Svetac
SVETI VINKO PAULSKI (1581-1660)
Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. Njegovi roditelji bijahu
priprosti seljaci.
To je seoce godine 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de
Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je
zasluživao čuvajući ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više
podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je
došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za
uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika
De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još
utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije. I stari je
prodao par svojih volova da bi njegov sin s tim novcem mogao na Sveučilište u
Toulouse i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će
se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve
isplatiti. On će moći pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada
1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga
podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup Fran�ois de Bourdeille svećenički red.
Ređeniku nije bilo još ni 20 godina. Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako
nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u Rim.
Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan
dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove.
Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo
da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju
pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen
otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te
kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod
jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio franjevac,
a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem
pobjeći. I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom
Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske
tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu
on pomoći da se domogne kakve dobre župe. Vinko se vratio iz Rima i god. 1608.
dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i
onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko
godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois,
prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku
opatiju Saint-L�onard-de-Chaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili
osrednji. Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam
tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao
što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan
stalež." - Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu
da Vinko nije počinio tu "drskost"! Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet
svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno
zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de B�rullea,
kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom
svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga
znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim
svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put,
bili im putokazom. B�rulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij,
nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri. Uz B�rullea je sv. Vinko
nastojao upoznati svoj vlastiti put. B�rulle ga promatra, pokušava proniknuti
tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i
ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na B�rulleovu preporuku
prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Već je 12 godina bio svećenik i tek
tada prvi put usred pastoralnoga posla. Kasnije, isto tako na preporuku B�rullea,
preuze malu župu u mjestu Ch�tillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica
svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike.
Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: "Jedne nedjelje mjeseca
kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj
osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije
ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo
za srce." Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u
pomoć. "Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav", kaže sam svetac i odmah
se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe
misionara ili lazarista. No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo
koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu B�rullea već u jesen
1613. postao odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u
toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te
počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima,
osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša
njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa
slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i
duhovnu pomoć. I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i
karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao
doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima
koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De
Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju
god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao
svećenik oratorijanac. Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju
zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants,
a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se
kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim
gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio
osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na
dalekom Madagaskaru. Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih
sestara - Filles de la Charit�. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom
Lujzom de Marillac (1591-1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha
je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je sv.
Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade
njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo
sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i
ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj
potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400
napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i
suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni
genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a
osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera. Unatoč tome što je imao
snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje
vrijeme naročito malarija od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo
uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro
je ujutro 27. rujna 1660. godine.
Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen
blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g. Prvi zagrebački nadbiskup
i kardinal Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1844.
i u Zagreb, podigavši im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj
crkvi i po sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu. Toliko je
toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao
malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a
ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je
pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede. Iz Svetog Lazara vodio je
svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama.
Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000.
Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi
odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću.
Za njega naročito vrijede riječi: "I mrtav još govori!"
Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i
ustanovama.
Živ u nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike te socijalne i karitativne
radnike.
O sveti Vinko, ne prestani nas zagovarati !