20. srpanj
Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i
Slavoniji mnogo štovanoga sveca.
On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene
provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno
revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u
hebrejskom jeziku znači "Jahve je moj Bog", a za tu se istinu prorok
Ilija cijeli svoj život i borio.
Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:
"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.
Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim !
I može li se itko dičiti koliko ti ? Podigao si mrtva od smrti i iz
Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao
odličnike s odra njihova.
Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve
osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u
kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš
srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da
obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su
usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život" (Sir 48,1-11). Inače
je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva:
1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak
naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.
Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.
Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi
Kraljeva opisan ovako:
"Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i
Elizej pošli iz Gilgala.
I reče Ilija Elizeju: 'Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.'
Elizej odgovori:
'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I siđoše do Betela.
A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše
mu:
'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On
reče: 'I ja to znam; tiho!'
Ilija mu reče: 'Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do
Jerihona.' Ali on odgovori:
'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I uđoše u Jerihon.
Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu:
'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On
reče: 'I ja to znam; tiho!'
Ilija mu reče: 'Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.' Ali on
odgovori:
'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I tako pođoše obojica.
I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se
podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj
ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A
kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što
budem uznesen ispred tebe ?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio
padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me
budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš
vidio, neće biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle:
ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo.
Elizej je gledao i vikao: 'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici
njegovi!' I više ga nije vidio.
Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji
bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda
Ilijin plašt i udari po vodi govoreći:
'Gdje je Jahve, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona
se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe"
(2 Kr 2,1-14).
Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije "velikoga Jahvina dana". Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: "Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti."
U Rječniku biblijske teologije Xavier-Lion Dufour o
Ilijinu svršetku piše ovako:
"Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen 'u
vihoru',
'u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim', a njegov proročki duh ostao je u
Elizeju
da nastavi Božje djelo."
Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice
evanđelista-sinoptika uz Mojsija
nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i proroka ili najznačajnije likove
Staroga zavjeta.
Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor
uspješne molitve. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je
bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše;
i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci.
Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod"
(Jak 5,16b-18).
Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti !
Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe
jedno njegovo načelo:
"Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i
kao zaštitnika velikog Iliju,
te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo
vladanje."
Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo:
"Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh
kreposti; on je ocean bez granica."
Sv. Izidor Iliju naziva "velikim svećenikom i
prorokom".
Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.
Sv. Ambrozije Iliju naziva "pročelnikom proroka".
Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak
umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.
Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u
njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi.
Zato su ga nazivali čak: "Naš poglavica".
Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih
svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama.
Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani.
Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.
Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije
naročito na brdu Taboru i Karmelu.
Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima
ima kršćana
raznih obreda, ima Židova i muslimana. "Svi se oni raznim prijevoznim
sredstvima ili pješice uspinju,
te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje
zavjete, da krste djecu,
a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta
odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake
se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni
utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio" (Francesco
Spadafora).
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u
našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima
i kiši, pa se čak i naziva "Ilija gromovnik".
Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u
duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.
Ilija i Marija - "Otac" i "Majka" Karmela
Stopama proroka Ilije
Neki hodočasnici koji su dolazili sa zapada u Svetu
zemlju odabrahu Karmel za mjesto pustinjačkog i bratskog života. Smjestiše se
kraj tzv. "Ilijinog vrela" nastavljajući tako jednu dugu tradiciju
pustinjsko-monaške prisutnosti. Na tom mjestu još uvijek živi sjećanje na
gorljivog Gospodnjeg proroka Iliju čija riječ plamti poput buktinje; proroka
koji stoji u Božjoj prisutnosti uvijek spreman da Mu služi i vrši Njegovu Riječ;
proroka koji upire prstom na pravog Gospodina kako bi narod prestao sjediti na
dvije stolice; proroka koji potiče svoje da usmjere svoju egzistenciju jedino
prema Gospodinu; p
roroka
koji je pozoran na glas Božji kao i na jauk siromaha, koji zna zagovarati
Jedinog i Njegove miljenike -- posljednje.
Karmelićani se sjećaju i na određeni način iznova proživljavaju iskustvo proroka: sakrivaju se u pustinji tijekom suše i ulaze u okršaj sa lažnim prorocima mrtvog idola koji nije u stanju podariti život. Slijede ga na dugom putu natrag u pustinju stopama Otaca sve do gore Horeb gdje susreće Gospodina na nov i neočekivan način i spoznaje da je prisutan i ondje gdje se čini da je odsutan. Dijele njegovu žeđ za pravdom i osjećaju se na određen način kao Elizej, nasljednicima onog plašta koji se spustio s neba iz plamenova ognjenih kola.
Ondje, "kraj vrela", pustinjaci karmelićani učinili su svoje prve korake dugog hoda koji se nastavlja sve do nas stazama označenim "kartom" Pravila sv. Alberta. Tako je Ilija, za njih i za braću poslije njih, postao osoba koja je prva utjelovila ideal života koji ih je potaknuo da ostave svoje domove. Osjećali su se njegovim sinovima, baštinicima duhovnog bogatstva koje je različitim putevima došlo do njih. Sakupljali su židovske i kršćanske spise koji su se ticali Ilije, iščitavali ih na njima svojstven način i kušali životnost tih tekstova. Ilija, koji je u monaškoj tradiciji smatran prvim monahom i uzorom kontemplativnog života, s vremenom je za karmelićane postao protulik mistika i prorok spreman podučiti zajednicu sljedbenika slavljenju Boga, branitelj Božjeg prava i borac u obrani posljednjih. Ondašnji i današnji karmelićani nazivaju Iliju svojim vlastitim "Ocem", ne u povijesnom ili materijalnom smislu već zbog vrijednosti koje njegov lik predstavlja.
Posvetivši Mariji, majci Gospodinovoj, svoj oratorij,
naši praoci izabrali su je za zaštitnicu utječući se i posvećujući tako čitavu
svoju egzistenciju njezinoj službi i slavi što se očitovalo ponajprije u životu,
a zatim i u obredu. Tijekom povijesti karmelićani su iskusili i ispjevali
brižljivu i trajnu prisutnost Majke Zaštitnice. M
arija,
mistična zvijezda gore Karmel, štiti, odijeva i vodi svoje sinove putevima koji
vode radosti preobražavajućeg susreta s Bogom. Ona, koja je prva proživjela
potpuno sjedinjenje s Bogom u Kristu, pomaže otkriti ljepotu poziva i podržava
na mučnom usponu do "vrha gore koji je Krist Gospodin". Škapular je znak i
podsjetnik na njenu zaštitu i naše posvećenje njoj; njezini blagdani su prilika
da zahvalimo Gospodinu za dar Marije koja je "više Majka nego Kraljica".
Na putu ka Bogu karmelićani prepoznaju u prečistoj Djevici sestru, novu ženu koja se pušta preobraziti djelovanjem Duha Svetoga. Kao hodočasnica vjere, Marija postaje znak onoga što oni žele biti u Crkvi. Djevojka koja u Nazaretu sluša riječi anđela i prihvaća Riječ Božju, uvodi nas u misterij Sina Božjega i uči poslušnosti Duhu, a time i potpunom prijanjanju uz volju Očevu. Uputivši se žurno Elizabeti uči nas bratskom služenju i milosrđu, osnovama svakog bratskog zajedništva. Kada u Betlehemu daje na svijet dijete Boga, Majka Božja poziva nas da budemo "donositelji Boga" u svakoj životnoj situaciji. Bježeći s Djetetom i sv. Josipom u Egipat ukazuje na puteve uspona i čišćenja koji su vrata potrebna da se dođe do kontemplativnog iskustva Boga. Marija koja čuva i prebire sve događaje u svom srcu uči nas kako tražiti i prepoznati znakove Božje prisutnosti u svakodnevici života i postati učenicima Gospodnjim slušajući Riječ i stavljajući je u praksu. U Kani, pozorna na potrebe trenutka, pokazuje nam Isusa kao jedinog koji daje novo vino spasenja i poziva nas da učinimo sve što nam On kaže. Podno križa uči nas da ostanemo vjerni pod svaku cijenu do posljednjeg trenutka. Prihvaćena od apostola kao majka, postaje uzor Crkve moliteljice uvijek otvorene prihvaćanju i dijeljenju dara Duha. Karmelićani žive intiman i blizak odnos s Marijom, svojom majkom i sestrom, koji se očituje u osobnom i bratskom životu.
(Iz dokumenta "Ratio Institutionis Vitae Carmelitanae. Formacija u Karmelu: put
preobrazbe)
Povratak
Home
Kako je Iliji i njegovim učenicima,
alegorijski otkriveno da će Djevica Marija
biti rođena bez ljage grijeha 
Nakon što su se sljedbenici onog vjerovanja dali pokrstiti od apostola i nakon što su prihvatili riječi svetog Evanđelja, spoznali su u potpunosti da se zbilo ono otajstvo koje je Bog objavio preko proroka Ilije na gori Karmelu. Čitamo u Prvoj knjizi o kraljevima:
"Dok je Ahab
otišao gore da jede i pije, Ilija se popeo na vrh Karmela, prignuo se zemlji i
sakrio lice među koljena. Rekao je zatim svome momku: 'Idi gore i pogledaj prema
moru.' On ode gore, pogleda i reče: 'Ništa nema ondje!' Ilija odgovori: 'Vrati
se sedam puta.' Ali sedmoga puta reče momak: 'Eno se oblak, malen kao dlan
čovječji, diže od mora.'"
Deset koraka dijelilo je ono mjesto na gori Karmelu odakle se mladić uspinjao od vrha s kojeg se pružao pogled na more. Pošto je već prešao ovih deset koraka Ilija mu naredi da ih prijeđe još sedam puta i da upre pogled prema moru. Uspevši se po sedmi put, što će reći po osmi put kako bi pogledao prema moru, mladić ugleda ovaj oblačak malen poput ruke čovječje, kako se uzdiže iz mora prema Karmelu. Ilija mu reče:
"Idi, kaži Ahabu: 'Upregni i silazi da te kiša ne uhvati.'
Odjednom se nebo zamrači od oblaka i vihora i pade jaka kiša."
Sam Ilija se
usudio progovoriti o otajstvenoj predoznaci budućih događaja koje je skrivalo
ovo viđenje, s onu stranu opisanih nam događaja. Skriveno otajstvo povjerio je
samo svojim 
najbližim
prijateljima. Smatramo da nam je preko njih preneseno da je Bog u simboličnom
viđenju otkrio Iliji četiri velika otajstva: Prvo: kako će se roditi djevojčica
koja će već pri samom rođenju biti čista od svakoga grijeha. Drugo: U koje
vrijeme će se ovo zbiti. Treće: Kako će ova djevojčica prigrliti doživotno
djevičanstvo po primjeru Ilijinu. Četvrto: Kako će Bog, uzevši ljudsku narav na
svoju božansku, biti rođen kao čovjek od ove djevice. Uzdignućem oblačića kojeg
je mladić ugledao s gore Bog otkriva Iliji da će se Djevica Marija, u liku ovog
malenog oblaka koji označava njezinu poniznost, roditi iz ljudske grešne naravi
koju simbolizira more. Ovo dijete će već prilikom svog rođenja biti čisto od
svake ljage grijeha kao i ovaj oblačić koji nije imao u sebi gorčine premda
uzdignut iz gorkog mora. Iako je ovaj oblak u svojoj biti imao narav mora, on je
sadržavao drugačija svojstva i osobine. Jer morska voda je teška i gorka, dok je
ona oblačića, naprotiv, lagana i slatka. Iako je kod svakog čovjeka ljudska
narav po svom postanku poput mora, pritisnuta gorčinom grijeha i bremenom zlih
nagnuća da je primorana priznati: "Zloće moje glavu su mi nadišle, kao preteško
breme tište me" (Ps 37,5), Marija se rodila iz ovog mora tj. iz ljudske
naravi, na drugačiji način jer je nije tištala nikakva gorčina grijeha već je,
poput ovog oblačića, bila lagana zbog svoje nevinosti i slatka zbog milosti
kojom je bila ispunjena. Ona, u svom rođenju, bijaše onaj oblak o kojem je
pisano u Knjizi Izlaska: "I evo, slava Gospodnja se pokaza u oblaku" (Izl
16,10).
(Iz "Uredbe prvih monaha", knjiga VI, poglavlje I
Prorok Ilija i proročka šutnja
Osamu gore Karmel gdje su obitavali prvi karmelićani resila je krasna tišina. Jedinu buku stvarala je priroda koja ih je i pozivala u tišinu. Unatoč tome, Pravilo posebno inzistira na tišini. Ovakvo što bi se samo po sebi podrazumijevalo kad bismo se nalazili u kakvom bučnom gradu, ali zahtijevati šutnju na ovom golemom samotnom brdu Karmelu, kakvog to smisla ima? To bi sličilo dolijevanju vode moru! Kakvu to tišinu preporučuje Pravilo onim prvim karmelićanima gore Karmel, a preko njih i svima nama, članovima Karmelske obitelji? U slijedećim osvrtima oslanjao sam se na komentar Krees Whayman o Pravilu i biblijskim tekstovima vezanim za proroka Iliju.
Postoje razni oblici tišine. Tišina obvezatna u knjižnici ili u bolnici. Tišina noći ili tišina prirode. Tišina smrti. Tišina pred oluju. Tišina straha ili učenika koji ne zna odgovor. Tišina osuđenika ili ušutkanog naroda. Tišina razočaranog i izigranog. Tišina nemirnog mladića ili ispruženog borca. Tišina zaljubljenog u prisutnosti ljubljenog bića. Tišina Boga koji nikad ne otkriva svoje lice. Tišina mistika. Tišina koja nas iznutra prelama kad uvidimo da sve ono što smo do sada zamišljali i planirali pada u ponor praznine i nestaje. Koliko vrsta tišine! Kakvu tišinu traži i propisuje Karmelsko Pravilo?
Preporuka šutnje Karmelskog Pravila
Kako
bi istaklo vrijednost šutnje, Pravilo citira u cijelosti dvije rečenice iz
Knjige proroka Izaije:
"Šutnja je čuvarica pravednosti
(Iz 32,17) i "u
šutnji i pouzdanju bit će jakost vaša" (Iz
30,15).
Radi se o šutnji koja ima svoje korjene u prorocima. Za nas karmelićane ova
šutnja automatski asocira na onu proroka Ilije. Ove dvije Izaijine rečenice
označavaju dva koraka proročke šutnje koja su i danas jako aktualna.
Svakoga dana bujica riječi, mnoštvo slika, isprazni razgovori koji nas obavijaju,
dovoljni su da skrenu pozornost sa onoga što se uistinu zbiva u tom trenutku.
Bivamo toliko zasljepljeni da u konačnici smatramo normalnim ono što je u
stvarnosti smrtni slučaj. Prijašnjih godina, primjerice, narod je oštro reagirao
na ubojstva ili nasilje. Sada iz dana u dan nasilje postaje sasvim uobičajena i
tako raširena pojava da se smatra nečim posve naravnim. Sve je više siromašnih u
svijetu, nepravda ostaje nekažnjena, patnje nevinih, napuštenost, nezaposlenost,
odbačenost, bol, samoća, ravnodušnost…?
Živimo u stanju mrtvila. Konzumizam briše i najmanji trag kritičke svijesti.
Prvi korak proročke šutnje opažamo u prvoj Izaijinoj rečenici: "Šutnja je čuvarica pravednosti". Izaija uspoređuje prakticiranje šutnje sa zemljoradničkim poslom. Radnik obrađuje zemlju kako bi imao dobar urod. Ova prva rečenica ukazuje na našu vlastitu aktivnost, naš napor koji ide ka ostvarenju određenog rezultata. Trebamo ušutkati sve u nama kako bi se stvarnost u potpunosti pokazala onakvom kakva uistinu jest, a ne onakvom kakva se čini, iskrivljena vladajućom idelogijom putem prekomjernog brbljanja, zbrke ponuda ili komunikacijskih sredstava.
Ovo aktivno prakticiranje šutnje malo po malo dovodi do rušenja lažnih slika ideologije i predrasuda koje nosimo u sebi i tako porađa ispravno viđenje stvari. Gajenje šutnje u nama rađa pravednošću.
U trenutku kad se u našoj glavi razmrsi ideološki splet koji nam daje lažno i umjetno viđenje stvarnosti, čini se kao da smo si skinuli s leđa golemo breme. Kao da smo se iznenada probudili iz sna i suočili sa stanjem smrti u kojem živimo, bezizlaznom situacijom koja zahtijeva promjenu i obrat. U tom trenu zašutimo. Brbljanju je kraj, zanijemili smo. Gubimo argumente koji su nas podržavali. Ovo je trenutak krize. Ovo suočenje sa smrću koje nas ušutkava prvi je korak proročke šutnje o kojem govori Karmelsko Pravilo. Ono je plod našeg aktivnog djelovanja kojim ušutkavamo glasove propagande i prostodušnosti lišene kritičke svijesti.
Proročka šutnja dira se u skrivenu ranu. Razotkriva slijepe ulice kojima kročimo uvjereni da su putevi života, dok u stvarnosti vode u smrt. Ovo je put Tamne noći Ivana od Križa. Životna je potreba suočiti se s lažnim i prividnim putevima smrti kako bi bili dovedeni ka promjeni i obraćenju, kako u osobnom tako i u društvenom životu, i tako urodili pravednošću.
Drugi korak opisan je u drugoj rečenici proroka Izaije: "U šutnji i pouzdanju bit će jakost vaša". Ova druga rečenica sugerira nešto suprotno prvoj. Umjesto aktivnog napora u potrazi smo za rezultatom gdje prakticiranje šutnje podrazumijeva stav iščekivanja nečega što se treba dogoditi. Ovdje rezultat ne ovisi o našem trudu nego o Bogu.
Šutnja koja je
produkt našeg suočenja sa situacijom smrti usprkos boli, izvor je nade. Daje nam
snagu i otpornost jer vjerujemo da će iz mrtvog sjemena bačenog u zemlju niknuti
novi život. I to nas potiče da pjevamo. Pjeva Tamna noć naroda, jer se u njoj
nazire rast uskrsnuća. Ovaj drugi korak
, plod Božjeg djelovanja, vidljiv je u mnogo biblijskih
odlomaka na razne načine. Radi se o mističnom iskustvu.
Povratak
Home
Proročka šutnja u hodu proroka Ilije
Ilija se činio jak i nepobjediv u usporedbi sa Baalovim prorocima (1 Kr 18,20-40), ali pred Izebelinom prijetnjom pokazuje se onakav kakav u stvarnosti jest: slab i ranjiv, "jednak nama". U strahu od smrti, bježi iz mjesta i ide u pustinju (1 Kr 19,1-3). Obnevidio i oslabljen ne zamijećuje anđela Božjeg koji mu donosi hranu. Želi samo jesti, piti, spavati i držati se daleko od svega. (1 Kr 19,5). Depresivan je. Želi umrijeti: Nisam bolji od svojih otaca! Međutim Bog ne odustaje. Anđeo se vraća još jedanput (1 Kr 19,7). Napokon, Ilija se budi i okrijepljen prikuplja snagu. U tišini pustinje hoda četrdeset dana i noći sve do gore Horeb (Sinaj), gore Božje (1 Kr 19,8). Ilija želi ponovno susresti Boga u istoj pustinji gdje se stoljećima prije, u vrijeme izlaska, rodio narod.
No potraga se ne
čini okrenuta u pravom smjeru. Nešto ne štima. Ilija kaže da je gorljiv ali u
stvarnosti bježi u strahu
od smrti (1 Kr 10,10.14). Kaže da je ostao sam, ali bilo ih je
sedam tisuća koji nisu prignuli koljena pred Baalom
(1 Kr 19,18). Ilija ima ograničeno viđenje. Misli da je jedini koji je
ostao da se zauzima za Božju stvar! (1 Kr 19,14).
Bog ga poziva da izađe iz pećine i stoji na ulazu, jer će "Bog proći" (1
Kr 19,11).
Ilija izlazi iz pećine ali pećina ne izlazi iz Ilije. On i dalje ima ograničeno
viđenje uvjeren da je jedini koji brani Boga!
(1 Kr 19,14). Dok ne promijeni ovaj ograničen način opažanja Božje
prisutnosti, neće je moći zapaziti u
životu i događajima.
Bog će proći! Prvo vihor. Zatim potres! Onda i oganj! U prošlosti se kod sklapanja saveza s narodom na ovoj istoj gori Horebu (ili Sinaju) u vrijeme izlaska Bog objavio u vihoru, potresu i plamenu (Izl 19,16). To su bili uobičajeni znakovi aktivne prisutnosti Boga usred naroda ali i kriteriji koji su usmjeravali Iliju u potrazi za Bogom. On je i sam iskusio prisutnost Božju u ognju kad je na gori Karmel vojevao protiv Baalovih proroka (1 Kr 18,36-38).
Sigurno je da je
Ilija činio jednu stvar: tražio je Boga vraćajući se na postanak naroda, na
iskustvo, na Boga u izlasku. Kriteriji njegove potrage nisu se aktualizirali.
On je živio u prošlosti. Zatvara Boga unutar kriterija!
Želio Ga je zadužiti da bude onakav kakvog ga je on zamislio i zbog toga se
dogodilo nešto neočekivano - nenadano iznenađenje. Bog nije više bio u tom
vihoru! Jahve nije bio u potresu! Jahve nije bio u ognju!
Ako ga nema u ovim znakovima, gdje je onda?
Gdje ga trebam tražiti?
Sve pada u vodu.
Kako Bog nije u ovim već ustaljenim znakovima, onda ga nema nigdje!
Ovo je šutnja svi
h glasova, tama noći! U tom trenutku Iliji se otvara novi
horizont.
U šutnji svih glasova objavljuje se Božji glas.
Ova potpuna tišina u hebrejskom jeziku se izražava riječima: "blaga mirnoća", (qol demamàh daqqàh) što obično prevodimo riječima "šapat blagog lahora". Hebrejska riječ "demamàh" koja označuje zatišje ili mirnoću, ima za korijen morfem DMH što u prijevodu znači zaustaviti, ostati nepokretan, zašutjeti. Blagi lahor označuje nešto, događaj koji u jednom trenutku ušutka osobu, stvara u njoj određenu prazninu i tako je pripravlja na slušanje. Ispražnjuje osobu kako bi Bog mogao ući i zauzeti mjesto, ili bolje, Bog ulazi i uzrokuje prazninu i tišinu. Zvučna tišina, Vacare Deo, rekli bi i današnji karmelićani za ovo pražnjenje za Boga!
Ilija se pokrio plaštem (1 Kr 19,13) što je znak da je iskusio prisutnost Boga točno u onome što je naoko bila potpuna odsutnost Boga! Tama se iznutra rasvijetlila i noć je postala sjajnija od dana. Evo oslobođenja Ilijinog. Ponovno se našavši s Bogom, on ponovno pronalazi samog sebe i otkriva da nije on, Ilija, koji brani Boga, nego Bog koji brani Iliju. Oslobođen od Boga, slobodan je oslobađati druge.
Iskustvo Boga
nanovo izgrađuje osobu i otkriva joj njezino poslanje
(1 Kr 19,15-18). Obnovljen u susretu s Bogom, Ilija nanovo otkriva
svoju misiju (1 Kr 19,15-18) i unaprijed se brine o njezinom kontinuitetu
odabravši Elizeja za svoga nasljednika (1 Kr 19,19-21).
Prije je želio umrijeti. Nije vidio smisla u onome što je činio.
Sada novo iskustvo Boga mijenja sve:
Vraća se u mjesto gdje su ga htjeli ubiti. Već se ne boji.
Umjesto želje za smrću, želi da poživi njegovo poslanje što je znak
da opet vjeruje u ono što čini i ono što treba učiniti.
Ukratko, proročka šutnja preporučena Pravilom koju je živio Ilija ima dva aspekta. Prvi je plod našeg truda, uzgoja rada. Zahtijeva disciplinu i kontrolu, učenje i razmatranje kako bi narod mogao uočiti mehanizme tlačenja i ideologije, predrasuda i propagande. Plod je dijeljenja, razmjene iskustava, zajedničkog rada. Drugi aspekt plod je djelovanja Duha u nama. Kad je otvoren ulaz ka izvoru našim aktivnim djelovanjem, voda navire iz nutrine i preplavljuje naše biće.
Carlos Mesters (Iz "Il profeta Elia e il silenzio profetico", La Madonna del Carmine)