Svetac
Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca
Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime
Ivan.
Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku
povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati.
Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova
oca.
Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da
prednjači, da se na neki način odlikuje.
Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene
prirodne kvalitete imao je i boljih:
tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu
milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan.
Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe,
"kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca.
Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama
između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca.
Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od
podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio,
pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od
oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi.
Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše
tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego
slugu.
Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te
započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti.
Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi
prema siromasima i gubavcima.
U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob
apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu.
Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i
popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!"
Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u
razmatranju, u molitvi,
pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim
razočaran.
Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao
sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.
Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred
pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku
baštinu.
Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada
je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro !
Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim
pouzdanjem mogu reći:
''Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i
zalog svog ufanja."
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove
evanđeoske riječi:
"Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne
torbe,
ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!"
(Mt 10,9-10)...
Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je
uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!"
Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza
njih u Evanđelju sv. Mateja slijede.
Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga,
obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.
Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je
svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom"
- manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike.
Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim
konopom.
Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi
umbrijski seljaci.
I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom
izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed:
"jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje
slušatelje".
Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične
zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac,
opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino
je propovijedanje palilo, a još više primjer.
Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi
novoga načina života:
bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni
brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.
Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje.
Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili
Prvotno pravilo života manje braće.
To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju
1209. ili 1210. god.
To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto
kasnije nazvao.
A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda.
Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni,
spremni na služenje i pokoravanje svima.
Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti
Bonaventura.
LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije
da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja,
a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi
utemeljitelji.
Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu
dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje,
a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili,
uvrstio ih je u klerički red.
Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer
se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.
Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik.
Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne
dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo
sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Žpanjolskoj i Maroku.
Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do
cilja.
No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći
u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat,
gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik
al-Kamila.
Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na
Bliskom istoku.
Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda
u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije,
Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule
ili skupštine.
U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala
rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali.
No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo
činilo odviše strogim i neostvarivim.
Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome
ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome:
"Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena
snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji."
Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga
puta, u mističnu suobličenost s Kristom,
koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.
Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto
gdje je jasno upoznao svoj životni poziv.
Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226.
u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio."
U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi
brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i
dočekao.
Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim.
Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne
u čast dvostruka veličanstvena bazilika.
U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se
dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo
tijelo.
Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim
oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.