Svetac Muèenik Biskup
Sveti Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeæa,
vjerojatno u Siriji. Iz naèina na koji bija¹e muèen moglo bi se naslutiti da je
potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u dru¹tvu bijahu najvi¹e
obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno graðansko pravo jer su
mogli postati èak i biskupi. Ignacije bija¹e nakon sv. Petra, njegova
neposrednog nasljednika Evodija, treæi po redu biskup u Antiohiji, u jednome od
glavnih sredi¹ta kr¹æanskog Istoka. Kao biskup Ignacije se morao neprestano
boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, medu razoèaranim
®idovima i kr¹æanskim vjernicima iz ¾idovstva ¹irili svoje dualistièke zablude.
Uz tu borbu Ignacije sa svojim stadom bija¹e na udaru Domicijanova progonstva.
Nakon careve smrti do¹lo je kraæe razdoblje mira da onda zapoène progonstvo pod
carem Trajanom.
Za vrijeme toga progonstva izmeðu 110. i 115. godine pozvan je na odgovornost
zbog kr¹æanske vjere i antiohijski biskup Ignacije. Kako je u vjeri ostao tvrd i
nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojnièkom stra¾om brodom
uputili u Rim gdje bi osuðen da bude predan divljim zvijerima. Kako je brod koji
je Ignacija vozio u Rim iz nama nepoznatih razloga pristao u mnogim maloazijskim
lukama, to se tamo¹njim kr¹æanima pru¾ila divna prilika da pozdrave u lance
okovana Kristova muèenika. U Smirni se brod dulje zadr¾ao pa je Ignacija na èelu
svoje zajednice pozdravio mjesni biskup sveti Polikarp. Slièno su uèinili
kr¹æani iz Efeza, Magnezija i Trallesa. Ignacije iskoristi taj prisilni boravak
u Smirni pa napisa kr¹æanskim zajednicama Male Azije divna pisma, puna duhovne
pouke i opomena. Kao antiohijski biskup, jedne od glavnih biskupskih stolica na
Istoku, osjetio se odgovornim i za druge zajednice i svoju je odgovornost ¾elio
i pismeno izraziti.
Iz Smirne Ignacije napisa pismo i rimskoj kr¹æanskoj zajednici iz kojeg
saznajemo kako su vojnici stra¾ari prema njemu neèovjeèno postupali. To je pismo
puno i najuzvi¹enijih misli pa donosimo iz njega barem jedan izvadak.
"Pi¹em svim Crkvama i poruèujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne
sprijeèite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan èas.
Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Bo¾je sam
¾ito i zubi me zvijeri melju da postanem èisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za
mene da pomoæu tih zvijeri budem ¾rtva Bogu.
Ni¹ta mi neæe koristiti dra¾i svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je
umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tra¾im
onoga koji je za nas umro. Onoga hoæu koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi èas moga
roðenja. Oprostite mi, braæo, ne kratite mi da zadobijem ¾ivot, ne ¾elite da
ostanem u smrti. Onoga koji ¾eli biti Bo¾ji ne predajte svijetu i ne zavodite ga
zemalj¹tinom. Pustite me da doprem do èistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit
æu èovjek. Priu¹tite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u
sebi, neka shvati ¹to hoæu, i neka ima suæuti prema meni znajuæi ¹to me muèi.
Knez ovoga svijeta hoæe me oplijeniti i preokrenuti moje osjeæaje prema Bogu.
Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz
Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a èeznuti za svijetom. Neka ne bude u vas
zavisti. I ako vas ja, kad doðem k vama, budem drugaèije nagovarao, ne slu¹ajte
me. Vjerujte radije onome ¹to vam sada pi¹em. ®iv vam pi¹em ¾eleæi umrijeti.
Moja je po¾uda raspeta i u meni nema vatre koja te¾i za zemaljskim, nego je u
meni ¾iva voda koja u mojoj unutra¹njosti ¾ubori i iznutra govori: 'Doði k Ocu!'
Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga ¾ivota. ®elim Bo¾ji kruh, a to
je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piæe ¾elim njegovu krv, a to je
nepropadljiva ljubav.
Ne ¾elim ¾ivjeti meðu ljudima, a to æe se dogoditi ako vi to budete htjeli.
Dajte, i vi tako ¾elite da bi i vas Bog ¾elio. To vas molim s ovih nekoliko
redaka; vjerujte mi, Isus Krist æe nam pokazati da govorim istinu. On je usta
koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga
postignem. Ne pi¹em vam po tjelesnom nadahnuæu, nego po Bo¾joj volji. Ako budem
trpio, znaèi da mi dobro ¾elite; ako budem osloboðen, znaèi da me mrzite."
U Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat
Rimske crkve koju naziva "predstojnicom zajednice ljubavi".
Dok se brod zadr¾avao u luci Troade, Ignacije napisa jo¹ tri pisma: zajednici u
Filadelfiji, Smirni te biskupu Polikarpu.
Struènjak za patrologiju O. Hagemeyer pi¹e da tih sedam Ignacijevih pisama imaju
i za nas danas veliku vrijednost jer veoma jasno i sna¾no imaju pred oèima
veliko znaèenje biskupske slu¾be u Crkvi. On je u tada¹njim prilikama u
povezanosti s biskupom gledao jamstvo da se kr¹æanske zajednice oèuvaju od
otrova krivovjernih nauèavanja. On ide tako daleko da u Pismu Efe¾anima slavi
kao bla¾enu onu zajednicu koja je sa svojim biskupom tako usko i intimno
povezana "kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus s Ocem, pa se jedinstvo stapa u
skladnu cjelinu". U Poslanici Smirnjanima uèi ovako: "Gdje se pokazuje biskup,
ondje mora biti i zajednica, kao ¹to se i ondje gdje se nalazi Isus Krist nalazi
i katolièka Crkva."
Zajedni¹tvo s biskupom najvi¹e se oèituje u molitvi i slavljenju Euharistije.
Ignacije o tome pi¹e: "Ako veæ molitva jednoga ili drugoga ima veliku moæ,
koliku æe tek imati molitva biskupa i zajednice."
Kad je Ignacije napokon bio doveden u Rim, u amfiteatru je predan divljim
zvijerima, koje ga pred oèima svjetine rastrga¹e i tako se ispunila njegova
¾elja da bude samljeven zubima divljih zvijeri i postane Kristov kruh.
Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija, danas, 17. listopada,
isti dan kad ga slavi i sirijska Crkva.