Svetac
Suosnivač, skupa sa svetim Ivanom de Mathom, reda Presvetog Trojstva ili
trinitaraca, rodio se god. 1127. u pokrajini Valois, sjeveroistočno od Pariza.
Prema zavičaju je i njegovo prezime, a dvojbeno je da li je bio u srodstvu s
francuskom kraljevskom kućom de Valois.
Žume i proplanci između Gaudelua i Montigny-Lalliera, gdje se nalazilo i mjesto
Cerfroid (Cervus frigidus), bijahu veoma prikladno mjesto za tadašnje
pustinjake. Ondje je i Feliks u mladosti, pa i kasnije, provodio samotnički
pustinjački život zapadnoga tipa, kakav je tada bio u cvatu posvuda u Europi, a
naročito u Francuskoj. Takvim je životom želio postići evanđeosko savršenstvo,
preporučeno od našega Gospodina. U njemu je ustrajao nekoliko desetljeća. S
vremenom se oko njega okupila skupina učenika koji su bili zahvaćeni istim
idealom kao i on. Njima je bio duhovni voda i učitelj, iako su živjeli
odijeljeno, svaki u svojoj zabiti i osami.
Godine 1194. došao je u Cerfroid Ivan de Matha, a bilo mu je tad 40 godina;
prije nekoliko mjeseci bio je zaređen za svećenika. On se tada bavio mišlju o
osnivanju reda Presv. Trojstva za otkup kršćanskih robova. Feliks de Valois i
tri njegova sudruga oduševili su se za tu zamisao i stavili se na raspolaganje
kako bi došlo do njezina ostvarenja. Od tada je njegov život vezan uz postanak i
razvitak novoga reda koji je zadužio mnoge koji su bili tada žrtve gusarstva –
svojevrsni »terorizam« i nasilje onoga vremena.
Na početku života mnogih redova nalaze se sveci pa je to tako bilo i kod reda
trinitaraca. Njemu na početku stoji osnivač sv. Ivan de Matha, a uz njega kao
najrevniji suradnik, Božji svetac sveti Feliks de Valois. On je tome redu
najviše pridonio svojom svetošću. Umro je u Parizu 4. studenoga 1212., a
sahranjen je u glavnom samostanu svoga reda u Cerfroidu, sjeveroistočno od
Pariza. Takozvanom ekvipolentnom kanonizacijom proglašen je svetim. Blagdan mu
se od god. 1694. slavi na današnji dan.
U novije vrijeme neki su pokušali dovesti u pitanje i samo njegovo postojanje,
što je bio pokušaj pretjeranog i uskog gledanja na povijesne stvarnosti. Ima
posve dostatnih povijesnih podataka koji takve pretjerane stavove pobijaju kao
neutemeljene. Ti su podaci navedeni i obrazloženi u enciklopedijskoj zbirci
Bibliotheca sanctorum, kojoj se općenito priznaje znanstvena ozbiljnost i
temeljitost. Ne smijemo na laku ruku otpisivati svece. Kako god je opravdano
razlikovati legende od povijesne stvarnosti, tako je isto pošteno ne držati
dokazanim ono što nije dokazano. Nepostojanje sv. Feliksa de Valoisa nije
dokazano, naprotiv, o njegovu životu postoje podaci koji ga prilično
osvjetljuju.
Sv. Feliksa na slikama obično prikazuju s bijelim jelenom, koji medu rogovljem
ima križ. Prikazuju ga isto tako obučena u bijeli škapular i plašt s
crveno-plavim križem, kako se nose redovnici trinitarci. Zatim ga prikazuju kako
mu Presveto Trojstvo pruža škapular s crveno-plavim križem i, napokon, s
raskidanim okovima u ruci, što označuju svrhu reda kojemu je bio Suosnivač:
oslobađanje zarobljenih kršćanskih robova.