Svetac
Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti.
Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.
Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini
Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede.
Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od
dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao
mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama
priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za
slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.
Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško
ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima,
cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj
postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na
dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda
o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak
čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim
knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo-pomalo osvajati. U njemu je
započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju
volju, ono što Bog hoće od njega.
Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.
O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: "Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao." U Manresi mu je Bog "otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio" - kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. "Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova" (Pius Parsch).
Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.
Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez
nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista.
To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih
studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Žimun Rodriguez,
Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija
obavili duhovne vježbe te odlučili "posve ostaviti svijet i dati se na put
siromaštva i križa", kako je to jedan od njih - Diego Lainez - izrekao.
Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534.
zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu.
Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i
čistoći te poći u Palestinu.
Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu
namjesniku na zemlji, "da im Krist preko njega udostoji se pokazati put
savršenije službe." Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje
nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle
prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24.
lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u
Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog
rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet
valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi.
Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je
doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju
je opisao: "Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš
otac doživio mnogo duhovnih utjeha.
Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi:
'U Rimu ću vam biti milostiv.'
Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: 'Ne znam
što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.' Tada je rekao da mu
se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca
koji mu je rekao:
'Hoću da ovoga uzmeš za slugu.' I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: 'Hoću da mi
služiš.' Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da
se njegova Družba nazove Isusovom."
To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta,
ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i
Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio
na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u
bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu.
U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili "svećenici-hodočasnici", kako
ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost.
Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti
u red kome će dati ime Družba Isusova.
Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi
kao novi red.
Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga
poglavara. Izbor je bio jednoglasan.
Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto
preuzeo netko drugi.
Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti.
U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.
Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu
dati čvrsto ustrojstvo.
Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti
neumoran.
Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim
kolegijima i ustanovama.
Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio
njihov broj.