Svetac Mučenik Biskup
Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu.
Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex.
Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je
djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac.
U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj
Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje
Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: "Gospodin je došao da
oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi.
Mi ti naređujemo da s njime po8eš k narodima koji su još zarobljeni zabludom
nevjere." U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem.
Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske
Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve.
Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za
biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vode,
od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u
bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića,
koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne
kršćanski ujedinjene Europe.
Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni,
ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo.
Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane
dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere.
Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda
ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.
Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu
pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha.
Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada
u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva,
graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja,
sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana.
Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio
je u Fuldi. To je bila njegova najomiljenija zadužbina,
za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju.
U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom
prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga
misijska putovanja po germanskim zemljama.
U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna
redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale.
Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za
sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika
i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je
Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi
i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na
njemu se opažaju tragovi udarca mačem.
I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i
vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve
u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne
veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja
Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi.