Svetica Djevica
Sedam godina nakon kanonizacije sv. Margarete Škotske, tj. god.
1256., rodila se u Eislebenu, u njemačkoj pokrajini
Turingiji, djevojčica Gertruda, kojoj će povijest dati
naslov »velika«; velika je bila po svojoj kulturi, a još više po
svojoj ljubavi prema Presvetom Srcu našega Gospodina.
Kad je bila u petoj godini života, roditelji su Gertrudu smjestili
u samostan. Ne treba nas to ništa čuditi jer su tada njemački ženski samostani
bili i neke vrste internat za djevojčice, gdje su se one odgajale i
izobražavale, te postizavale kulturu koja drugima nije bila pristupačna. Tada,
naime, nije bilo osnovnih škola, otvorenih, čak i obvezatnih za svu djecu.
Pojam redovnice označavao je tada ne samo ženu u samostanu, koja se bavi
duhovnim životom,
nego i ženu intelektualku, osobu s kulturom.
Mala, za školu i nauku veoma nadarena Gertruda, naročito je
proučavala književnost ili, kako se taj studij nazivao, »gramatiku«.
Izučavala je ispravno pisati i citati na latinskom jeziku, koji je tada bio
jezik izobraženih osoba; naročito je voljela pjesništvo. Kasnije si je i
prigovarala zbog svoje velike sklonosti prema svjetovnoj poeziji. Do svoje 25.
godine, iako je već bila redovnica, bila je žena zaljubljenica literature.
Njezina je redovnička ćelija bila više osvijetljena »intelektualnim
svjetlom« – kako bi to rekao njezin veliki suvremenik
Dante – nego »svjetlom ljubavi«.
Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo pretvorilo u
plamen ljubavi.
O tome ona sama pripovijeda ovako: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na
blagdan Marijina očišćenja – Svijećnica – u onaj željeni čas kad se moli
Povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla,
tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga
probudio u mom srcu.«
Bio je to milosni trenutak kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u
misticizam, čari razumskih spoznaja u plamen ljubavi. I tada je
redovnica, literarni stručnjak, počela pisati rasprave, pune nove
poezije. Bila je to pjesma o božanskoj ljubavi, pjesma što pršti
najprofinjenijim slikama i usporedbama, pjesma puna intuicije, pjesma
zaljubljenice u Krista, koja ljubavlju dublje od razuma prodire u božanske tajne
i ljepote najljepšega Bića.
Okusimo barem malo od te poezije u prozi, iako u nesavršenom prijevodu:
»Neka blagoslivlje duša moja, Gospodine Bože, stvoritelju moj, neka te
blagoslivlje duša moja i neka te iz zadnjih mojih žilica slave tvoja milosrđa
kojima me bez ikakve moje zasluge obasula tvoja nesuzdržana ljubav !
Zahvaljujem kako najbolje mogu tvome beskrajnom milosrđu, a s njime zajedno
slavim tvoju veledušnu strpljivost kojom si pokrio sve godine moga djetinjstva i
djevojaštva koje sam, gotovo do kraja dvadeset i pete godine, provela u ludoj
zasljepljenosti. Mislima, riječima i činima bez ikakva grizodušja počinjala
sam, kako mi se danas čini, kad god bih mogla, sve što mi se svidjelo. I ti me
u tom nisu sprječavao ni oduravanjem zla ni privlačivošću dobra što bijaše
utisnuto u moju narav, ni vanjskom pokudom mojih bližnjih. Živjela sam kao
poganka medu poganima kao da nisam nikada shvatila da ti, o moj Bože, nagrađuješ
dobro, a kažnjavaš zlo. A ipak si me ti od djetinjstva, to jest od moje pete
godine, odabrao da se s tvojim najodanijim prijateljima krećem u kolijevci svete
vjere.
Stoga, da to ispravim, prikazujem ti, ljubljeni Oče, svaku patnju tvoga
predragoga Sina:
sve od onoga trenutka kad je u štali, položen na sijeno, zaplakao, pa sve što
je dalje prepatio u nedaćama djetinje dobi, u suprotivštinama dječaštva i
trpljenjima mladosti – od onoga časa kad je priklonio glavu i silnim glasom na
križu predao duh. Isto tako, za nadoknadu svih mojih nemarnosti, prinosim
tebi, ljubljeni Oče, sav onaj presveti život, tako savršen u svim
mislima, riječima i činima, od časa kada je tvoj Jedinorođenac, poslan s vrhunca
prijestolja, ušao u naš kraj pa sve do onoga časa kad je tvome očinskome licu
prikazao slavu pobjedničkog tijela.
U znak zahvalnosti, sva zaronjena u bezdan svoje ništetnosti, zajedno s
tvojim previsokim milosrđem slavim i klanjam se preslatkoj tvojoj dobrostivosti
kojom si, milosrdni Oče, o meni, koja sam tako propalo živjela, mislio
misli mira a ne ucviljenja, kako li ćeš me uzvisiti mnoštvom i veličinom svojih
dobročinstava. K tome si me počastio neprocjenjivom prisnošću svoga
prijateljstva, pružajući mi na sve načine na uživanje sve bogatstvo svoga
božanskoga Srca, tog plemenitog kovčega božanstva.
K tome, privezao si uza me moju dušu najvjernijim obećanjima, kojim li sve
dobročinstvima želiš da me obaspeš u smrti i nakon smrti. Kad nikakvog drugog
dobra od tebe ne bih imala, već bi me to samo trebalo ponukati da mi srce živom
nadom čezne za tobom.«
Zanimljiva je povijesna činjenica da su ti Gertrudini duhovni tekstovi, puni
žarkog misticizma, ti himni božanskoj ljubavi, dugo ostali skriveni kao što je
bio skrovit i život njihove autorice. Gertruda je u svom samostanu svojom
kulturom nastojala biti od koristi i drugim sestrama. Tako je za njih sastavila
priručnike od najljepših tekstova iz Biblije.
U govornici je stajala na raspolaganju za duhovne razgovore i savjete
hodočasnicima što su dolazili u samostan cistercitkinja u Heftu. Ipak, za
života nije bila baš poznata prevelikom krugu ljudi. Umrla je, dakle, prilično
skrovito te pomalo pala u zaborav.
Dan smrti bio joj je 17. studenoga 1301.
Gertruda će postati slavna tek 200 godina nakon smrti kad budu izdana za javnost
njezina pisana djela. Preko njih će se upoznati njezina duhovna veličina, sve
bogatstvo njezina srca. Ona će tada postati duhovna učiteljica gotovo svih
svetaca takozvane katoličke obnove u XVI. stoljeću. Službeno će biti uvrštena u
popis svetaca tek godine 1738. Njezini su spisi naročito
probudili i val pobožnosti prema Srcu Isusovu.
Zato ona i u povijesti štovanja Srca Isusova ima veoma
značajno mjesto.