Ponovit ću. Možemo ih
ili prihvatiti pa biti vjernici ili ne prihvatiti pa biti nevjernici.
U definiranim istinama nema polovičnog prihvaćanja. Da ne bih dulje ja
tumačio, iznimno ću na ovom mjestu prenijeti sve ono što
Katekizam Katoličke Crkve govori o paklu. Katekizam na najkompetentniji
način iznosi nauk Katoličke crkve koji u savjesti obvezuje sve katolike.
Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo.
Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega,
protiv svoga bližnjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti.
Tko god mrzi brata svoga, ubojica je.
A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv
3,14.15). Naš Gospodin upozorava nas da ćemo
biti od njega odijeljeni ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć
siromašnima i malenima, njegovoj braći.
Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio
milosrdnu ljubav Božju, znači,
po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo
jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva
s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju "pakao".
Isus često govori o "geheni", o vatri
"koja se ne gasi", pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju
vjerovati i obratiti se,
i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima
navješćuje da će "poslati svoje anđele da pokupe sve (...)
bezakonike i bace ih u peć ognjenu" (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu:
"Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni" (Mt 25,41).
Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i
njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti
silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se
paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga,
u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime
teži.
Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom
čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine.
Istodobno su hitan poziv na obraćenje: "Uđite na uska vrata ! Jer
široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu.
O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga
nalaze!" (Mt 7,13-14).
Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje
Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog
života,
zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo
kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine,
gdje "će biti plač i škrgut zuba". Bog nikoga ne predodređuje za
pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i
ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim
molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga,
koji "neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt
3,9):
Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas
tvojih slugu i sve obitelji svoje:
obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među
izabrane svoje.
Kako vidite iz citiranog i argumentima dobro potkrijepljenog teksta, pakao
postoji, pakao je vječan, a opisane su i paklene muke.
Ono što je sada glede Vašega pisma sudbonosno, jest zapravo pitanje našega
ljudskoga dostojanstva.
Ali, u kom smislu. Mi smo, kao bogooblična stvorenja, uzdignuti na
dostojanstvo sinova i kćeri Božjih.
Kada je to praotac naš Adam izgubio, Bog nas se nije
odrekao nego nam je za spasitelja dao svoga Sina Isusa Krista.
Darujući nam svoga Sina, drugu božansku osobu, Svemogući nije mogao ništa veće
dati jer je Isus Bog od Boga i svjetlo od svjetla.
Time je dao sve što on "ima". Kako onda ne shvatiti svoju
odgovornu slobodu i dostojanstvo sudjelovanja na Kristovoj božanskoj naravi.
Zar i dalje biti slijep i hrliti u grijeh i to okorjelo, svjesno, voljno,
slobodno prezrevši i Boga stvoritelja, prezrevši i svoje dostojanstvo,
prezrevši i neizmjernu ljubav i milosrđe Isusa Krista.
Pakao nije posljedica Božje odluke. Pakao stvara
ljudska slobodna volja, koja se definitivno okreće od Boga.
Pakao je prema tome stanje u kojem ni svemogući Bog nije "moćan", jer mu
se protivi ljudska slobodna narav.
A jer nas Bog nije htio stvoriti robotima, nego slobodnima, onda nam ostaje
živjeti odgovorno svoju slobodu i
čuvati se pakla, a za grešnike molimo da se obrate bar na času smrti.
Uostalom, ne znamo ni koliko je duša u paklu, ni tko je u paklu i stoga ne
sudimo, nego Boga ljubimo, a pakla se bojmo.
Mr. Andrija Kopilović
evangelizacija
Pod evangelizacijom razumijemo kako prvo naviještanje evanđelja pred
nekršćanima
kao i stalno ponavljanje poruke evanđelja u propovijedi, katehezi i liturgiji.
Uz evangelizaciju osoba postoji i evangelizacija kulture. Ona se
sastoji u kritičkom prožimanju misli
i načina života ljudi koje izlazi iz života po evanđelju. Evangelizacija
se može sastojati iz : određenih oblika
(tu spadaju naviještanje, tumačenje pisma i slavljenje bogoslužja) i može
se dogoditi indirektno,
kroz svjedočenje po evanđelju ozbiljno izmijenjenog životnog stila (npr. po
svjedočenju iz djela bratske ljubavi).
Evangelizacija ne znači da uspije po mogućnosti sve ljude učiniti kršćanima ,
ili sve kršćane – posebno one koji su
redovito prije išli u crkvu i prestali – potaknuti da opet idu. Isus je
svoju poruku naviještao u Nazaretu,
Korozaimu i Betsaidi gdje, nisu baš najoduševljenije, slušali njegove riječi.
Evanđelje znači na prvom mjestu naviještati riječju i djelom radosnu vijest i
tako naviještanje
smjestiti u aktualna događanja da je svaki čovjek dobre volje u stanju
prihvatiti radosnu vijest u cijeloj njezinoj
originalnosti i autentičnosti, prihvatiti je i produbiti, a što je i najvažnije
živjeti u svome osobnom životu.
Hebrejski narod Starog zavjeta upotrebljavao je taj
izraz da bi izražavao iskustvo pomirenosti s Bogom,
objasnio plodnost i blagostanje i kao pozdrav; heb. 'barak'
- blagoslivljati Boga
Također, autori Knjige psalama često su ga upotrebljavali da bi izrazili
veličanje i zahvalnost Gospodinu.
U liturgijskom smislu taj izraz označava obred kojim svećenik posvećuje
neku osobu ili predmet.
Najnoviji službeni obrednik Blagoslova sadrži oko 200 blagosolova
osoba, zgrada i predmeta,
a danas je uobičajeno u cijeloj Crkvi da se sve liturgijske službe završe
blagoslovom, obično s oltara.
imprimatur
Prije 1975. biskupijski cenzor davao je
odobrenje, poznato kao imprimatur (neka se tiska),
na objavljivanje knjiga koje nisu proturječile katoličkom učenju o
vjeri i moralu.
Promijenjene norme za podjeljivanje imprimatura strogo propisuju da se
može davati
jedino knjigama koje su u sukladnosti sa službenim učenjem Crkve.
Međutim, u današnje vrijeme samo slijedećim knjigama potreban je
imprimatur:
službeni biblijski i liturgijski tekstovi i njihovi prijevodi; katekizmi i
molitvenici;
školski priručnici koji obrađuju doktrinarna moralna pitanja, kao i literatura
koja se prodaje ili dijeli u crkvama.
leviti
Leviti prema Bibliji, bili su potomci Levija, jednog od dvanaest sinova patrijarha Jakova (Izraela).
Prema
Ponovljenom zakonu
Bog je odredio pleme Levija
“da nosi Kovčeg
Saveza s Gospodinom,
da stoji pred njim, služi mu i blagoslivlje u njegovo ime” Pnz 10,8.
Neko su vrijeme,
samo pripadnici Levijeva
plemena
mogli biti svećenici u izraelskom narodu,
a kasnije su svećenicima mogli postati i pripadnici ostalih židovskih plemena.
Nakon
ukidanja
pokrajinskih svetišta tijekom reforme kralja Jošue oko 622.pr.Kr.,
nastaje razlika između levita i svećenika.
Tad su leviti
redovito
postajali pomoćni službenici u jeruzalemskom hramu, tj.
pomoćnici svećenicima koji su vodili bogoslužje (službu Božju).
U
NZ
levita i svećenika nalazimo u prispodobi o dobrom Samarijancu (Lk 10,32),
te u Djelima apostolskim gdje levit Barnaba,
podrijetlom s Cipra, postaje Isusov učenik i pratilac Pavlov.
karizma
Od grčkog izraza koji znači "nezasluženi dar".
To je Pavlov izraz za milosti koje Duh daje za
izgradnju Kristova tijela.
Pavao govori o darovima u 1 Kor 12-14; te
među njih ubraja: misijsko djelovanje, proročko djelovanje, mudrost,
i službu u Crkvenoj zajednici. On nadalje govori da su
karizmatici iscjelitelji, kršćanski proroci, učitelji,
vjernički poglavari, oni koji govore nepoznatim jezicima na bogoslužju i dr.
U srednjem vijeku karizme nisu nailazile na veliko
razumijevanje:
o kršćanskim vrlinama i pothvatima govorilo se kao o krepostima
koje mogu biti Teološke i moralne.
Teološki je Crkva prikazivana već u 19.st. kao "mreža
karizma".
Novija pojava karizmatskog pokreta u katoličkoj Crkvi dotakla
je mišljenja o karizmama.
To šire gledanje daje katoličkoj duhovnoj obnovi okvir za razumijevanje
izvanrednih karizmatskih darova
kao što su govorenje nepoznatim jezicima, liječenje i proroštvo.
U proljeće 1947. godine na području Kumrana (na
sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora) dogodilo se nevjerojatno otkriće.
Kao u nekoj od istočnjačkih priča, mladi pastir je tražeći ovce došao do
ulaza u nepoznate spilje.
Kad su mu se oči privikle na mrak ustanovio je da se pred njime nalaze brižno
posloženi ćupovi.
Prvo što mu je palo na pamet je bilo da se u njima možda nalazi skriveno
blago, zlato koje će mu osigurati ugodnu budućnost.
No, pošto je otvorio neke od ćupova, njegovom razočaranju nije bilo
kraja. Ništa od velikog bogatstva o kojem je sanjao,
samo stari spisi prepuni prašine. Bilo je to povijesno otkriće
koje će ubrzo izazvati svjetsku senzaciju i pokrenuti brojne
polemike.
Prvih sedam svitaka koje su pronašli pastiri je ubrzo završilo na
Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a ushićeni znanstvenici
sa svih strana svijeta sjatili su se u Kumranu i počeli istraživati
ostale okolne spilje. Potraga je urodila plodom i omogućila
očuvanje desetaka tisuća novih fragmenata među kojima su bili dijelovi
Biblije stariji od svih do tada poznatih na originalnom heberejskom
jeziku.
Uskoro je sve više ličilo na utrku za blagom nego li na arheološko
istraživanje. Svatko je želio dograbiti svoj komadić zlata ili
slave.
Osim arheologa tu su se našli i razni sumnjivi tipovi, preprodavači
antikviteta, krijumčari i razbojnici.
Konačni rezultati istraživanja bili su više nego fascinantni.
U spiljama pored Mrtvog mora pronađeni su svici
koji su na sebi sadržavali dijelove tekstova svih biblijskih knjiga, osim
one o Esteri. Procjena njihove starosti bila je
izmedju 200. godine prije Krista i 68. godine poslije Krista, što
znači da su skoro dva puta stariji od svih ostalih poznatih židovskih
biblijskih zapisa.
Ovakva velika starost svitaka odmah je nametnula dva velika pitanja. Prvo
je bilo ono o prvotnim vlasnicima tih spisa,
a drugo da li će ti originalni tekstovi otkriti neke do tada nepoznate
podatke koji nisu uključeni u konačnu verziju Biblije.
Prema svim provjeravanjima može se zaključiti da su pronađeni svici
pripadali odvojenoj religijskoj zajednici
koja se držala po strani od ostalih. Početkom 68. godine u
kumransko područje dolazi vojska rimskog generala Vesparzijana
kako bi ugušila židovsku pobunu, pa se s pravom može pretpostaviti da su
upravo tada svici bili sakriveni u spilje.
Kumransko bratstvo kojem su pripadali deklariralo se kao idealizirana
Kuća Izraelova i neka vrsta prethodnice neumitnom
dolasku Kraljevstva Božjeg i sudnjeg dana. Njegova unutrašnja
organizacija slijedila je uzor komuna koje je uspostavio Mojsije.
Svi članovi morali su prethodno proći kroz trogodišnju probu i
razlikovali su se međusobno po nivou duhovne čistoće koju su postigli.
Na čelu zajednice su bila tri svećenika i dvanaest starješina.
Vjerovanja i običaji opisani u svicima s Mrtvog mora gotovo se
u potpunosti poklapaju s onima koji su pripadali Esenima, bratstvu
koje je nastalo oko drugog stoljeća prije Krista na području Palestine.
Eseni su okupljali unutar strogo izdvojenih zajednica koje su u
pravilu isključivale žene.
Plinije spominje otprilke 4000 tisuće Esena u njegovo doba.
Poput Farizeja i oni su u potpunosti poštivali Mojsijeve zakone,
shabat i ritualnu čistoću. U svicima s Mrtvog mora kraj svijeta
je nešto što neizostavno neće izostati.
sabaot
(plural hebrejske riječi = cava,"vojska")
Riječ označava više jedinica pod jednim zapovjednikom:
vojnika, anđela, sazviježđa...
"Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom (sabaot)" Post 2,1.
Sabaot je s vremenom postao sinonim za Božju moć:"Gospodin Bog sabaot".
lice Božje
U strogom smislu susret Boga i čovjeka licem u lice nemoguć je.
«A ti - kaže Bog Mojsiju - moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.» (Izl 33,20 ; Iz 6,5).
Ali «lice» je Božje i njegova nevidljiva nazočnost u svetištu Jeruzalema i, općenitije, u njegovu narodu.
«Tražiti lice Božje» znači htjeti ga upoznati, živjeti u njegovoj nazočnosti (Ps 27,8-9; 42,3) i prema njegovu Zakonu (Hoš 5,15).
1. MUDROST:
"mudar" je čovjek sposoban razlikovati važno od nevažnoga u
životu;
sposoban je uživjeti se u drugoga i iznutra "vidjeti" i "čuti" ono
najdublje u njemu;
"mudar" je čovjek sposoban u Božjem svjetlu "gledati" i
"prosuđivati" cjelokupnu stvarnost.
2. RAZUM:
"razuman" čovjek "otvoren" je i kritičan u razumijevanju
sebe, svijeta i ljudi;
sposoban je "čuti" i razumjeti Božju riječ koja nam se na različite
načine objavljuje
(osobito Riječ koja nam je objavljena u Isusu Kristu).
3. SAVJET:
čovjek koji ima "dar savjeta" sposoban je savjetom pomoći drugome u
donošenju njegova osobnog mišljenja i osobne odluke,
osobito u važnim trenucima njegova života (za to je sposoban onaj koji
drugoga zna "iznutra"
slušati te mu se ne nameće svojim "savjetima" nego mu ostavlja mogućnost za
slobodan izbor);
imati "dar savjeta" znači također biti sposoban primati savjet od drugoga
i, osobito, tražiti "savjet" u slušanju Božje riječi.
4. JAKOST:
"jak" čovjek sposoban je hrabro živjeti ljudsku i kršćansku
istinu;
dosljedan je i sposoban izdržati i onda kad je teško vjerovati i nadati se;
svoje povjerenje i svoju ljubav prema Bogu i ljudima temelji na Božjoj vjernosti
i ljubavi.
5. ZNANJE:
čovjek s "darom znanja" traži i radosno prihvaća istinu;
prepoznaje i "zna" ljude, svijet i Boga u njihovoj najdubljoj stvarnosti;
"priznaje" drugoga i raduje se kad nasluti bogatstvo njegove osobe.
6. POBOŽNOST:
istinski "pobožan čovjek" živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom.
Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati.
7. STRAH BOŽJI:
"dar straha Božjega" ("strahopoštovanja") čini nas sposobnima da shvaćamo
i doživljavamo Boga
kao najdublju i najveću Tajnu, kao "Prisutnog" i kao "Nedostupnog"
(Bog nam je "bliži od nas samih"
ali nam je i neizrecivo "dalek" jer je neizrecivo "drugačiji"
i "veći" od nas);
biti ispunjen "strahom Božjim" znači također biti ispunjen "strahom od
grijeha", tj.
ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za
stvaranje novog,
Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je "dar straha
Božjega" i novo ime za ljubav prema Bogu:
bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo, a
ljubav je pažljiva.