Matej
Svetac, Apostol, Evanđelista
"Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u
carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim.
Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici
i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše
farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i
grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego
bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja
nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13).
O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo
mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara
Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje
propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao
Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u
Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u
spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On
poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva
evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i
predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku.
Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.
Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni
u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani
Mesija, te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva
i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja.
Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu.
Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u
Betlehemu Mihejino. I tako redom.
Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu
životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno
kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme
njegove smrti.
Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu.
Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog
teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su
pronađene
oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno
posvetio
papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu,
sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo
smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u
salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.
Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na
Spasiteljev poziv;
2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu
za rođake i prijatelje;
3. njegovu poniznost, kojom se naziva "carinikom" i "grješnikom",
opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu "grješniku".
Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po
svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl.
5-7), govor o misiji
(gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni
govor (gl. 18) i eshatološki govor
(gl. 24-25).
Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam
pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako
se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom
vremena.
U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj
pouci.
No u Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su
od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se
opet sama u sebi dijele
na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.
Evanđelje se sv. Mateja naziva i "crkvenim" evanđeljem. A to je zato
što, opisujući
pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega
kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve.
Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s
poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje
kršćanina
unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije
crkvenosti.
To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u
14. glavi i dalje.
Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po
vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malo-pomalo
dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16-18). Jedini
Matej od evanđelista govori o "sagradit ću Crkvu svoju" i o vlasti
vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom:
onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je
smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo
evanđelje nazvano "crkvenim".
Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro
promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje
apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer
prikazuje uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u
Crkvi.
"Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode
učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše
sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta"
(Mt 28,18-20).
Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove
povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja,
muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i
krštavati sve do konca vremena.
U tom je životu Crkve najutješnija istina:
"Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."