14. studenog
Iako smo jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe – kršćansko ime
nosimo već 13 stoljeća – to smo ipak dobili službeno proglašenog sveca tek god.
1970., kad je Pavao VI. u bazilici Sv. Petra u prisutnosti 25.000 hrvatskih
hodočasnika proglasio svetim Nikolu Tavelića, mučenika za kršćansku vjeru. O
razlozima zašto nemamo službeno proglašenih svetaca, iako smo u svojoj povijesti
imali toliko svetih ljudi, mnogo se pisalo. Odgovornost leži na nama samima.
Sami smo se premalo zanimali za svoje duhovne velikane, premalo radili, molili i
nastojali da dođu do časti oltara. Ne možemo očekivati da drugi rade za proslavu
naših svetih ljudi. To moramo mi sami učiniti. Kako je to težak i mučan posao,
najbolje znaju oni koji su radili za kanonizaciju sv. Nikole Tavelića. Pa ipak
je upornost i ustrajnost u tom nastojanju bila okrunjena uspjehom. Sada pak
valja nastojati da svoga, prvog službeno proglašenoga sveca, štujemo. Tome neka
pridonese i ovaj prikaz njegova života.
Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite
obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i
crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red.
Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u
najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te
ih veliko mnoštvo vratio natrag u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23.
ožujka 1391., zbog nasljedsta na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su
onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće
franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar
pošao u Svetu zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz
Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo,
raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito
proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te
četvorice mučenika.
Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI.,
kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima
mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis,
službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju
najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja
što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji,
zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo
toga teksta:
»Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi
ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su:
Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz
Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u
Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i
postojani u podnošenju smrtnih muka.
Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život
na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu
kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću
prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez
Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode
privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije
ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i
vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova
mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili
veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni
zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni
i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost
duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista,
javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago
istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo
s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i
dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj
džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ’kadije’, koji je
vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan
11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ’Qurban
Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika,
sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu
nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u
govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom,
konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi.
Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu
mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja,
osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da
opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne
učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac
ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući.
Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su
odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su
izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još
žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku
ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i
štovali.«
A sada još kratko navedimo povijest štovanja Nikole Tavelića i put do
kanonizacije. Već prva pismena izvješća, pisana brzo nakon mučeništva, govore o
Nikoli i njegovim drugovima kao o mučenicima. Potaknuti izvještajem njihova
mučeništva, franjevci ih počeše štovati u svom redu, no to se štovanje proširilo
i izvan reda.
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880.
postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika.
Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898.
za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu
zemlju.
Jači pokret za štovanje bl. Nikole započet je zauzimanjem glavnog urednika
Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, katoličkog laika, dr. Josipa Andrića
god. 1935. Plod je toga pokreta bio da je Sveta Stolica god. 1937. protegla
Nikolino štovanje na sve naše biskupije i tada je na hrvatskom jezičnom području
nastala prava poplava toga štovanja, o čemu svjedoče brojne slike i kipovi
blaženika. Nabavile su je gotovo sve naše crkve. Naročito je bila raširena slika
bl. Nikole Tavelića što ju je izradio hrvatski akademski slikar Gabrijel Jurkić.
Duhovni vođa hrvatskoga narodnog hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački
nadbiskup-koadjutor, kasniji kardinal, dr. Alojzije Stepinac svečano je posvetio
25. VII. 1937. u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu oltar u čast
jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taveliću. Na sam blaženikov blagdan 14.
studenoga 1939. papa Pio XII. primio je u audijenciju članove hrvatskoga
hodočašća koje su vodili naši biskupi s nadbiskupom Stepincem na čelu. Nadbiskup
je tada zamolio Pija XII. da blaženoga Nikolu proglasi svetim. U Europi je tada
već harao ratni vihor koji se nezaustavljivo dalje širio. Svršetak rata naša
mjesna Crkva dočekala je u veoma teškoj situaciji.
Kad su prilike postale povoljnije, rad za kanonizaciju Nikole Tavelića opet je
oživio. Rasplamsao se kao nikad prije. Bilo je to djelo franjevca o. dr. Ante
Crnice. On je razvio na tom području golemu aktivnost. Izdao je mnoštvo sličica
i letaka o bl. Nikoli, napisao o njemu više brošura i knjiga. Tavelićevo
štovanje među narodom najviše je širio Vjesnik bl. Nikole Tavelića koji je o.
Crnica izdavao i uređivao mnogo godina. Zahvaljujući radu o. Crnice i zalaganju
šibenskog biskupa Josipa Arnerića, došlo je do slavlja Tavelićeve kanonizacije.
Možemo reći, neviđenog slavlja i po broju hodočasnika i po neopisivoj radosti
susreta naših hodočasnika u Damazovu dvorištu s papom Pavlom VI. Sam Papa tim je
susretom bio duboko ganut te izjavio da to dvorište nikad nije vidio tako
ispunjeno. Izrazio je i svoju zahvalnost za radost koju su mu svojom prisutnošću
naši hodočasnici učinili. Slavlje se i nakon kanonizacije ponovilo u Tavelićevu
rodnome gradu.
A sada je na nama da mi »pročelnika« naših svetaca, kako Nikolu Tavelića netko
nazva, dalje štujemo, osobito slaveći svake godine što svečanije njegov blagdan
i provodeći u djelo njegovu poruku. Ta je poruka živa vjera u istinitost
Kristove poruke, kojoj valja da uz sve žrtve, pa i uz cijenu krvi, ostanemo
uvijek vjerni. U tome nek se očituje ona »uvijek vjerna Hrvatska« !