Svetac
Jedan je od najmlađih svetaca Crkve Dominik Savio. Umro je ne navršivši ni punih
15 godina. On je naljepši cvijet Don Boscova odgoja. Rodio se 2. travnja 1842. u
Rivi kod Chierija u Piemontu. Isti dan je po krštenju nanovo rođen iz vode i
Duha Svetoga za Božje dijete. Krsna nevinost bit će glavna značajka njegova
života. Jer je bio čist, zato mu je i pogled uvijek bio tako bistar. Iz njegovih
se očiju zrcalila nevinost.
Osnovnu je školu polazio najprije u Castelnuovu, zatim u Mondoniu. Na sam Uskrs
8. travnja 1849. primio je prvu pričest. Bio je to stvarno najljepši dan njegova
života, okupan uskrsnom radošću. Mislimo da njegovo raspoloženje najbolje možemo
izreći ovim stihovima uskrsnoga himna:
Na gozbu Kralja Jaganjca
U bijelom ruhu idimo…
U svojoj divnoj ljubavi
On pit nam daje svetu Krv,
Ta ljubav tijelo njegovo
Ko svećenik prikazuje…
Naš vazam odsad Isus je,
Vazmèno naše Janje On,
I čistim ljudskim dušama
Neokaljani, čisti kruh…
Na presretni dan svoje prve pričesti Dominik Savio zapisao je nekoliko
uspomena i nutarnjih doživljaja koje je kasnije brižno čuvao u jednom
molitveniku i često ih čitao.
Prvi Dominikov životopisac Don Bosco piše: »Te sam uspomene imao u rukama
pa ih ovdje – u životopisu – donosim u svoj njihovoj jednostavnosti: ’Ovo su
uspomene koje iznosim ja, Dominik Savio, g. 1849. kad mi je bilo 7 godina:
1. Ispovijedat ću se vrlo često i primati svetu pričest kad god mi to
ispovjednik dopusti.
2. Želim svetkovati blagdane.
3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
4. Umrijeti, ali ne sagriješiti.’«
Dominik Savio imao je blagu, prijaznu, umiljatu i uvijek vedro raspoloženu
narav. Zato je bio ugodan u društvu i razgovoru. Njegov učitelj iz osnovne škole
svjedoči o njemu da je bio izvanredan đak, uvijek prvi u razredu.
Kad je Dominikov župnik Don Cugliero došao u Torino k Don Boscu, ovako je
predstavio svoga mladog župljanina: »Tu u vašoj kući možete imati jednakih
mladića, ali teško nekoga koji bi ga nadvisio talentom i krepošću. Pokušajte s
njim pa ćete u njemu naći svetog Alojzija !«
Susret samoga Dominika Savija s Don Boscom zbio se kod rodne kuće svetog
odgojitelja u Becchiju dne 2. listopada 1854. Nešto kasnije Dominik je ušao u
oratorij Don Bosca Valdocco u Torinu. Don Bosco svjedoči kako je Dominik doživio
proglašenje dogme o Bezgrješnom Začeću 8. prosinca 1854. »U predvečerje toga
dana, nakon svršenih obreda u crkvi, Dominik je po savjetu ispovjednika pošao
pred Gospin oltar, obnovio svoje odluke što ih je učinio na dan prve pričesti, a
zatim rekao: ’Marijo, darujem ti svoje srce, učini da uvijek bude tvoje i
Isusovo, vi uvijek budite moji prijatelji i dajte da prije umrem nego upadnem u
nesreću samo jednog jedinog grijeha!’ Uzevši tako Mariju kao potporu svoje
pobožnosti, njegovo je vladanje bilo tako pobudno i kreposno da to nikad ne mogu
zaboraviti.«
Godine 1855. Dominik je slušao jednu Don Boscovu propovijed o svetosti. Ona ga
nije više puštala na miru. Bio je sav obuzet mišlju da mora postati svetac i to
što prije, jer neće imati mnogo vremena na raspolaganju. »I od tada – kako piše
Eugenio Valentini – pa sve do smrti bio je primjeran u svemu. Isticao se
izvanrednom pobožnošću, koju je pratila duhovna radost, žar za spasenjem
njegovih sudrugova te izvanredni karizmatički darovi.« Devet mjeseci pred smrt
osnovao je društvance Bezgrješne i sastavio mu pravila koja odaju visoku
duhovnost i neobičnu duhovnu zrelost u nježnoj dobi od samo 14 godina.
Dominik Savio umro je 9. ožujka 1857. Prvi životopis napisao mu je sam Don Bosco.
Do godine 1908., kad je pokrenut postupak za beatifikaciju, taj je životopis
doživio deset izdanja. Koncem listopada 1914. Dominikovo je tijelo bilo
preneseno u baziliku Marije Pomoćnice u Torinu. Pio XI. g. 1933. proglasio ga je
časnim Božjim slugom, a Pio XII. najprije blaženim pa onda i svetim. Bilo je to
12. lipnja marijanske godine 1954., kad se slavila 100. obljetnica od
proglašenja dogme Bezgrješnog Začeća.
Mladi Dominik Savio davno prije II. vatikanskog sabora ostvario je opći poziv na
svetost u Crkvi. Taj nam poziv u naše dane sveti Sabor ovako naglašava:
»Svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stepena, pozvani na potpuni kršćanski
život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče
humaniji način života. Da postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju
sile primljene po mjeri po kojoj ih je Krist darovao da – slijedeći njegov
primjer i postavši slični njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju – svom
se dušom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega Naroda
dati obilate plodove, kako u povijesti Crkve tako izvrsno dokazuju životi
tolikih svetaca«
(Lumen Gentium, br. 40).