Svetac
Sv. Josip, muž Marijin zakonski je otac Isusov. On je zaštitnik hrvatskog
naroda. Bio je kraljevskog roda, u njegovo vrijeme vrlo siromašnog. Radio je kao
stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači
krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije
znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da
izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je
potajno otpustiti. No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu
Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na
popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom
smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz
rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa, koji im se bio izgubio.
O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
Žtovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga
osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo
Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv.
Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu
širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687.
godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam
je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u
Splitu 1972. godine rekli "da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na
snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski
narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…" Nacionalno
svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se
služi Isusu spasitelju čovjeka.
Svetac
Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa
Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet
rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila
je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa
Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj
"radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao
uzor i primjer za nasljedovanje".
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje.
Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o
njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što
kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi
upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i
usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli".