Svetac
Rođen u Paoli, Kalabrija, Italija 1416.g., umro u Plessis-les-Tours, Francuska, 2.04.1507.g. Kanonizovan je 1519.g.
Franjini roditelji su bili skromni i veoma pobožni. Bili su bez dece dugo godina i sve vreme su se molili Bogu za sina. Kada im je Bog uslišio molitvu, nazvali su sina po Franji Asiškom, kojeg su poštovali kao svog zaštitnika.
Kada je napunio 13.g. stupio je u franjevački red u San Marku. Tamo je naučio da čita i da živi veoma strogo, što je i činio kasnije ceo svoj život. Sa 14. godina se pridružio svojim roditeljima u hodočašću u Asiz i Rim. Kada su se vratili, povukao se neko vreme na jedno meso nedaleko od grada, i kasnije, sa 15. godina, u još usamljenije mesto pokraj mora, gde je živeo u pećini kao eremita.
Nakon nekog vremena su mu se pridlužila još dva sledbenika (1436). Ljudi koji su živeli u susednom mestu su im podigli tri ćelije i kapelu, gde su oni pevali pohvale Bogu i gde im je svećenik iz obližnje crkve služio misno slavlje. Prilikom osnivanja svog reda 1452.g. nazvao ga je Minimi fratres, red redovnika posvećenih potpuno slavljenju Boga. Njihovo pravilo je bilo izrazito strogo.
17.godina kasnije, narod tog područja, koji ih je veoma zavoleo, im je podigao crkvu i manastir. Franjo je održavao redovnu disciplinu u svojoj zajednici. Njegov ležaj je bio daska na goloj zemlji sa dugačkim kamenom umesto jastuka. Nije dozvoljavao sebi prostirku sve dok nije ostario. Milosrđe je bilo njegov moto koji je uvek provodio, a poniznost vrlina koju je preporučivao i zahtevao od svojih sledbenika. Tražio je od njih da obrdžavaju trajnu pokoru, uzdržavanje od mesa, jaja i proizvoda od mleka.
Red je potvrdio papa Sikstus IV 1474.g. Pravilo koje je Franjo napisao naglašava pokoru, milosrđe i poniznost. Kao dodatak trima redovničkim zavetima dodao je i post i uzdržavanje od mesa. Redovnici su od tada nazivani Eremite svetog Franje Asiškog )dok nisu promenili ime u Manja braća 1492.g.), i među njima su bili uglavnom neobrazovani redovnici sa jednim svećenikom. Franjo je takođe napisao pravilo za trećoredce i redovnice.
U ACTA SANCTORUM stoje navedena brojna svedočanstva o čudesnim izlečenjima koja je izvodio, kao i o ostalim duhovnim silama koje je posedovao, kao što je i dar čitanja misli i prorokovanja.
Franjo je došao na taj glas 1481.g. kada je umirući kralj Luj XI francuski poslao po njega, želeći da ga eremita izleči i obečavajući pomoć redu. Franja je odbio poziv, ali je Luj insistiraao kod pape Siksta IV, koji je naredio Franji da ode. Kralj je poslao prestolonaslednika da ga doprati do Plessis les Toursa. Kada je Luj pao na kolea pred Franjom i počeo da ga preklinje da ga izleči, Franjo mu je odgovorio da životi kraljeva stoje takođe u Božijim rukama i da se Luj Bogu treba moliti.
Kralj i Franja su često razgovarali, i iako je Franjo bio neobrazovan čovek, Filip de Komines, koji je često bio prisutan, napisao je da je Franjo bio toliko mudar, da su slušaoci bili ubeđeni da sam Duh Sveti govori kroz njega. On je doveo do obrađenja kralja, i Luj je umro, utešen, na njegovim rukama.
Za vreme dok je bio tutor Žarlu VIII, koji ga je poštovao kao i njegov otac i često tražio od njega duhovne ali i državničke savete, Franjo je pomogao svojim savetima da se obnovi mir između Francuske i Britanije, i između Francuke i Žpanije.
Žarl je podigao manastir za Franju i nejgove sledbenike u Parku Plessis i još jedan u Amboisu, na mestu gde su se prvi put sreli. U Rimu je podigao manastir na Santa Trinita del Monte, na Picianovom brdu, gde su samo francuski Minimi bili primani.
Iz Francuske se red proširio i u Nemačku i Žpaniju gde su ima kraljevi podizali manastire. Ali, Franju su toliko voleli da mu francuski kralj nije dozvoljavao da ode, tako da je poslednjih 25. godina života proveo u Francuskoj. Postao je čuven po proročanstvima i čudima. Tri poslednja meseca svog života proveo je u samoći, u svojoj ćeliji, pripremajući se za smrt.
Na Cvijetnicu se razboleo, a na Veliki četvrtak je pozvao svoju braću i pozvao ih da vole Boga, da budu milosrdni i da striktno obdržavaju regule. Primio je sakramente bosonog i sa konopcem oko vrata, po običaju reda, i umro je sledećeg dana.
Svetac je umro u jutro Velikog Petka u deset sati, a sahranjen je ujutru na Uskršnji ponedeljak. Svedoci govore da se skupio veliki broj vernika na sahrani, i da su svi otišli kućama utešeni pogledom na sveca. Postoji svedočanstvo o tome da, pošto je telo bilo sahranjeno na mestu koje je često bilo potapano vodama obližnje reke, braća su dolučila, na savet princeze, da ga eshumiraju i sahrane u kamenom sarkofagu u grob koji je bio na višem mestu. To se desilo 12 dana nakon sahrane.
Svedok koji nam je ostavio ovo svedočenje, Jean Bourdichon, slikar i kraljev kapelan, kaže da je telo, koje je bilo izvađeno iz zemlje i stavljeno u sarkofag, bilo bez ikakvih tragova raspadanja. Takođe, kada je sarkofag otvoren 1527.g. telo je još uvek bilo potpuno nepromenjeno. Kasnije su telo sveca spalili Hugenoti.
Sveti Franja je patron mornara, mornaričkih oficira, navigatora i svih ljudi koji su povezani sa morem. Taj patronat potiče od dogažaja koji se desio oko 1464.g. Franjo je hteo sa kopna da pređe na Siciliju ali mu nisu dali čamac. On je položio svoj plašt u more, držeći jedan kraj kao jedro, i odjedrio sa svojim pratiocima. Takođe se zaziva protiv kuge i steriliteta.
Svetac Mučenik
Umro 413.g. kao sudski sekretar Imperatora Honoriusa u Africi.Marcelin i njegov brat, sudija Apiringius (Agrarius) su poslati u Kartagu da predsedaju susretom između katoličkih i donatističkih biskupa. Na kraju konferencije, Marcelin je naredio donatistima da se odreknu svojih pogresnih stavova i vrate na katoličku veru. Tu naredbu je provodio veoma strogo.
Donatisti su smislili zbog toga osvetu. Optužili su ga generalu Marinusu, koji je zadužen za suzbijanje pobune koja je bila u to vreme a predvođena Herakliusom, da je zajedno sa Herakliusom kovao zaveru. Marinus je Marcelina i Apringiusa smakao u Kartagi bez suda - zbog čega je kasnije bio ukoren od Imperatora.
Sv. Augustin je svoje veliko delo Božiji grad posvetio svom "dragom prijatelju Marcelinu".