ZAPISNIK
SA STRUČNOG SKUPA ZA VJEROUČITELJE
održanog 05. veljače 2005., u Dugoj Resi,
međužupanijsko stručno vijeće - gradovi:
Karlovac, Duga Resa, Jastrebarsko, Sisak, Hrv. Kostajnica
PRISUTNI: Danijel Kraker - Zednik, Fanica Ivčević, Sabina Furač,
Želimir Miklić, Maja Manojlović, Milenko Stojak i Juraj
Grabovac.
ODSUTNI: Kristijana Banić, Snježana Pokasić (na porodiljskom
dopustu – zamjena Helena Ile), Đurđica Friš, Narcisa Škvorc,
Ana s. Stela Kovačević, Damir Mandić, Helena Ile.
DNEVNI RED:
1. Meditativni kutak
2. Uvod u sadržaj susreta
3. Stručno predavanje: Srednjoškolski vjeronauk u službi župne
kateheze
(Predavač: vlč. Lovro Zapletić, župnik župe
sv.Petra – Duga Resa)
4. Pedagoška radionica: Trgovina ljudima
(Predavačica: gđa. Željka prof.
Jančić – pedagoginja)
5. Uloga mladih u karitativnom djelovanju
(Predavačica: Maja Manojlović - vjeroučiteljica)
6. Razno
Ad
1)
Voditelj stručnih vijeća uz
prigodnu meditaciju izrekao kratku molitvu za početak susreta.
Ad 2)
Podsjetili smo se sadržaja
današnjeg susreta i upoznali naše goste, ujedno i predavače:
vlč: Lovru Zapletića i gđa.
pedagogicu Željku Jančić.
Ad 3)
'Srednjoškolski vjeronauk u
službi župne kateheze' bila je tema koju nam je dosta
dobro i jednostavnim
riječnikom predstavio vlč. Lovro Zapletić. Između
ostaloga naglasio je
važnost i ulogu župnika u
župskoj katehezi, kao i potrebu zajedničkog sudjelovanja sa
vjeroučiteljima.
Po njegovom mišljenju
vjeronauk i vjeroučitelj u školi imaju smisao samo ako su u
korelaciji sa
župom. Školski
vjeronauk kao odgojno obrazovni predmet u školi trebao bi svrhu i
ispunjenje
ostvariti upravo u župskoj
katehezi.
Vjeroučitelj je onaj koji prije svega treba svjedočiti ono što
poučava. On mora biti poslanik
u naučavanju vjere
Katoličke crkve i veza između školskog vjeronauka i župske kateheze.
Vjeronauk, župska kateheza i
euharistija su jedna cjelina i ne mogu se promatrati razdvojeno.
Vjeronauk u školi mora biti uvod u župsku katehezu i zajednički
usmjeren prema euharistijskom
slavlju.
Stoga je važno sudjelovanje
vjeroučitelja sa župom i župnikom na korist cijelog kršćanskog puka.
Prostor veće suradnje srednjoškolski vjeroučitelja sa župnicima, vlč.
Zaplatić, vidi u
'zajednici krizmanih' t.j.
djeca koja su završila osnovnu školu primila sakramenat krizme i na
početku
su pohađanja srednje škole.
Upravo ovoj djeci bi se trebala posvetiti posebna pažnja jer se ona
nalaze u 'najkritičnijem
razdoblju' svoga razvoja – vrijeme puberteta (adolescencije).
Predavač se osvrnuo i na neke nedostatke koji se javljaju vezano za
župsku zajednicu,
prenosimo neke dijelove
predavanja: ''Župna kateheza je bila prepuštena uglavnom župnicima
koji su ostali bez stručne
potpore, a većina ih je na početku uvođenja vjeronauka u škole bila
i vjeroučiteljima u školi.
Postoje udžbenici za vjeronauk, a ne postoje za župnu katehezu.
Tako da se sve svodi na
voluntarizam bez nekog plana i programa. A onda prevedeno na
svakidašnji jezik možemo
govoriti o ''šlamperaju''. Stoga nam najčešće 'župna kateheza' sliči
više školskom vjeronauku, a
ponajmanje svojoj svrsi – uvođenju i slavljenju vjere.
Dok susreti s obiteljima
najčešće se svode na natezanje oko tehničkih stvari.''
U sve ovo bi trebao sada uskočiti vjeroučitelj i što bi mogao
napraviti ?!
Zatim, dosta je reakcija izazvala izjava, vlč. Lovre, kada je rekao da se ne slaže sa
trvdnjom koja je izrečena na
ovogodišnjoj zimskoj katehetskoj školi, (27-29.01.2005) u Zagrebu,
od strane dr. Šimunovića,
jer većina vjeroučitelja na ovom skupu je podržala tvrdnju koja glasi:
''Dok se župna zajednica ne
obnovi po novom obrascu i ne pokaže novo lice, ne možemo
očekivati od djece da s
oduševljenjem odlaze na nedjeljne mise koje često liče na 'sprovode' ''
U nastavku se još govorilo o vjeroučitelju u školi te njegova
korelacija sa župom i župnikom.
Između ostalog rečeno je
da vjeroučitelj nije samo nastavnik koji će profesionalno odraditi
svoje
obveze i zadatke, nego
prvenstveno osoba koja ima mandat i poslanje od Crkve, pa prema
tome,
svojim nastupom predstavlja
Crkvu i Krista koji se nalazi u njoj. Drugim riječima, vjeroučitelj
je
glasnogovornik onih koji su
ga poslali i ovlastili za to poslanje. Zato kod vjeroučitelja mora
stalno
biti prisutan taj duh
eklezijalnosti, jer njegove obveze ne prestaju završetkom rada u školi
nego se
prenose i u župu.
Vjeronauk u školi, po mišljenju vlč. Zaplatića, trebao bi biti uvod u
župnu
katehezu i na određen
način trebao bi voditi prema župnoj katehezi. Zatim, svaki
vjeroučitelj bi
trebao biti barem jednom
godišnje na euharistijskom slavlju u župi odakle mu dolaze učenici,
te s njima suslaviti
euharistijsko slavlje. Ovdje su reagirali vjeroučitelji i postavili
pitanje, a što
ako u nekim školama
postoje učenici, zbog traženih zanimanja, iz cijele Hrvatske.
- Da li to znači da bi vjeroučitelj trebao proputovati cijelu
Hrvatsku da bi se
vidio sa svakim od
svojih učenika u njihovim župama ?!
Nije bilo baš nekog posebno kreativnog odgovora, nego se predložilo
da se svaki vjeroučitelj,
ako je to moguće,
aktivnije uključi u svoju župu kao župni animatori ili sl., te da
bi bilo potrebno
svake godine
organizirati u zajedništvu vjeroučitelji i župnici t.j. župa, na
početku i na kraju nastavne
godine zaziv Duha Svetoga.
Zaključeno je citatom iz 'Biskupske poruke vjeroučiteljima iz 2000
godine', a jedan dio
glasi ovako:
''Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice, ... premda između vjeronauka u
školi i župne
kateheze postoji jasna
razlika, oni su ipak nerazriješivo vezani ... ne zaboravite da za vas
vjera
i religioznost nisu
samo znanje, nego prije svega, osobni stav i svjedočanstvo života, što
na
poseban način
očitujete u životu župne zajednice kao i osobnim sakramentalnim i
molitvenim
životom'' .
Nakon predavanja razvila se živa diskusija o važnosti i potrebi
vjeroučitelja u župnim
zajednicama, ali
i o njihovim mogućnostima da li baš uvijek mogu uskladiti sve
obveze,
kao npr. škola,
obitelj (žena/muž/djeca) i župe vjeroučitelja (jedna gdje
stanuje i druga vezana
uz školu u
kojoj predaje), te kakvu angažiranosti očekivati od nekih
vjeroučitelja u takvim
situacijama
vezano za župnu zajednicu ?
Pošto se stalno naglašava potreba veće suradnje srednjoškolskih
vjeroučitelja i
župne zajednice,
odnosno župnika i ostalih pastoralnih djelatnika, a ne čini se na
tome polju
konkretno skoro
ništa.
Postavljeno je pitanje što konkretno nude župne zajednice i župnici
vjeroučiteljima grada
Karlovca i Duge
rese, (ako već očekuju veću i bolju povezanost vjeroučitelja i
župnih zajednica)
što su učinili
župnici ili drugi odgovorni kako bi ih vjeroučitelje motivirali,
organizirali, skupili ili
održali kakva
predavanja, seminare, tribine i slično ?!
Pitanje je ostalo u zraku, nastoji se koliko se može, ali da li je
to dovoljno i
da li je
onda pošteno tražiti od vjeroučitelja uvijek više, ako se u njih
ništa ne ulaže ?!
Ad
4)
Pedagošku radionicu pod nazivom ''Trgovina
ljudima'' prezentirala je i vodila pedagoginja Željka
Jančić. Da bi nam što detaljnije i kreativnije pokazala ovu
problematiku u svijetu, gđa. Jančić, je koristila poruke važnijih
međunarodnih dokumenata kao što su:
1. Vatikanska konferencija o trgovini ljudima
2.
Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima
(koji je izdala Vlada RH)
3. Program preventivnih aktivnosti ministarstva znanosti obrazovanja i športa u suzbijanju trgovanja ljudima u sustavu školstva u RH
4. Mogući pristupi prevenciji trgovanja ljudima u radu sa srednjoškolskom populacijom
5. Briselska deklaracija o sprječavanju i borbi protiv trgovanja ljudima
6. Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta
7. Konvencija UN o pravima djeteta
8. Konvencija UN za suzbijanje trgovine osobama i iskorištavanje prostitucije
9. Konvencija međunarodne organizacije rada o prisilnom radu
10. Međunarodna konvencija o ropstvu
11. Međunarodni sporazum za uspješnu zaštitu od kriminalne trgovine
U provedenoj radionici, prof. pedag. Željka Jančić, istakla je da pojam
trgovine ljudima je ponižavajuća i nečovječna pojava koja posebno uzima
maha na području istočne Europe u posljednjih deset godina. Ljudima se
trguje zbog prisilne prostitucije, pornografije, prisilnog rada,
nezakonitog zapošljavanja, lažnog usvajanja, prisilnog i lažnog braka,
seksualnog turizma i zabave ili prodaje ljudskih organa kao i za
kriminalne aktivnosti. Na društvenoj razini trgovanje ljudima
predstavlja vrstu ropstva, stvara nestabilnost, osnažuje etničke
napetosti i na taj način ugrožava demokratske vrijednosti i sigurnost.
Kada je neka osoba kidnapirana, vrbovana, prodana i prebačena
unutar ili izvan nacionalnih granica uz pomoć trgovaca ljudima govorimo
o 'trgovanju ljudima'. Osobe koje u procesu trgovanja
ostvaruju profit prijevarom, prinudom ili drugim oblicima izrabljivanja,
pri tome kršeći temeljna ljudska prava zovu se 'trgovci ljudima'.
Žrtve osobno ili putem oglasa vrbuju trgovci, koji ostavljaju
dojam vrlo profesionalnih, ugodnih i prijateljskih osoba. Nude
pokrivanje troškova putovanja i rješavanje svih ostalih problema. Kad
stignu do konačnog odredišta, njihovo ponašanje se mijenja. Žrtve
žive u nesigurnim prebivalištima, njihovi dokumenti su zaplijenjeni i
prisiljeni su na razne načine pokriti nastale troškove koje su imali
trgovci ljudima.
Ovakav put prolazi većina
ljudi koji su pogođeni tzv. 'trafficking'-om.
Zato je trgovanje ljudima prepoznato kao jedan od najvećih međunarodnih
problema.
Cilj radionice je bio što bolje upoznati i informirati se o velikom svjetskom problemu 'trgovanja ljudima', te znati adekvatno postupiti u ovakvo uređenoj ili sličnoj situaciji ako bi smo se slučajno našli.
Ad 5)
Predavanje na temu: ''Uloga mladih u karitativnom djelovanju''
održala je vjeroučiteljica
Maja Manojlović.
U uvodu nas je upoznala o povijesti i nastanku Caritasa, te
je spomenula da je Caritas
osnovao 1934. god., nadbiskup Alojzije Stepinac
u Zagrebu i da je službeno djelovao do 1946.
god., kada ga je zabranio komunistički režim 'nekadašnje
Jugoslavije'. No, njegovo djelovanje je nastavljeno u pojedinim
župama u obliku pomoći najpotrebnijima preko
''Kruha sv. Ante za siromahe''.
Nakon II. vatikanskog sabora, počeli su neformalno
djelovati Caritasovi uredi u nekim hrvatskim biskupijama.
Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper, osniva
1966. god., u Zagrebu karitativnu ustanovu u sastavu
''Caritas Internationalis'' sa svrhom da pomaže siromašnima,
beskućnicima,
napuštenoj djeci i majkama u nevoljama diljem 'Ex Yugoslavije'.
U prosincu 1989. god., Hrvatski biskupi
osnivaju 'Središnji odbor Caritasa Biskupske konferencije',
da se na nacionalnom planu organizira djelovanje Caritasa u
svakoj biskupiji.
Da bi u listopadu 1992. god., nakon osnivanja 'Hrvatske
Biskupske konferencije', Caritas dobio novi
statut i ime ''Hrvatski Caritas''.
Hrvatski Caritas je organiziran i podijeljen po hijerarhijskom načelu:
1. Nacionalni Caritas,
2. Biskupijski Caritas,
3. Župni Caritas.
Glavna zadaća Hrvatskog Caritasa je
koordinirati rad na nacionalnom području, tako što okuplja i
predstavlja sve organizacije Caritasa u Hrvatskoj, te koordinira
njihovo zajedničko djelovanje.
Svaki Biskupijski Caritas djeluje samostalno na svom području i unutar
svoje župne zajednice. Ali kada su u pitanju veći poduhvati i
kad je riječ o pomoći iz inozemstva, Župni Caritas radi u
zajedništvu sa svojim Biskupijskim Caritasom. Ako su u pitanju akcije
od velikog značenja, a prelaze okvire Caritasa jedne biskupije, onda
one spadaju u nadležnost Hrvatskog Caritasa.
Hrvatski Caritas ima dva odjela za
kumstva djece i ratne siročadi, a trenutno zbrinjava više
od 13.000 djece.
Hrvatski Caritas je tijekom 1995. god, izradio tri programa pomoći:
1. Pomoć povratnicima,
2. Pomoć pri obnovi razrušenih domova i
3.
Program kreditiranja malih poduzetnika koji je ograničen na
područja pogođena
ratnim razaranjima.
U nastavku nam je govorila o ulozi mladih i njihovom volontiranju pri Caritasu. Spomenula je da u Hrvatskoj postoji oko 1.500 župa i 14 biskupijskih Caritasa. Uloga Caritasa, a onda i onih koji rade u Caritasu jest da potiču kulturu mira, oprosta i pomirenja kako u Crkvi, tako u cijelom našem društvu, zatim zalaganje za pravednije i poštenije međuljudske odnose i služenje jedni drugima. Župni Caritasi bi trebali posebnu pažnju usmjeriti na mlade kako bi kultura života, solidarnosti, suosjećanja i tolerancije što više zaživjela u njihovoj savjesti kao osobni stav, a time postane i njihov svakodnevni način djelovanja.
Mladim ljudima (posebno studentima) volontiranje je jedno životno iskustvo, a ujedno i način da se upoznaju zanimljivi ljudi, te dobar način kako iskoristiti slobodno vrijeme. Župni Caritasi svakodnevno rješavaju različite probleme: od problema siromaštva i neimaštine do problema bolesnih i starih osoba, te obiteljskih problema i raznih vrsta ovisnosti. Mladi bi trebali znati izaći u javnost, potražiti takve i slične osobe kojima je potrebna pomoć razumijevanja, susretljivosti, ljubaznosti i podrške, te im izići u susret. Načini na koje se to može ostvariti su različiti: npr.
1.
Posjeti starijim i bolesnim osobama u njihovim obiteljskim
domovima,
ili u staračkim domovima
2. Izrađivanje rođendanskih čestitki i dr.
3. Organiziranje raznih zajedničkih druženja
4. Usluge roditeljima pri čuvanju djece ili starijih osoba
5.
Organiziranje raznih hodočašća i odlazak na sv. Misu
zajedno s osobama s invaliditetom i.t.d.
Nakon svega ovoga zaključili smo da se mladi kroz volontiranje t.j. korisno iskorišteno slobodno vrijeme uče komunikaciji, služenju drugima, timskom radu, suosjećanju, solidarnosti, istinskoj ljubavi prema osobi koja je slika Božja i koja uvijek ima svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo bez obzira da li se radi o siromaštvu, invaliditetu, starosti ili slično.
Ad 6)
Pod točkom razno razgovaralo se o različitim aktualnostima, a između ostaloga i o slijedećim temamama:
· Susret srednjoškolske katoličke mladeži u Karlovcu slijedeće školske godine 2005/2006.
· Stručna osposobljenost vjeroučitelja i njegovo svjedočanstvo
· Suradnja vjeroučitelja i župnika, izneseni primjeri u nekim župama
· Veliki nesklad između župske kateheze (koja je dobrim dijelom zapostavljena, zahvaljujući nekim župnicima) i školskog vjeronauka
· Promicanje ispravnog reda vrijednosti
Ovim je
dnevni red bio iscrpljen i skup završen, a slijedeći, treći susret
vjeroučitelja,
najavljen je za 09. travnja 2005., u Karlovcu.
Zapisničar: Voditelj stručnih vijeća:
Milenko Stojak Juraj Grabovac