Svetkovina
Uznesenja Blažene Djevice Marije - Povijesni korijen ove svetkovine jest posveta crkve u čast Majci Isusovoj
u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine 5. stoljeća.
BLAGDAN
Među najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.
Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: 'Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?' Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: 'Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!' (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: 'U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.'
Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: 'Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga...'
Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: 'I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.'
Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: 'Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.
Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?' Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: 'Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo.'
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: 'Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…'
Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: 'Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar.' Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv 'Ružo otajstvena', i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.
O tome piše ovako: 'Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam 'rosa mystica'. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu - kao u slučaju svetaca - Marijine relikvije?
Ako pak postoji koje tijelo - prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja - onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.
Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina? To je nemoguće.
Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje.' Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: 'Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu.' A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: 'Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću.'
Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948-1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: 'Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed - tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa - proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije.'
O tome nam govori i II. vatikanski sabor. 'Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe' (Svjetlo narodâ, br. 68).
O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa. Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup Malines-Bruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je ovako: 'Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? [to se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku, čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro reče kardinal Marty.
Nedavno sam upitao njemačkog teologa Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: 'Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.'
Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.'
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti, i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.
Svetkovina
Uznesenja Blažene Djevice Marije - Povijesni korijen ove svetkovine jest posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine 5. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582-602) protegnuo je taj blagdan kao obvezatan u cijelom svome Carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Rimski kršćani slavili su "Rođendan svete Marije" (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine 7. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadriana I. (772-795) ovaj se blagdan zove "Uznesenje svete Marije" a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova Majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.
Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pijo XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom uz molbu katoličkim teolozima, katehetama i propovjednicima da tu dogmu pri tumačenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.
Drugi vatikanski sabor donio je u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi poglavlje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne misli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja:
"Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života."
Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu promocija svakog čovjeka pozvanog da tijelom i dušom bude u vječnosti s Bogom.
Dijete njezino bi uzeto k Bogu, a Žena pobježe u pustinju (Otk 12 ,1-10)
Prije Sabora za prvo čitanje na Uznesenje bila je pohvala gradskog poglavara Ozije hrabroj Juditi, koja je oslobodila svoj grad od Holoferna. Liturgija je u Juditi gledala tip Marije. U obnovljenoj liturgiji imamo za prvo čitanje dio poglavlja o Ženi obučenoj u sunce iz Otkrivenja. To je jedno od viđenja Ivana vidioca, prognanog na Patmos "radi riječi Božje i svjedočanstva u prilog Isusu" (Otk 1, 9) i zaduženog da progonjenim kršćanima napiše "ono što jest i što se ima dogoditi poslije" (1,19). Cijela knjiga treba pomagati ondašnjim i današnjim kršćanima da u svjetlu vjere doživljavaju povijest svoju i povijest svijeta.
Za Ženu obučenu u sunce iz cijelog poglavlja razvidno je da ponajprije označava narod Božji Staroga i Novoga saveza a onda i Mesijinu Majku. U prvom dijelu poglavlja (r. 1-9) vodi se rat na nebu između trudne Žene i Zmaja koji ima sedam glava i deset rogova. Zmaj vreba Ženina potomka, koji ima "vladati svim narodima" (r. 5), a zatim progoni Ženu koju Bog sklanja u pustinju te je štiti 1.260 dana, što je Danielov broj ograničenog progona, ali i ograničenog mirovanja Božjeg naroda. U drugom dijelu (r. 10-18) zbačeni Zmaj nastavlja progoniti na zemlji Ženu i "ostatak njezina potomstva koji čuva Božje zapovijedi i drži svjedočanstvo Isusovo" (r. 17). Taj su Ostatak svi novozavjetni vjernici u vremenu progona i kroz povijest Crkve.
Sabor je istaknuo da je Isusova Majka duboko povezana sa starozavjetnim narodom Božjim, kao što se vidi iz njezine pjesme "Veliča duša moja Gospodina" koju molitelji Časoslova imaju svakog dana u sastavu Večernje. Marija je duboko povezana i s Crkvom, kako proizlazi iz Dj 1, 14. Ona je uzor Crkvi u slušanju i vršenju riječi Božje te u suradnji s Bogom u provođenju njegova plana o spasenju ljudi.
Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih (1 Kor 15, 20-27)
Ovaj je odlomak odabran radi povezivanja Marijina uznesenja s dogmom o uskrsnuću tijela. Ono što se Mariji dogodilo odmah po završetku zemaljskog života, ostalim ljudima dogodit će se o svršetku svijeta. Poglavlje petnaesto Prve Korinćanima sadrži Pavlov odgovor na upit o tjelesnom uskrsnuću Krista i svih ljudi. Čini se da su Korinćani, pod utjecajem grčkog mentaliteta onog vremena prema kojemu je tijelo zatvor duše, teško prihvaćali tjelesnost uskrsnuća Kristova. Nije im išlo u glavu da, bi se proslavljeni Krist vratio u tjelesni zatvor. Pavao na, početku poglavlja uči da i on i ostali misionari u tome naviještaju isto: Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se odabranim svjedocima. Takav sadržaj propovijedanja on zove evanđeljem (usp. 1 Kor 15, 3-5).
Na temelju takvog evanđelja on zanosno ponavlja da je Uskrsli "prvina usnulih" (r. 20). "Prvina" se odnosi na prve, plodove žetve ili berbe. Sva žetva i berba slijede nakon, prvih plodova. "Usnuli" je svjesno odabran izraz za mrtve. Iza njega krije se biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću, ljudska osoba ne biva potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati, jer će se tjelesni i element opet sastati s duhovnim.
Uskrslog Krista zove Pavao novim Adamom kad kaže: "Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni" (r. 21-22). To je pisano u vremenu zborne svijesti o uključenosti pripadnika plemena u pročelniku zajednice: kad pročelnik nešto stekne ili izgubi, stječe ili gubi svim pripadnicima zajednice. Svojom smrću i uskrsnućem Krist je postao pročelnik obnovljenog čovječanstva. On kraljuje podlažući sebi sve neprijatelje a posljednja će biti podložena Smrt, koju Pavao ovdje prikazuje kao neku osobu (slično u Rim 7). U izrazu "svi će biti oživljeni u Kristu" krije se teološki pasiv: Bog će sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. Tom snagom učinio je da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta, nego ju je već sada sa svim sastavnim dijelovima uzeo u nebesku slavu. Ta povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi:
"Svemogući vječni Bože !
Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina,
tijelom i dušom uznio u nebesa.
Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore
te budemo sudionici njezine slave."
Marija na nebo uznesena početak je i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog putovanja.
Blažena ti što povjerova (Lk 1, 39-56)
Marijina zahvalna pjesma, koja je uvrštena u Časoslov pri završetku radnog dijela dana, uklopljena je u pohod Elizabeti. Marija je, doznavši od anđela za Elizabetinu trudnoću, "pohitjela u Gorje, u grad Judin", ostala tri mjeseca kako bi joj pomogla u posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima nakon poroda. Išla je služiti Bogu pomažući ljudima. Zato se prilikom navještenja s pravom nazvala službenicom Gospodnjom, a u svojoj pjesmi ponovno se naziva "neznatnom službenicom" Božjom.
"Veliča" je kao pjesma prožeta starozavjetnim citatima, što se posebno zorno vidi u prijevodu Dude-Fućaka, koji su sve starozavjetne citate u novozavjetnim spisima dali tiskati kosim slovima. Ovu pjesmu jednako su mogli onda kao i sada moliti pobožni Židovi. Marija ju je vjerojatno preuzela iz krugova Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih dobara za doličan ljudski život na zemlji, nego su to svi oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje ne očekuju od vlastitog zalaganja, nego od Boga. Suprotni takvim siromasima nisu tek društveno bogati, nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; misle da su sami sebi dostatni. Marija se s ponosom ubraja medu Jahvine siromahe: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne!" (r. 52-53).
Marijina pjesma rječnički i tematski podsjeća na Aninu pjesmu u 1 Sam 2, 1-10. Prilikom prikazanja svoga dječaka Samuela na hodočašću u Šilu. Ana se raduje pomoći koju joj je udijelio Jahve, divi se Bogu koji nasićuje gladne, "čini uboga i bogata", siromaha izvlači s bunjišta i posađuje ga s knezovima. Ova prožetost Marijine pjesme Aninom i starozavjetnim psalmima Jahvinih siromaha pokazuje svetopisamsku ukorijenjenost Marijine duhovnosti. Poput Marije trebali bismo pratiti čitanje i razlaganje riječi Božje u liturgiji. Poput Marije trebali bismo radosno i sabrano moliti psalme u Časoslovu. U tome je ona također početak i slika, i putokaz i utjeha putujućem narodu Božjem.
KNI/KTA