Tabor - kuća susreta

 

 

 

 

 

 

 

"Povijest, utemeljenje i dr. podaci"

Samostan i ova "kuća susreta TABOR" pripadaju Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, Kaptol 9. Sadašnji provincijal je o. Lucije Jagec.

Kao provincija s ovakvim geografskim granicama ona postoji od godine 1900. a prvi provincijal bio je imenovan od Rima o. Vendelin Vošnjak, sada sluga Božji i nadamo se uskoro kandidat za beatifikaciju. U godini velikog kršćanskog jubileja mi ćemo slaviti 100.-tu obljetnicu postojanja naše provincije.

Provincija se uvijek brinula za odgoj svog pomlatka i za sudjelovanje u prosvjeti mladih ljudi. Devetstodvadesetih godina sagradila je kolegij i gimnaziju u Varaždinu odakle su nikla mnoga franjevačka zvanja, ali isto tako i mnogi sada već isluženi kulturni i znanstveni radnici u našem narodu. Godine 1945. kolegij je zatvoren i zgrada je potom nacionalizirana po poznatim partizansko-boljševističkim metodama. Mnogi franjevci dijelili su sudbinu brojnih ljudi Crkve i naroda po logorima i zatvorima.

Neprestano se osjećala potreba za vlastitom ustanovom za odgoj budućih franjevaca i svećenika ove provincije. U teškim poratnim godinama ipak se uspjelo na Kaptolu u Zagrebu, u skučenim prostorima godine 1954. otvoriti vlastitu gimnaziju sa sva četiri razreda. Nije bilo lako u tom samostanu smjestiti sav provincijski pomladak s profesorima. Živjelo se u siromaštvu, skromno ali predano i radosno.

Godine 1969. mogla se cijela gimnazija premjestiti konačno u novoizgrađenu zgradu pri Franjevačkom samostanu u Samoboru. Uz stručno osoblje u gradnji zgrade sudjelovali su i naši đaci i studenti bogoslovije. Gimnazija se prozvala imenom "Mater et magistra" (Majka i učiteljica), po prvim riječima poznate enciklike pape Ivana XXIII. Kuća je mogla udomiti sve gimnazijalce naše provincije. Djelovala je do godine 1977.

Zbog nedostatka profesora, ali još više zbog manjeg broja đaka premjestilo se naše đake opet na Kaptol s time da su od tada pohađali gimnaziju u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu.

Od tada ova zgrada služi za različite susrete posebno za potrebe naše provincije. Održavaju se u njoj povremeno duhovne vježbe franjevaca, susreti ministranata i slično. Bili su povremeno i različiti seminari, tribine i susreti mladih koji se okupljaju oko našeg samostana i crkve u Samoboru. Ipak, zgrada nije ni izdaleka mogla biti iskorištena u potpunosti.

Godine domovinskog rata daju ovoj zgradi puni smisao ljubavi u prihvaćanju najprije godine 1991. prognanih iz Banovine (osobito Hrv. Čuntića i Kostajnice gdje djeluju naši franjevci), a potom i nešto iz Vukovara i okolice. Ipak, godine 1992. pošto se rasplamsao i rat u Bosni i Hercegovini, franjevci Bosne Srebrene koji imaju svoju teologiju u Sarajevu na Neđarićima, traže smještaj za svoju teologiju, za studente i dijelom i za profesore. Prognanicima se u dogovoru s Uredom za prognanike nalazi novi smještaj, a prihvaćaju se izbjegli franjevci, profesori i studenti teologije iz Sarajeva. Oni su u ovoj zgradi boravili sve do kraja ožujka ove 1997. godine.

Odmah po njihovu odlasku pristupilo se neophodnoj sanaciji najnužnijih prostorija. Nakana je provincije da ova zgrada, smještena u lijepom okruženju, posluži u potpunosti za duhovno dobro našega naroda. Na zasjedanju provincijskog definitorija u prvoj polovici srpnja ove godine određen je o. Zvjezdan Linić, dosadašnji pastoralni radnik u crkvi sv. Franje na Kaptolu, za ravnatelja zgrade i organizatora susreta vjernika u toj zgradi. Zgrada tada dobiva i svoje novo ime "kuća susreta TABOR" prema istoimenom brdu Isusova preobraženja, u vidu brojnih programa za duhovnu i vjersku izgradnju svih posjetitelja, a osobito sudionika različitih seminara, tečajeva, duhovnih vježbi i slično.

Od 4. kolovoza ona je govoro neprestano u funkciji dobra. Već su održana tri seminara po četiri dana za grupe po 50 sudionika, a kroz četiri tjedna boravilo je ovdje 30 mladih franjevaca iz svih hrvatskih provincija koji su se priravljali za svoje svečane doživotne zavjete u Franjevačkom redu.

Zaziv Duha Svetoga i blagoslov zgrade za ovaj novi početak obavio je 20. rujna 1997. godine o. Lucije Jagec, provincijal. Pritom je pročitano i pismo zagrebačkog nadbiskupa Kardinala Franje Kuharića, a kod blagoslova su progovorili o. Zvjezdan Linić, ravnatelj kuće susreta TABOR i o. Bonaventura Duda, profesor u miru iz Zagreba.

Zgrada ima mogućnost udomiti maksimum do 60 korisnika; u isto vrijeme mogu raditi jedna ili više grupa. Ima svoju kapelu koju je na čast svetom Franji 19. rujna 1971. godine blagoslovio zagrebački nadbiskup Kardinal Franjo Kuharić.

fra Zvjezdan LinićKuća susreta Tabor potrebna je velikih sanacionih zahvata i treba neprestana sredstva za normalno funkcioniranje. Svojih sredstava nema. Ne želi biti komercijalna i ne može se održavati iz vlastitih izvora. Računamo na dobre ljude koji će pomagati da u njoj brojni tragatelji Boga otkriju svjetlost lica Božjega.

Sa zahvalnošću se primaju prilozi i pomoć na
žiro račun br. 30113-672-1541 s nazivom:
Franjevački samostan kuća susreta Tabor,
Samobor, Langova 18.
Email:
Tabor@ofm.hr  

Voditelj: fra. Zvjezdan Linić
E-mail:
zvjezdan.linic@ofm.hr

 

Tabor - kuća susreta

Kapelica


Svetište u kapelici. Mnogi su doživjeli 
izvanredno oslobođenje u tom svetom prostoru.


Riječ Božja - Biblija i 
Utjelovljena Riječ - Uskrsli Isus Krist u euharistiji, 
dva izvora Božje milosti u svetoj misi.

 

Tabor - kuća susreta

Blagovaonica


Poslužitelji i kuhari pripremaju objed
za sudionike seminara. Tjelesna okrepa
prati duhovnu okrepu.


Stolovi se prostiru za sudionike seminara
koji uskoro dolaze. 


Kršćanska atmosfera u blagovaonici
pridodaje cijelom ozračju seminara.

 

Tabor - kuća susreta

Dvorana za seminare


Stol i oltar u dvorani.


Dvorana čeka slijedeći seminar.


Jedan duh, jedan krst i jedna vjera:
sudionici seminara u dvorani.


Blagoslov s Presvetim sakramentom
kroz dvoranu.

                        Povratak                                                                                                                                 Home

Meditacije

Preobraženje

Mt 17,1-13 ili Mk 9,2-13; Lk 9,28-36

Iz evanđelja po Mateju (17,1-13)

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4A Petar prihvati i reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." 5Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" 6Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. 7Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" 8Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. 9Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne." 10Upitaše ga učenici: "Što dakle pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?" 11On im odgovori: "Ilija će doduše doći i sve obnoviti. 12No velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i Sinu Čovječjemu trpjeti od njih." 13Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju. 

 Iz evanđelja po Marku (9,2-13)

2Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. 3I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. 4I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. 5A Petar prihvati i reče Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." 6Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. 7I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!" 8I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. 9Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. 10Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo "od mrtvih ustati" 11pa ga upitaju: "Zašto pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?" 12A on im reče: "Ilija će, doduše, prije doći i sve obnoviti. Pa kako ipak piše o Sinu Čovječjem da će mnogo pretrpjeti i biti prezren? 13Ali, velim vam: Ilija je već došao i oni učiniše s njim što im se prohtjelo, kao što piše o njemu."

 Iz evanđelja po Luki (9,28-36)

28Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Meditacije

"Molitva predanja"

Iz knjige "Učitelju, gdje stanuješ?", str. 180-181

Gospodine Isuse Kriste, ti si ne se za nas prvi i potpuno predao, jer si nas ljubio dokraja, do smrti na križu. Ti si s nama ostao trajno prisutan u sve dane do svršetka svijeta u sakramentima svoje ljubavi.

I ja se danas tebi potpuno predajem.

Hvala ti za život. Prihvaćam ga kao dar iz tvoje ruke. Odričem se svakog nepovjerenja prema sebi i prema životu koji si mi podario. Želim živjeti hrabro i predano na dobro svojih bližnjih i na slavu tvoga Imena.

Zahvaljujem za svoje krštenje. Obnavljam ti svoja krsna obećanja. Živjet ću svjesno i velikodušno, boreći se protiv sotone, zla i grijeha i širit ću svijetom slavu i blagoslov tvoga Imena. Radosno i zahvalno priznajem Boga svojim Ocem i svjedočit ću slobodu djece Božje.

Hvala ti za pečat Duha Svetoga, za dar sakramenta potvrde. Potpuno ti se dajem na raspolaganje da budem svjedok vjere i spasenja svim ljudima oko sebe.

Podari mi danas darove Duha Svetoga, da uzmognem ispuniti tvoja očekivanja.

Daj da poput Blažene Djevice Marije i mi budemo vjerni sluge te se tako jednom svi nađemo, skupa s tobom u kraljevstvu tvome gdje ćemo te hvaliti i slaviti u vijeke vjekova. Amen.

fra Zvjezdan Linić ofm

 

 

 

 

Sveti Franjo Asiški

Kako je brat Šimun iz Asiza svojom svetošću oslobodio subrata od napasti

iz Fiorettija

U početku, dok je još sveti Franjo živio, došao je u Red plemeniti mladić Asižanin te dobije ime Šimun. Njega je Bog uresio i obdario takvim milostima i velikim darom razmatranja i zanosa da mu je čitav život bio zrcalo svetosti, prema onome što sam čuo od onih koji su dugo vremena živjeli s njim. On je rijetko kada izlazio iz ćelije, pa ako bi kadgod bio s braćom, uvijek je govorio o Bogu. On je, premda nikada nije pohađao školu, tako duboko i uzvišeno govorio o Božjoj ljubavi, da su se njegove riječi činile nadnaravnima.

Jedne je večeri išao u šumu s bratom Jakobom iz Mase da s njim razgovara o Bogu. Tu su s velikom duhovnom nasladom govorili o Božjoj ljubavi cijelu noć. Ujutro im se obojici činilo da je taj razgovor prekratko trajao, kako mi je rekao brat Jakob.

Spomenuti brat Šimun imao je božanska objavljenja i ljupke susrete s Bogom u tolikoj dragosti i milini Duha Svetoga, da je, kad je osjetio da dolazi taj čas, legao na krevet.

Tiha slast Duha Svetoga zahtijevala je ne samo mirovanje duha nego i tijela. Često je puta za vrijeme božanskog pohoda postajao potpuno neosjetljiv za tjelesne stvari.

Tako jednom, dok je bio zanesen u Boga i neosjetljiv za tjelesna zbivanja, gorio je iznutra toliko božanskom ljubavlju, da nije ništa osjećao tjelesnim osjetilima.

Jedan se brat htio sam uvjeriti je li to, kako se činilo, istina. Zato je, kad je brat Šimun bio u takvu stanju, otišao i uzeo iz vatre živu žeravicu te mu je položio na golu nogu. Brat Šimun nije ništa osjetio, premda je žeravica ostala na nozi tako dugo dok se nije ugasila sama od sebe. Žeravica, međutim, ne ostavi nikakva znaka na njegovoj nozi.

Kad je brat Šimun sjeo za stol, prije nego bi uzeo tjelesnu hranu govorio bi o Bogu i tako davao sebi i drugima duhovnu hranu. I upravo tim pobožnim govorom obratio se jednom neki mladić iz San Severina, koji, dok je bio u svijetu, bijaše vrlo tašt i lakouman. On je bio plemićkog roda i nježna tijela, a brat Šimun, primajući ga u Red, sačuvao je kod sebe njegovo svjetovno odijelo. Taj je mladić bio uz brata Šimuna, da ga ovaj poučava obdržavanju redovničkog Pravila. Ali mu zao duh, koji se trsi da onemogući sve što je dobro, nametnu toliku putenu napast i žestoke podražaje, te je mislio da im se ni na koji način neće moći suprotstaviti. Zbog toga ode k bratu Šimunu i reče mu: "Vrati mi moju odjeću koju sam nosio u svijetu, jer ja više ne mogu podnositi putenu napast."Bratu se Šimunu sažali te mu reče: "Sjedni tu kraj mene, sinko." Tada mu je govorio o Bogu na takav način, da je nestalo svake napasti. Kad se kasnije pojavila ista napast i on tražio odjeću, pokušavao ju je otjerati brat Šimun ponovo govoreći o Bogu.

To se dešavalo nekoliko puta. Konačno je jedne noći ta napast postala tako strašna kao nikada prije, te joj nikako nije mogao odoljeti. Zato ponovo ode bratu Šimunu i zahtijevaše svoje svjetovno odijelo, jer da ne može dulje izdržati u Redu. Tada mu brat Šimun, po svom običaju, reče da sjedne pokraj njega i poče mu govoriti o Bogu. Kako je mladić bio tužan i potišten, stavi svoju glavu u Šimunovo krilo. Brat Šimun, iz velike sućuti prema njemu, digne oči k nebu i pomoli se. Moleći se vrlo pobožno Bogu za nj, bi zanesen, i Bog ga usliša. Kad se brat Šimun vratio k sebi, mladić je osjetio da je sasvim oslobođen napasti, i to tako kao da nikada nije ništa ni bilo. Štoviše, žar napasti pretvorio se u žar Duha Svetoga, jer je bio uz užarenu žeravicu, to jest brata Šimuna, zato se i sam raspalio ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.

Jednom, kad je bio uhvaćen neki zločinac te su mu trebala za kaznu biti iskopana oba oka, ispunjen samilošću, smjesta ode brat Šimun gradonačelniku te pred vijećem, uz mnoge suze ponizno moleći, zatraži da njemu izvade jedno oko a drugo zločincu, kako on ne bi ostao bez očiju. Načelnik i vijeće, videći tako veliku ljubav prema bližnjemu i suosjećanje toga brata, poštedješe jednoga i drugoga.

Kada se drugom zgodom molio brat Šimun u šumi i osjetio veliku utjehu u svojoj duši, neko veliko jato gavranova smetalo ga svojim graktanjem. Tada im on zapovjedi u ime Isusa da se raziđu i da se više ne vraćaju. I ptice odletješe. Od tog vremena nitko ih više nije vidio ni čuo u tom kraju i okolici. Taj se čudesni događaj razglasi po cijeloj fermanskoj kustodiji, gdje se nalazio taj samostan.

Na slavu Božju. Amen.

                                            Povratak                                                                                               Home

FRANJEVAČKA DUHOVNOST

Oporuka   serafskog   oca   Franje

1Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. 2I Gospodin sam dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. 3I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet.

4Gospodin mi je dao toliku vjeru u crkvama, da sam jednostavno molio govoreći: 5Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelom svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

6Zatim mi je Gospodin dao i daje toliku vjeru u svećenicima koji radi svoga reda žive po propisu svete Rimske Crkve, da se hoću utjecati njima kad bi me i progonili. 7I kad bih posjedovao toliku mudrost koliku je imao Salomon i naišao na najsiromašnije svećenike ovoga svijeta, u župama gdje oni borave neću propovijedati protiv njihove volje. 8I njima i svima ostalima hoću iskazivati strahopočitanje, ljubit ću ih i poštivati kao svoje gospodare. 9I neću na njima gledati grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega i oni su moji gospodari. 10I to činim zbog toga što od samog Svevišnjeg Sina Božjega ništa ne vidim na tjelesni način na ovom svijetu osim njegova presvetog tijela i krvi, koje oni uzimaju i jedino oni drugima dijele. 11I tražim da se ove presvete tajne nadasve štuju, časte i čuvaju na dragocjenim mjestima.

12Gdje god nađem na nedostojnim mjestima napisana sveta njegova imena i riječi, pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dostojno mjesto. 13I sve teologe i one koji navještaju svete Božje riječi moramo častiti i poštivati jer nam oni daju duh i život.

14I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. 15I ja sam to u nekoliko riječi i jednostavno dao napisati, a gospodin papa mi je potvrdio. 
16
I oni koji su dolazili da prihvate ovaj život, dali su siromasima sve što su imali. I bili su zadovoljni jednim habitom zakrpanim iznutra i izvana, pojasom i donjom odjećom. 17Više nismo htjeli imati.

18Mi klerici molili smo časoslov kao i klerici, a neklerici su molili Očenaše; i vrlo rado smo se zadržavali u crkvama. 19I bili smo neuki i svima podložni. 20I ja sam radio svojim rukama i hoću raditi, te odlučno tražim da i sva ostala braća obavljaju kakav pošten posao. 21Koji ne znaju, neka nauče, i to ne iz pohlepe kako bi primili plaću za rad, nego radi primjera i da izbjegnu besposlicu. 22I kad ne bi dobili plaću za rad, utecimo se stolu Gospodnjemu tražeći milostinju od vrata do vrata.

23Gospodin mi je objavio pozdrav, da kažemo: Gospodin ti dao mir.

24Neka se braća čuvaju da nipošto ne primaju crkava, siromašnih prebivališta niti išta drugo, što se za njih gradi, ako nije kako dolikuje svetom siromaštvu, koje smo u Pravilu obećali; a u njima neka uvijek prebivaju kao pridošlice i putnici.

25Pod poslušnost strogo zapovijedam svoj braći da se ne usuđuju, gdje god se nalazila, tražiti kakvo pismo u Rimskoj kuriji, ni sami ni preko posrednika, ni za crkvu niti za koje drugo mjesto, niti pod izlikom propovijedanja, pa ni zbog tjelesnog progonstva. 26Nego gdje god ne budu primljeni neka bježe u drugu zemlju da s Božjim blagoslovom čine pokoru.

27I čvrsto hoću slušati generalnog upravitelja ovog bratstva i gvardijana kojega mi on htjedne dati. 28I želim da me on tako drži u svojim rukama, da ne mogu nikamo ići niti što činiti mimo poslušnosti i njegove volje, jer je moj gospodar. 29A iako sam priprost i bolestan, ipak želim stalno imati klerika koji će mi obavljati časoslov, kako stoji u Pravilu.

30I neka se od sve ostale braće traži da tako slušaju svoje gvardijane i da obavljaju časoslov prema Pravilu. 31I koji bi se našli, koji ne bi obavljali časoslov prema Pravilu i koji bi ga htjeli nekako preinačiti ili ne bi bili katolici, sva su braća, gdje god bila, pod poslušnost dužna, gdje god takvoga nađu, predvesti ga najbližem kustodu onoga mjesta gdje su ga našli. 32I kustod je strogo pod poslušnost dužan takvoga dobro čuvati danju i noću kao čovjeka u okovima, tako da mu ga nitko ne može oteti iz ruku, dok ga osobno ne preda u ruke svoga ministra. 33I ministar je strogo pod poslušnost dužan poslati ga po takvoj braći koja će ga kao svezana u okovima čuvati danju i noću, dok ga ne predvedu pred Ostijskog gospodina, koji je gospodar, zaštitnik i popravljač cijelog bratstva.

34I neka braća ne govore: Ovo je drugo Pravilo. Jer to je sjećanje, opomena i poticaj i moja oporuka, koju ja, mali brat Franjo, ostavljam vama, svojoj blagoslovljenoj braći, da Pravilo koje Gospodinu obećasmo, što bolje katolički opslužujemo.

35I generalni ministar i svi ostali ministri i kustodi ne smiju pod poslušnost ovim riječima ništa ni dodavati ni oduzimati. 36I neka uvijek uz Pravilo uza se imaju i ovaj spis. 37I na svim skupštinama koje budu držali, kada čitaju Pravilo, neka čitaju i ove riječi. 38I strogo pod poslušnost naređujem svoj svojoj braći, klericima i neklericima, da ne unose u Pravilo i u ove riječi tumačenja, govoreći: Tako se ima shvatiti. 39Nego kao što je Gospodin meni dao da jednostavno i čisto kazujem i napišem Pravilo i ove riječi, tako ih i vi jednostavno i čisto shvatite i svetim djelima opslužujte do konca.

40I tko god bude to opsluživao, neka ga na nebu napuni blagoslovom svevišnji Otac, a na zemlji neka ga blagoslovom obaspe njegov ljubljeni Sin s presvetim Duhom Utješiteljem, sa svim silama nebeskim i sa svima svetima. 41I ja brat Franjo, vaš mali sluga, potvrđujem vam koliko god mogu iznutra i izvana taj sveti blagoslov. Amen.

 

 

 

 

 

Biblioteka fra Zvjezdana Linića

"Isus me nije ostavio"

iz knjige "Moliti Franjinim srcem",  str. 34-36

Životopisac svete Klare, Toma Čelanski, opisuje kako je Klara, službenica Gospodnja, puno trpjela od različitih bolesti. Najteže joj je međutim bilo to što nije mogla sudjelovati na redovitim službama u crkvi. Na velike je blagdane to osjećala kao duboku bol i žalost. U takvim je trenucima znala zavapiti Isusu: "Gospodine Bože, evo sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!" (4 Čel 29)

Isti pisac opisuje čudo koje se jednom dogodilo. Bilo je to o Božiću. Sve su sestre pošle u crkvicu na Jutarnju. I premda to nije bilo blizu mjesta gdje je ležala, sveta Klara je ipak čula sve što se pjevalo i molilo, a imala je i viđenje jaslica i službe Božje. To ju je toliko obradovalo u utješilo da je svoje sestre dočekala usklikom i molitvom: " Neka je blagoslovljen Gospodin Isus Krist koji me nije ostavio kad ste me ostavile vi. Po Kristovoj sam milosti zbiljski slušala cijelu onu svečanost koja je noćas proslavljena u crkvi svetoga Franje." Radi toga i sličnih događaja u njezinu životu svetu je Klaru papa Pio XII. 14. veljače 1958. godine proglasio nebeskom zaštitnicom televizije i drugih sredstava audiovizualnih sredstva priopćavanja.

Ovaj tako dragocjeni događaj u duhovnom životu kćeri svetoga Franje može i tebi poslužiti kao polazište za molitvu utjehe i ohrabrenja. To je molitva bolesnih, molitva onih koji su osamljeni, koji trpe i lišeni su ljudske utjehe. U svim situacijama takvih gorkih i teških iskustava i ti možeš moliti kao sveta Klara.

Molitva:

Gospodine, često smo sami. Imamo dojam da su nas svi ostavili. Mislim na tolike okolnosti života u kojima bi mi ruka prijatelja, riječ nekoga koji ima vremena i ljubavi, bili tako dragocjeni. No toga nema. Ostajemo prepušteni samima sebi, bez ljudskoga oslonca, katkada bez ljubavi koja nam je tako silno potrebna. Ima trenutaka, Isuse, kada nam se čini da smo već svima dojadili, da ljudi oko nas više s nama nemaju strpljenja. Pogotovo ako smo bolesni, nemoćni, ili ako nikome više ne značimo ništa, ako svojima ne privređujemo, ne donosimo plaću ili mirovinu. Često izgleda da smo mnogima na putu. Neki bi nas se tako rado htjeli riješiti, baš kao što se čovjek rješava nepotrebnoga tereta. Sve su to iskustva koja bole. Drugi se mogu igrati, a mi ako smo hendikepirani moramo smo sa strane gledati. Možda nas i uključe na koji trenutak u igru, ali brzo im to postane mučno i teško. Drugi mogu izaći u šetnju, a mi ostajemo prikovani uz krevet, prepušteni sebi. Drugi bi imali više životnoga prostora kad možda bolesnih, nemoćnih, hendikepiranih ne bi bilo u njihovoj blizini. Da roditelji nemaju bolesno dijete, mogli bi si više toga priuštiti; da mlada obitelj nema uza se starce, mogla bi bolje planirati svoje godišnje odmore i svoja putovanja. Sve bi bilo drugačije.

I nije čudo, Isuse, da se u takvim ljudskim okolnostima mnogi osjećaju sami, osamljeni, na neki način gotovo suvišni među ljudima. Tako se osjećala i tvoja vjerna službenica i zaručnica Klara. Sve su sestre otišle na službu Božju, a ona zbog bolesti nije mogla. Njezino je srce zavapilo k tebi!

Nemam koga , doli tebe, Isuse! Kako je divno to iskustvo. Ono vrijedi u svemu. Jer ti si, Isuse, najvažniji. To je osjetila sveta Klara. Volio bih da to bude i naše iskustvo u svim etapama života, u mladosti i starosti, u zdravlju i bolesti.

Evo me, Isuse. I kad me svi ostavljaju, ti me ne ostavljaš, ti ostaješ sa mnom, ti bdiješ sa mnom, na tebe mogu računati Ti me nikada nećeš ostaviti, nikada se nećeš iznevjeriti svojoj ljubavi. Tebi, Isuse, izručujem svoje muke, svoje patnje, svoju bolest, svoju starost, ali na osobit način izručujem ti sva svoja gorka iskustva ostavljenosti i napuštenosti kad osjetim da sam drugima težak, da sam im teret, kad primijetim da mi se više nitko ne raduje i da me svi izbjegavaju, sve to ti želim prikazati kako bih u tebi mogao naći istinsko ohrabrenje i jakost.

Imam tebe, Isuse! Budi blagoslovljen, Gospodine Isuse Kriste! Ti me ne ostavljaš kad drugi to čine, ti mi pružaš utjehu kad od drugih doživljavam udarce. Hvala ti, Isuse, na svakoj utjehi i na tvojoj vjernoj prisutnosti.

Nauči me, Gospodine, i drugoj mudrosti koju je sveta Klara poznavala: bila je radosna što je mogla svoje iskustvo priopćiti duhovnim kćerima kad su se vratile iz crkve. Pritom nije osjećala nikakve gorčine. Bila je to čista radost bez trunka prijekora. To je radost što dolazi od tebe Zaručnika, to je radost iz izvora tvoga Srca, radost koja je iznad svakoga ljudskoga iskustva. Klarino je srce bilo čisto za sestre koje su je ostavile samu. Nauči i nas, Isuse, da u dubokim i radosnim susretima s tobom nikada je ostane ni malo gorčine ili žalosti zbog koje bismo mogli drugima predbacivati. Daj da jednostavno zahvaljujemo što si ti s nama, a ne da se tužimo što drugih nema uz nas. Nauči nas radosno svjedočiti što si nam podijelio tolike milosti, a ne da gubimo vrijeme u tužaljkama zbog svega što nam ljudi nisu podarili. Nauči nas, Isuse, otkrivati sebe u tvojem zagrljaj, a s time osjetiti i životnu radost po kojoj ćemo moći i u samoći i u nemoći biti drugima na blagoslov. 

 

                     Povratak                                                                                                                                         Home

FRANJEVAČKA DUHOVNOST

Oni predstavljaju pravu revoluciju u shvaćanju redovničkog života. K tome su izvršili, a i vrše i danas, daleko jači utjecaj na vjerski život, osobito najširih masa vjernika, od ostalih drugih redova. Njihovo značenje u životu Crkve je od prvo razredne vrijednosti i važnosti i radi toga zaslužuju posebnu pažnju.

Nikli su u početku 13 st. U doba kad su u vjerskom oduševljenju nicale redovničke udruge kao gljive poslje kiše. Bilo ih je toliko da ih je Lateranski Sabor 1215. smatrao potrebnim zabraniti osnivanje novih redova. Mnoge nove redovničke udruge toga vremena pojavile su se ili pretopile u druge, dok franjevci i dominikanci još i danas spadaju u najvažnije i najbrojnije redove u Crkvi.

Oni koji ulaze u red polažu tri redovnička zavjeta: poslušnost, čistoća i siromaštvo. Ne samo da se pojedini redovnici obvezuju na siromaštvo već i samostani ne smiju posjedovati ništa što nije najpotrebnije za život. Sam samostan kao i njegova Crkva moraju biti što je moguće siromašniji i jednostavniji. Samostan se mora uzdržavati od milostinje. To sv. Franjo izričito naređuje u VI. glavi Regule: "Fratres nihil sibi apprient, nec domum, nec locum, nec aliquam rem, tanquam peregrini et advenae in hoc saeculo in paupertate et humilitate Domino famulantes vadant pro elemosyna confidentur.

Ovi se redovi razlikuju i time što uz kontemplaciju i rad na osobnom posvećenju osobito naglašavaju pastoralnu akciju i pomaganje u propovjedanju svjetovnom svećenstvu. Dok su stariji samostanci, da budu daleko od svijeta gradili samostane na samotnijim mjestima, dominikanci i franjevci najradije grade unutar naselja da budu vjernicima na neprekidnu duhovnu pomoć.

Oni su i pokretniji nego stariji redovnici, jer se ne rede i ne vezuju za određen samostan u kojem će redovito provesti čitav život, već se rede za redovničku provinciju i čitav red. Ljubav prema siromaštvu i želja za apostolskom akcijom došli su kao postulat vremena. Siromaštvo je bilo neophodno potrebno da se može uspješno napredovati tj. djelovati među najmanjim i siromašnim. Njih je često bogatstvo Crkve koje su ne samo krivovjeci, albingenzi, katari, i valdenzi su ih napadali tj. napadali su Crkvu da je privinuvši se uz materijalna dobra izdala Krista i njegovu nauku. Naglašujući apostolsko siromaštvo prezirali su Crkvu i njezinu hijerarhiju dokazujući kako ona izdaje Krista i kako nije prava Crkva. Prosjački su im redovi najuspješnije izbijali oružje iz ruku svojim siromaštvom, jasno dokazujući da Crkva ne samo ne prezire siromaštvo, već dapače da ga i cijeni, osobito ako se ono prigrli radi vrhunaravnih motiva. Njihovo je siromaštvo zaustavilo val hereze i pridonijelo njenom iskorjenuću.

Iza primjera siromaštva sljedila je živa riječ u propovijedi i u osobnom kontaktu te žrtva i molitva. Bog je dao da nikne dobro sjeme evanđeoske riječi u dušama zalutalih. Uz evanđeoski duh siromaštva bili su oni širitelji duha ljubavi i praštanja, koji je bio zakržljao u feudalnom, oholom i borbenom društvu.

Ne zadovoljavaju se, ugrijani žarkom Kristovom ljubavlju, samo radom među vjernicima i hereticima. Ispunjeni Božjom dinamikom idu i muslimanima i poganima i tako postaju obnovitelji i misionarskog duha stare Crkve i prvih kršćana. Već 1220. g. pet male Franjine braće misionara podnješe u Maroku mučeničku smrt. Njihova organizacja im je olakšala i rad na znanstvenom polju te postaju obnovitelji crkvene nauke i filozofije, koje su u dobroj mjeri zašle. Dovoljno je spomenuti sv.Tomu, sv. Bonaventuru, sv. Alberta Velikog itd. Premda više aktivni nego kontemplativni, ipak daju Crkvi XIII. i XIV. st. najveće mistike, a broj njihovih kanoniziranih svetaca daleko prelazi druge redove.

I u organizacijskom pogledu razlikuju se od starijih redova kod kojih prevladava autonomijska struktura i decentralizacuja, dok je kod novih mnogo jače istaknuto jedinstvo. Samostani jednoga kraja su organizirani u provincije na čelu kojih je provincijal "minister provincialis ". Provincije povezuje vrhovna uprava reda kojoj je na čelu kod franjevaca general "minister generalis", a kod dominikanaca "prior".

Prema odredbi Lateranskog sabora mora se svake treće godine održavati generalni kapitul reda, koji je vrhovna zakonodavna vlast. Pred njim general i provincijali polažu račun o upravljanju. General ima svoje svjetodavno tijelo, a tako isto imaju i provincijali i samostanske starješine. Poglavari se biraju na određen niz broj godina, a ne vladaju doživotno.

I franjevci i dominikanci imaju uz prvi red i žensku granu - drugi red. Novost od izvanrednog značenja bili su njihovi treći redovi. To su redovi za laike, muške i ženske, koji su ostali u svijetu, ali žele živjeti redovničkim duhom...

Sveti Franjo je osjećajna duša koja svom snagom ljubi Boga i njemu se predaje. Skoro bi čovjek rekao da je Franjo postao osnivačem, a da nije imao namjeru. Želio se Bogu predati potpuno i posvetiti se pokorničkom životu i apostolskom siromaštvu iz ljubavi prema Bogu. Stoga je s pravom dobio naziv serafskog sveca i božjeg trubadura. On je jedno veliko vruće srce. Njegov je primjer života privukao mnoge k njemu. Franjo nije nikad postao svećenik, a evanđeosku je istinu pretežno srcem osjećao i primio.

Kod Dominika je mnogo drugačije. Dominik je svoje dijelo otpočeo poslije hladnog promatranja prilika. Franju je pokrenulo na akciju pretežno srce. Dobio je poziv iz vlastite unutrašnjosti. Dominika je pokrenulo na akciju razmišljanje vanjske stvarnosti, njegove okoline. Primijetio je da tadašnji rad na obraćenju heretika nije bio dobar i da je radi toga izostao uspjeh. Treba pronaći najbolji način i efikasniju metodu. Potrebno je na heretike djelovati primjerom vlastitog kršćanskog života, potpunog siromaštva da ih se privuče, a onda jakošću razumskih razloga oboriti njihova kriva učenja. Može se slobodno reći da je on osnivanju novoga reda pristupio čisto planski. Uspio je jedan i drugi, a počeli su od samih sebe. Njihova riječ je bila glavni i vjerni izraz svetačkog života.

Sv. Dominik je Španjolac. Rodio se 1170. g. u mjestu Cararogi biskupije Osma u uglednoj Kastilijanskoj plemićkoj obitelji Gusman. Posvetio se svećeničkom staležu i 1199. g. postao regularni kanonik stolnog kaptola u Osmi. Kao vrsna teologa i svećenika ugledna života uzeo ga je njegov biskup za pratioca 1203. g. u Rim. Prolazili su južnom Francuskom, pa je Dominik sad na svoje oči vidio u toj pokrajini neobično teške prilike. Albigenska je hereza ovladala i Crkvi vanredno nanjela teške gubitke. Rad na obraćenju heretika je Inocent III. u tom kraju povjerio cistercitima, koji su često nastupali kao zemaljska gospoda, a ne kao Kristovi apostoli. Dominik je došao do uvjerenja da je taj krivi način prilaženja zalutalima stvarni uzrok da napori i nastojanja ne donose uspjeha i da krivovjerci postaju sve uporniji. Uvjerio se da mora ljudima imponirati svetošću života i potpunim siromaštvom, a ne učenošću i svjetovnim silama.

Stvorio je odluku i kad se vratio iz Rima 1205. g. u siromašnom i skromnom odijelu uputio se bosonog iz Španjolske preko Pireneja u južnu Francusku, međđu heretike. Uspjeh nije izostao, ali je Dominik došao do uvjerenja, da sam neće moći potpuno izvršiti zamašni posao, da je za to potrebno više zajedničkih napora. Stoga se odluči na osnivanje reda i tako 1200. g. osnuje prvi samostan La Prouille u Toulousu. Ubrzo mu se pridružiše brojni sljedbenici. Nadbiskup Fulko u Toullousu, inače cistercit, postao mu je zaštitnikom i poveo ga je 1215. g. u Rim na četvrti Lateranski sabor.

Dominik je došao i k Inocentu III. i iznio mu je svoje planove. Naišao je na puno shvaćanje, a papa mu je savjetovao da za svoj red uzme pravilo sv. Augustina. Dominik je poslušao papu. Uzeo je Augustinovu regulu, ali ju je promijenio uzevši nešto od premonstratenza i cistercita prema namjeni svoga novoga reda kojem je glavna svrha propovjedanje i pastoralni rad. Papa Honorije III. 22.12.1216. g. odobri novi red. Redovnici su se nazvali "Fratres praedicatores" "Ordo praedicatorum". Papa im je uz odobrenje dozvolio i da slobodno propovijedaju u čitavoj Crkvi i pomažu dušobrižništvu. Red je nastao u Francuskoj i u njoj je bio uvijek jak i brojan pa tako i danas (dominikanaca ima u svijetu oko 9.000).

Prvi je samostan osnovan u Toullousu uz crkvu sv.Romana. Sjedište je reda, koji se brzo širio, uskoro prenešeno u Rim. Prvi je generalni kapitul održan 1220. g. u Bologni i na njemu je zaključeno da ni samostan kao ni pojedini redovnici ne smiju ništa posjedovati. Ttime su dominikanci postali prosjački red. Sv.Dominik je osnovao i žensku granu, "drugi red " (danas broji oko 6.000 redovnica). Umro je 1221. g. u Bologni, a već ga papa Grgur 1234. g. proglasi svetim. Regula sv.Dominika je poslužila kao uzor osnivačima redova kao npr. sv.Ignaciju. Red je po svojim konstitucijama centralistički i osobito je naglašena poslušnost, a vodi ga vrhovni poglavar "magister generalis". Međutim zakonodavna vrhovna vlast je generalni kapitul. Radi siromaštava su kasnije nastale trzavice i radi toga papa Martin V. 1432. g. dozvoli da red može posjedovati što je neophodno potrebno za život i uzdržavanje zajednice. I dominikanci imaju svoj treći red, a od pape je odobren 1405. g. kao pobožna pokornička bratovština.

Jer je za dobro propovjedanje potrebno znati govoriti i poznavati teologiju i crkvene znanosti, od početka je sv. Dominik tražio od članova reda solidnu teološku izobrazbu. Brzo su se dominikanci istaknuli poznavanjem teologije i filozofije. Njihovi su profesori još za Dominikova života predavali u Rimu. Svoje se značenje u kršćanskoj filozofiji osobito ističu sv. Albert Veliki, a posebno sv.Toma Akvinski.

Kako je bilo među njima vrsnih teologa i odličnih propovjednika Grgur IX. im je predao inkviziciju. Tako oni postadoše inkvizitori. Činjenica je da su pojedinci pretjeranim zelusom i nerazboritošću napravili više zla nego koristi i redu učinili mnoge nepomirljive neprijatelje, ali isto tako istina da su stekli neprolaznih zasluga za očuvanje vjerske čistoće i suzbijanje zablude. U naše su krajeve došli preko Mađarske. Rano su došli i kao inkvizitori u Bosnu, ali se nisu uspjeli održati. Papama su prosjački redovi došli kao mana s neba. Osobito onim papama i biskupima koji su se zalagali za provođenje reforme. Tako da su ih podupirali i hvalili, ali je bilo biskupa i svećenika koji su njih i njihov rad gledali krivim okom. Biskupima je smetala i eksempcija novih redova. Da se izbjegnu nesuglasice i sporovi pape su donosile odredbe, osobito Inocent IV. 1254. g. i Bonifacije VIII. 1300. g. koje su određivale granice djelovanja svjetovnog i redovnog klera. Bilo je onih koji su nove redove napadali i perom u ruci. Tako je na primjer i među ostalima pariški profesor Filip St. Amour napisao je protiv prosjačkih redova 1225. g. oštri plemički spis "De periculus novissimorum temporum". Ali od napada na redove njih brani sv. Toma i sv. Bonaventura.

Sveti Dominik i sv. Franjo su iskreno prijateljevali, ali je kasnije među njihovim redovima dolazilo do trvenja i sukoba, radi raznih oprečnih stavova i povlastica, ali sve to nije moglo poremetiti trajno prijateljske i bratske odnose. Bilo je i plemenite međusobne utakmice i nadmetanja tko će više napraviti.

 

                                                                 Povratak                                          Home