14. prosinca
Iako se ne može sasvim sigurno utvrditi datum njegova rođenja, ipak se uzima
gotovo sigurno da je Juan de la Cruz rođen god. 1542., vjerojatno 24. lipnja, na
blagdan Sv. Ivana Krstitelja, velikog Isusova preteče. Rodio se u malom i čednom
Fontiverosu, varošici stare Kastilije, u biskupiji Avilskoj. Otac iz plemićke
obitelji zvao se Gonzalo de Yepes; majka Katarina Alvarez. Ivan im je bio treći
i posljednji sin.
Unatoč svom prezimenu koje govori o plemićkoj krvi i o slavnim precima, Gonzalo
je ipak bio veoma siromašan. Možda je tom siromaštvu bio kriv i brak s Katarinom
Alvarez, ženom kreposnom, ali siromašnom. Taj brak nije bio po volji Gonzalovim
roditeljima, stoga Alfonza razbaštiniše. I prema tome možemo ustvrditi da se
Ivan rodio kao siromah i da je posljedice toga siromaštva naročito osjetio
poslije očeve smrti.
Ivan je bio još dijete kad mu se vrijedna i siromašna udovica majka preselila u
Medinu del Campo, veliki trgovački grad, u ono vrijeme glasovit po sajmovima,
kamo pritjecahu proizvodi iz stranih zemalja. Obiteljska okolina bila je zdrava
i sveta. O Ivanovu djetinjstvu i dječaštvu nemamo mnogo vijesti. Dobro je
spomenuti što znamo da mu se u dobi od 5 godina ukazao prekrasan lik Presvete
Djevice koja ga majčinski spasi kad je pao u neku baru i već se počeo utapati.
Teške obiteljske prilike potrajaše i u Medini del Campo. Prijeka nužda bila je
razlogom da su za Ivana počeli tražiti neko zanimanje. Shvativši potpuno teško
stanje, Ivan stade učiti razne vrste zanata.
Jedan tesar ga uze za naučnika. Ivan je bio pun dobre volje i radinosti, ali
ruka mu nije mogla strugati blanjom i rukovati pilom. Zato pokuša kod nekog
krojača, no i tu doživi neuspjeh. Njegov duh zaustavit će se tek u promatranju
Božanske Ljepote i u gledanju neizrecivog Božjeg ophođenja s Njegovim
stvorenjem.
Ivan, ipak, neće zaboraviti svog nauka u raznim zanatima. On će, naprotiv,
prikladnim usporedbama i primjerima iz svih zanata osvijetliti najuzvišenije
pojmove i istine svoje mistične teologije. Bog je htio da se on drugdje zaposli,
gdje će Mu se moći više približiti. Medina del Campo imala je veliku bolnicu
koja je primala bolesne siromahe. Upravitelj bolnice don Alvarez de Toledo,
vjerojatno nadahnut Bogom, pozove Ivana da dvori njegove bolesnike. I to je
razdoblje bilo bez sumnje najplodnija priprava za njegovo poslanje. Kao bolničar
imao je prilike vršiti kršćansku ljubav prema bolesnicima u kojima je dubokom
vjerom gledao samoga Krista.
Usput je i studirao. Kao đak pobuđuje veliko udivljenje. Divno je napredovao u
književnosti i u latinskom jeziku. Bio je oštra i duboka uma, duha otvorena i
bistra, jasna i određena, a ljubav prema istini bila mu je životna potreba. U
20. godini morao se definitivno odlučiti za jedan životni poziv. Bio je to čas
odluke kada je valjalo odrediti životni smjer. Izgledalo je da će to postići
sasvim obično i lagano. Moći će završiti svoje nauke u Medini. Kad bude zaređen
za svećenika, don Alfonzo će ga zadržati kod sebe kao bolničkog kapelana. To je
najveća želja dobrog starca. A uz to će se dragi Ivan moći brinuti za svoju
siromašnu majku. No na najveće začuđenje don Alfonza i majke Katarine Ivan
odbije taj lagani i probitačni prijedlog. Pred njegovim očima zablista drugi
ideal, dušu mu zaokupi drugi cilj.
Njega privlači ideal kontemplacije i zato pokuca na vrata Karmela. I 24. veljače
1563. obuče na se odijelo karmelićanina. Ivan de Yepez postaje poniznim novakom.
Zašto je odabrao upravo Karmel? – Možda ga je privukla pobožnost prema Mariji?
Ta ona se u tom redu toliko časti da je o njem rečeno: »Karmel je sav
marijanski!« U toj pobožnosti sadržan je najljepši okvir kontemplativnog
karmelićanskog života. Ili ga je, možda, privuklo pravilo strogosti i molitve?
Budućnost će pokazati da ga je sama Božja providnost dovela u Karmel kako bi ga
vratio prvotnoj strogosti i revnosti.
Prolazi godina novicijata i gorljivi novak radosno polaže svete zavjete. Novog
zavjetovanika šalju odmah u karmelićanski zavod Svetog Andrije u Salamanku. Tu
Ivan od sv. Matije, tako se naime zvao ispočetka kao redovnik, provodi kao
student tri godine pokazujući se savršenim redovnikom i briljantnim đakom. Pod
snažnom skolastičkom stegom njegov se um jača i hrani sigurnim i sjajnim
tomističkim naukom. U tome toliko uspijeva da je imenovan nadstojnikom
studenata, to jest povjereno mu je da s njima ponavlja predavanja.
Ali Ivan nije više sretan kao u početku. U njegovoj su duši blijeskom požara
proplamsale veće želje za savršenstvom. Karmel ga više ne zadovoljava. Nije to
više onaj nekadašnji Karmel starih otaca. Ublažena je njegova strogoća. Ivan
gori silnom žeđi za strogošću, za neposrednom pripravom na božansku
kontemplaciju. On osjeća strastvenu želju za Bogom, da Ga bolje upozna, da Ga
više ljubi, da snažno po njemu živi. Bog i jedino Bog!
Neće li, dakle, duh naći svoje utočište u reguli koja jamči i štiti onaj ideal
za kojim on teži? – Ivan je odlučio: kad svrši nauke, ostavit će Karmel i povući
se u kartuzijanski samostan S. Maria del Paular, gdje se ljubomorno čuva baština
sv. Brune. U međuvremenu zaređen je za svećenika, a mladu misu odslužio je u
Medini.
Majka Katarina, među pukom, raduje se sa svojim sinom i zahvaljuje Bogu za onu
nespretnost maloga Ivana u ručnim poslovima koja ju je prije – na pragu njegova
života – toliko žalostila. Sada te iste ruke drže Sina Božjega.
Ne smijemo zaboraviti jedne pojedinosti toga presretnog dana. Gorljivi je
mladomisnik kod mlade mise upravio Gospodinu ovu molitvu: »Bože moj, daj da Te
nikada ne uvrijedim!« I toga dana osjetio je najvećom sigurnošću – on sam to
svjedoči – da je stavljen u stanje savršene nevinosti i da nikada ubuduće neće
počiniti teškoga grijeha.
U to vrijeme počela je jedna velika duša, sv. Terezija Avilska, osnivati
samostane koji će živjeti po starom strogom karmelskom pravilu. To je bila
velika Terezijina obnova ženske grane Karmelskoga reda. Dakako da je svetica u
reformi nailazila na velike suprotivštine. God. 1567. došlo je do jednog susreta
u Medini del Campo koji u povijesti Karmela i u životu samoga svetoga Ivana
znači odlučan preokret. Ivan, koji misli na kartuzijanski samostan i već gleda
kako mu se njegova svečana vrata otvaraju, sastaje se s Terezijom od Isusa. Čim
je ona čula i shvatila Ivana, pokaže mu da će u reformiranom Karmelu postići
svoje najviše težnje.
Terezija od Isusa, velikog srca i plamene duše, već je od nekog vremena
ostvarila Ivanov san. Dana 24. kolovoza 1562. u siromašnim zidovima maloga
Karmela sv. Josipa u Avili počeše neke Kastilijanke, pune žarke ljubavi i vjere
poput svete Majke, novim životom karmelskog ideala, o kojem je Ivan sanjao.
Od 1562. do 1567. prošlo je pet godina. Terezija se nalazi u Medini radi
osnivanja drugih samostana »Gospinih golubinjaka«, kako ih ona naziva. Dolazi do
susreta. Ivan odmah uvidi da ima posla s velikom dušom, ženom izvanrednih
sposobnosti, bogatom najboljim darovima naravi i milosti, ali iznad svega Božjom
dušom. Terezija, s druge strane, odmah uviđa da je Ivan div ljubavi Božje, da je
u njemu duh kontemplacije već dosegao najviši stupanj i da Ivan konačno može
biti sretnim stupom muškoga reformiranog Karmela. Svetica je njime očarana.
Dolazi do sporazuma: Ivan se odriče željene kartuzijanske odjeće, ali
preporučuje Majci Tereziji i traži od nje da ubrza, da on ne mora toliko čekati.
I nije morao čekati. Već 28. studenoga 1568. u seocu Durvela, u jednoj bijednoj,
poklonjenoj kući počela je reforma bosonogih karmelićana. Mizerna je to i jadna
kuća. Terezija od Isusa, videći je, morala je uskliknuti: »Ako su prvi redovnici
toliko hrabri da prihvaćaju bijedu Durvela, onda se, doista, možemo nadati
uspjehu tako velikog pothvata!«
Nek bude spomenuto da je Ivan od Križa morao mnogo pretrpjeti za ostvarenje
reforme muške grane Karmelskoga reda. Evo jedne tužne epizode: Noć je god. 1577.
4. rujna. Koraci u početku oprezni, a zatim užurbani, primiču se tihoj kućici u
kojoj stanuje otac ispovjednik samostana od Utjelovljenja. Vrata su razvaljena.
Neki svjetovnjaci na silu ulaze u stan, a prati ih o. Maldonado, izaslanik o.
Tostada, izvršitelja odredaba izdanih na kapitulu i Piacenzi koje su se
protivile reformi. Oba stanovnika: o. Ivan od Križa i o. German uhićeni su.
Suviše je reći da je sv. Ivan glavna žrtva. On je lagani cilj zlo shvaćene
revnosti. Izgovora ne manjka: nije li on, možda, buntovnik u zabludi? Zašto on,
revan bosonogi redovnik, vrši službu u Karmelu ublažene regule? U redu je vladao
mir, zašto je on počeo smetati počevši taj mutni pokret cijepanja? Sada ga je
stigla »pravda«.
Odveden je u Toledo, zatvoren u tamnicu, u ćeliju najmanjih razmjera. Kroz jedan
mali prozor, gore visoko, ulaze blijede slabe zrake, što uzalud nastoje unijeti
svjetla u tamu koja vlada. Ivan se i po danu mora služiti svijećom da može
čitati časoslov. U toj ćeliji proveo je 9 mjeseci. Dopušten mu je samo jedan
način izlaska, a i taj mu nije olakšanje: svakoga petka odlazi u samostansku
blagovaonicu gdje na podu blaguje kruh i vodu. Ukori, koje tu prima pred cijelom
zajednicom, nisu baš evanđeoski, ni bičevi, koji padaju na nježna leđa, ne
obaziru se na šutljivoga redovnika. Da utamničeniku povećaju muke, pred vratima
njegove ćelije hotimice govore o pobjedama nad reformom koja je svladana i
uništena.
Otac prior, dolazeći k njemu, postupa s njim surovo i poziva ga da odloži habit
i napusti reformu. U neiskazanim mukama i patnjama svoga zatvora svetac nije
nikad izgubio strpljivost. Naprotiv, pogled i držanje i vladanje Ivanovo odavalo
je duboku poniznost, veliku herojsku dušu. Postupalo se prema njemu da nije
moglo gore, ali on se nije nikada ni najmanje potužio. Zadržao je duševni mir u
tolikoj mjeri da se po tom može lako prosuditi do kolike se visine uspelo
njegovo moralno savršenstvo.
U početku reforme Ivan uzima kao svoje prezime pridjevak »od Križa«, a to i
bijaše njegov ideal. Želja za patnjama sada je potpuno utažena. Božanski križ
njegova je škola i ljubav. Zahvaljujući ustrajnosti i patnjama Ivana od Križa
reforma je ipak pobijedila. God. 1580. papa Grgur XIII. svojom odlukom odobri
osnutak jedne provincije bosonogih karmelićana pod jurisdikcijom o. Gracijana.
Nova odluka pape Siksta V. dopušta osnutak više provincija, a papa Klement VIII.
god. 1593. proglasi potpunu međusobnu neovisnost dviju grana Karmelskoga reda.
Ivan je ostatak života i sila uložio da upotpuni svoju misiju »Oca« i »Učitelja«
bosonogih karmelićana.
U njegovoj knjizi Živi plamen ljubavi čitamo: »Smrt svetaca mnogo je slađa i
vedrija nego što je bio njihov duhovni život dok su živjeli na zemlji. Jer, oni
umiru u najuzvišenijim zanosima i najslađim susretajima ljubavi. Oni su kao
labudovi koji neposredno prije smrti najslađe pjevaju. Pravo je rekao David da
je u očima Gospodinovim dragocjena smrt Njegovih slugu, jer u njoj se sabiru sva
bogatstva duše. U času smrti utječu u more rijeke njegove ljubavi, koje su već
toliko nabujale da izgledaju kao more. Tamo se skuplja prvo i posljednje blago
pravedne duše, da je prati u času kad odlazi i kreće u svoje kraljevstvo, dok s
krajnjih granica zemlje odjekuju hvale, koje su prema riječima Izaije, slava
pravednika…« Tako je izgledala i svečeva smrt, samoga sv. Ivana od Križa.
U noći 14. prosinca 1591. samostanska zajednica bi sazvana da obavi molitve za
umiruće. Brat je o ponoći zazvonio na Jutarnju i na prvi glas zvona Ivan
usklikne: »Idem pjevati je u nebu.«
Još jedan pogled na raspelo, jedan poljubac prepun ljubavi, a onda »u ruke Tvoje
predajem duh svoj«. Serafska duša odleti u nebo, na radostan susret sa svojim
Bogom.
Imao je 49 godina i 6 mjeseci. Od toga je 28 godina proveo u Karmelu. Umro je
iscrpljen patnjama, ali iznad svega kao žrtva svoje ljubavi. Silna ljubav
uzdigla ga je do najužeg sjedinjenja s Bogom, upriličila ga raspetom Isusu i,
preobrazivši ga, učinila je od njega diva kršćanske svetosti. Po »djelotvornoj
kreposti« Ivan je otac i obnovitelj Karmelskog reda, a ta krepost preko progona
i borbe stvara od njega autora posebne duhovnosti obnovljenog Karmela. Iz
njegovih divnih djela, od kojih su najpoznatija Duhovni spjev, Uspon na goru
Karmel, Tamna noć i Živi plamen ljubavi, izvire svjetlo velikog sjaja.
I među Hrvatima postoje dva samostana bosonogih karmelićana sv. Ivana od Križa.
To je veliki samostan u Somboru te samostan u Remetama, gdje karmelićani imaju i
svoje malo sjemenište i klerikat.
Isto tako i bosonoge karmelićanke sv. Terezije Avilske imaju nekoliko samostana
kod nas. Prvi je u Brezovici nedaleko od Zagreba, koji je osnovao kardinal
Stepinac. Kad je osnovao taj samostan, izrazio je njegovu osnovnu nakanu ovim
riječima: »Ako vas tko upita zašto sam osnovao ovaj samostan, kažite mu da sam
ga osnovao zato da, kad ja ne budem više na ovoj zemlji mogao moliti za svoje
svećenike, da ovaj Karmel produži moju molitvu za njih.«
Mišljenja i sudovi o sv. Ivanu od Križa
»Juan de la Cruz ubraja se među klasike španjolske
književnosti. Pisao je stihove čarobne ljepote, a njegova je proza zamamljiva
glazba riječi… Njegova su djela neprevediva i samo u izvorniku otkrivaju svoju
potpunu ljepotu… Da bi se Ivana od Križa moglo ispravno ocijeniti, moralo bi se
u isto vrijeme biti i profinjen poznavalac pjesništva i u mističnom životu
iskusan teolog.
Svi spisi Ivana od Križa isključivo kruže oko dva pola: oko Boga i duše. Oni
prikazuju put kako se duša uzdiže k Bogu. To biva postepeno: od očišćenja preko
prosvjetljenja k sjedinjenju. Strm je to i opasan put koji vodi kraj strahovitih
provalija, ali koji zato omogućuje čarobne vidike prema vrtoglavim vrhuncima.
Put očišćenja opisuju nadasve djela: Uspon na brdo Karmel i Tamna noć;
put prosvjetljenja: Duhovni spjev, a put sjedinjenja: Živi plamen
ljubavi. I tako glavna djela Ivana od Križa tvore potpun sustav mistične
teologije.
Njegove pjesme izviru iz neizrecive patnje. Iz tame i boli višemjesečnog
tamnovanja, u žalosti i samoći one naviru iz njegove duše. Ipak to nisu bili
stihovi jadikovanja ili optužbe već najčistije radosti. To lirsko pjesništvo
temelj je njegovih veličanstvenih djela u prozi. Sva su ona samo tumačenja tih
kliktavih pjesama, komentari koji žele onima što traže i bore se pokazati put k
visinama… I ta opširna prozna tumačenja pripadaju svjetskoj literaturi.
Ivan od Križa izvršio je silan utjecaj na svoj red, na teologiju i na religioznu
književnost novoga vijeka. S pravom mu je dodijeljen naslov crkvenog naučitelja.
Njemu mnogo zahvaljuju: sv. Franjo Saleški, Pascal, Bossuet i Fénelon…
Moderni teolozi kao francuski dominikanac Reginald Garrigou-Lagrange grade svoje
naučavanje na Ivanu od Križa.
Da je veliki karmelićanin našao prijatelja i izvan Katoličke crkve, pokazuje
prijevod njegovih spisa od Gottfrieda Arnolda. Lirika Kvirina Kuhlmanna,
protestantskog mistika iz XVII. stoljeća, i pobožnog Tersteegena nadahnjivala se
na Ivanu od Križa. Čak i pisac kao jedan Aldous Huxley crpio je iz toga izvora.
Djelo španjolskog mistika nije nikada postalo popularno. Juan de la Cruz obraća
se svojim tihim ali prodornim glasom duhovnoj i religioznoj eliti. U pjesnicima
kao što su Hopkins, T. S. Eliot i Reinhold Schneider i misliocima kao što su
Lombardi, Simone Weil i Edith Stein mnogo je od njegova duha opet oživjelo« (Gisbert
Kranz, Europas christliche Literatur von 1500 bis heute).
»Pjesme Ivana od Križa jače su od svih što ih posjeduje španjolski jezik« (Menédez
y Pelayo).
»Ivan od Križa je pjesnik među svecima i svetac među pjesnicima. Njegov je
pradoživljaj pjesnički. On je izrazit religiozni pjesnik za koga je pjesma
sakralno djelovanje« (Walter Nigg).
A sada navedimo nekoliko tekstova sv. Ivana od Križa!
Iz rasprave o Usponu na brdo Karmel: »Poglaviti razlog, zbog kojega je u Starom
zakonu bilo dopušteno Bogu postavljati pitanja i zašto je bilo nužno da proroci
i svećenici ištu od Boga viđenja i objave, bio je taj što u ono vrijeme još nije
bila vjera tako utvrđena a evanđeoski zakon uspostavljen, pa je bilo potrebno da
se kod Boga raspituju o raznim stvarima, i da im Bog govori čas riječima, čas
viđenjima i objavama, sad slikama i poredbama, sad opet mnogim inim načinom
sporazumijevanja. I što im je odgovarao, kazivao i otkrivao, sve to bijahu
otajstva naše svete vjere, ili svakako stvarnosti u vidu i odnosu prema vjeri.
Ali sada, pošto je vjera u Krista utvrđena i evanđeoski zakon u stanju milosti
proglašen, nije potrebno da ga onako pitamo i nema razloga zašto bi nam kao
nekad govorio. Dajući nam, naime, kao što i dade, svojega Sina, koji je njegova
jedna i jedina Riječ, sve nam je zajedno i u jedanput rekao i objavio tom svojom
jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći…
I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje
viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvredu, jer ne bi svojih očiju
usmjerio posve na Krista tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost…«
Iz Duhovnog spjeva: »Mnoga su i čudesna otajstva razotkrili sveti učitelji i
pobožne duše u ovozemnom životu. Ipak, većim dijelom ta otajstva još čekaju da
budu izrečena i razumljena.
Zato valja duboko kopati u Kristu. On je poput bogata rudnika što ima mnogo
rukavaca s blagom. I ma koliko tko kopao, nikada neće stići do dna ili na kraj.
Štoviše, u svakome rukavcu posvuda susreće nove žile novih bogatstava.
Stoga Apostol reče o Kristu: U kom su sva bogatstva mudrosti i spoznaje
skrivena. Duša u to blago ne može zaći niti mu se može primaći, ako prije ne
podnese silnu zaposlenost oko toga da uđe, trpeći iznutra i izvana, i ako je
prije Bog ne obaspe mnogim razumskim i osjećajnim dobročinstvima. A svemu tome
treba da prethodi duhovno uvježbavanje.
Sve su to nužni preduvjeti za više prodore u spoznaje otajstava Kristovih. A to
je spoznanje najviša mudrost što se može steći u ovome životu.
O kad bi ljudi napokon razumjeli da je nemoguće prispjeti do silnoga bogatstva
mudrosti Božje, ako se prije ne uđe u silnu zaposlenost, uz mnogovrsne muke,
tako da duša odloži svoju utjehu i želju.
Duša koja čezne za božanskom mudrošću, uistinu, najprije želi ući u dubok smisao
križa…
Jest, vrata kroz koja se ulazi u bogatstvo Kristovo jest križ. I ta su vrata
tijesna. I mnogi žele doprijeti do slasti do kojih se samo kroz njih može
prispjeti, ali ih je malo koji hoće da na ta vrata uđu…«