Između mnogobrojnih parola
protiv vjere i Crkve često je izvikivana ona o »bogomoljstvu« i »licemjerstvu«.
Njome se htjelo označiti neko puzavo, uskogrudno, sladunjavo i nemoćno držanje
prema životu, koje je nedostojno odrasla, zrela i slobodna čovjeka. Na takva
prigovaranja postoji samo jedan odgovor: takvo držanje nema ništa zajedničko s
pravom i ozbiljnom religioznošću, ono je nakaza koja se ne sviđa ni Bogu ni
Crkvi. Nepatvoreno religiozan čovjek uvijek je borac prožet vatrom Duha Svetoga,
koja ga tjera naprijed, pa makar se njegov zemaljski život odvijao u tišini
jedne samostanske ćelije. Nitko više od njega ne osjeća strašan jaz između Boga
i stvorenja, nitko se više od njega ne trudi da taj jaz premosti i dospije do
Onoga koji prebiva u »nepristupačnom svjetlu«. Zato je prava religioznost
neprestana težnja i neumorno uspinjanje prema najvišem vrhuncu.
I u životu apostola Indije i Japana, sv. Franje Ksaverskoga, nema mirovanja ni
mrtve točke. Ispočetka nesvjesno, a zatim s jasnoćom intelektualca i izgrađena
čovjeka, traži put prema Bogu da na njemu prevali desetke tisuća kilometara, ne
poznavajući stanke ni umora. On je oplovio Afriku te pronio Kristovo ime od
Indije do Japana. Imao je još i veće planove, ali ga je smrt prekinula u 46.
godini života. Danas žive u istočnoj Aziji najveći i najplodniji narodi svijeta:
Kinezi, Indijci, Indonežani i Japanci. Sveti Franjo Ksaverski i njegovi
nasljednici udarili su temelje Crkve među njima.
Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g.
1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije
se htio natjecati sa svojom braćom koja od reda bijahu vojnici, već je svoj
životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao
u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito
Sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare.
Nakon četiri godine studija stekao je akademski stupanj »doktora«. Ondje je
počeo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u
Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov
zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove. On mu je često
ponavljao riječi iz Evanđelja: »Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a
izgubi svoj život« (Mk 8,36). Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene
(1553), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali Sveučilište, izopačeni
primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da
je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u
Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je
započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne
vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju
duša.
Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju
Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara
u Indiju, gdje počinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na
Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Molučkim otocima sve do
otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u
pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i
ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551–1552.
pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog
ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno
sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Nikakvo čudo jer je vladala jaka
i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3.
prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom
obraćenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše.
Svetog Franju Ksavera smatraju pionirom misija novoga vijeka koje su vođene po
jednom sustavnom planu, osvajanjem i prilagođivanjem. Ksavera je resila
izvanredna revnost kojoj jedva da ima premca. Njegova su pisma puna žara za
duše, poticajna za nove misionare, apostole onih koji nisu upoznali Krista i od
njega nam doneseno spasenje. Njegov su način misionarenja proučavali pa i
slijedili ne samo katolici nego i evangelici. Računa se da je sâm Franjo Ksaver
pridobio za Krista te krstio 30.000 duša. On je uz strogo misionarenje obavljao
i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješćivati
o svojim misijama te spremati za novo misionaranje drugih područja.
Uz mnoge koji su proučavali lik sv. Franje Ksavera u našem bih stoljeću spomenuo
dvojicu isusovaca koje sam osobno poznavao jer sam s njima proživio tri godine u
istoj kući u Rimu, to jest u Casa degli Scrittori. To su p. Schütte, koji je i
sam jedno vrijeme bio u Japanu te ondje proučavao isusovačke misije od sv.
Franje Ksavera pa dalje. Od njega sam saznao mnoge zanimljive stvari. Drugi je
isusovac p. Wicki koji je također na terenu proučavao djelo svetog F. Ksavera. U
Casa degli Scrittori u Rimu nalazi se Povijesni institut Družbe Isusove u kojem
se proučava povijest Družbe Isusove, a njezinu povijest sačinjavaju baš misije
kojima je čelnik najveći isusovački misionar sv. Franjo Ksaver.
Papa Grgur XV. proglasio ga je svecem god. 1622. Tijelo mu je preneseno u Gou,
gdje se i danas veoma poštuje. Ruka mu se nalazi pohranjena na oltaru u crkvi Al
Gesù u Rimu.
Nakon smrti sv. Franje Ksaverskoga isusovački misionari, njegovi nasljednici,
postigoše u Japanu brojna obraćenja. Oko god. 1580. »carstvo izlaska sunca«,
Japan, brojilo je 200 crkava s 200.000 vjernika, koji su pripadali svim
društvenim slojevima, uključujući i one najviše. God. 1585. dva kršćanska
japanska princa dođoše u Rim sa skupinom japanskih hodočasnika u posjet papi
Grguru XIII. God. 1588. podignuta je u Japanu biskupija u gradu Funayu u
kraljevstvu Bungo. Ona je bila ovisna o metropoli u Goi u Indiji. Nade u procvat
i razvitak japanske Crkve bijahu veoma velike. Pomrsit će ih ljudska
nerazboritost i mušičavost jednog vladara.
Vizitator isusovačkih misija u Japanu otac Aleksandar Valignano borio se protiv
nekih lokalnih starješina Družbe Isusove u želji da misionari ostanu vjerni
intuicijama sv. Franje Ksaverskoga. Mušičavost diktatora Hideyoski ili Taicosame
dovest će do žestokog proganjanja kršćana. Nezakoniti dolazak novih misionara i
nova metoda naviještanja Evanđelja koja je posve odbacivala vrednote i običaje
japanskog stanovništva, izazvat će brutalne represalije: 5. veljače 1597. bijaše
u Nagasakiju razapeto 26 kršćana, od kojih dvadesetorica bijahu Japanci. Među
njima Družba Isusova slavi trojicu kao svoje svece. To su: Pavao Miki, sv. Ivan
de Goto i sv. Jakov Kisaj. I svi su ostali mučenici te skupine kanonizirani.
To progonstvo nije ipak smanjilo broj kršćana. Oko god. 1600. bilo ih je već
750.000, a 14 godina kasnije već oko milijun. Od te godine buknu još žešće
progonstvo. Svi misionari bijahu protjerani iz zemlje. Tisuće i tisuće kršćana
poginu mučeničkom smrću u najokrutnijim i najrafiniranijim mukama. God. 1638.,
nakon ustanka Shimabara – koji bijaše više političke nego religiozne naravi –
uslijedilo je nemilosrdno masakriranje kršćana. Pobijeno ih je 35.000–37.000. Od
tada se Japan potpunoma zatvorio svakom europskom nadiranju osim grada
Nagasakija, kamo su imali pristup nizozemski trgovci. Sustavno neprijateljsko
držanje prema zapadnjačkoj religiji održalo se puna dva stoljeća. Sve do god.
1857. tražilo se od svakoga tko je bio osumnjičen zbog kršćanstva da pogazi
raspelo ili sliku Presvete Djevice. Neki su obijedili nizozemske protestantske
trgovce da su se podvrgavali tome bogohulnome ceremonijalu kako bi sačuvali
svoje trgovačke interese. Ta optužba na njih nije ničim dokazana.
Premda je Japan bio tako hermetski zatvoren utjecaju Crkve, kršćanstvo se ipak u
njemu potajno zadržalo sve do novijih vremena. Dakako da je proživjelo
neizbježive preobrazbe. God. 1865. otkrili su francuski misionari u Nagasakiju
oko 20.000 kriptokršćana koji se kasnije pridružiše Katoličkoj crkvi. Danas
Crkva uživa u Japanu potpunu slobodu, ima u Tokiju svoje sveučilište Sofia, koje
vode isusovci, ali su katolici ondje skromna manjina od jedva kojih pola
milijuna vjernika.
Glasoviti moreplovac Portugalac Magellan, koji je stupio u službu španjolskoga
kralja i prvi oplovio zemaljsku kuglu, otkrio je na sjeveru Malajskog arhipelaga
otočje i prozvao ga Filipini. Ondje se utvrdila španjolska vlast između
1564–1565. Španjolske lađe nisu se mogle upuštati u avanture u zonama koje su
nadzirali Portugalci i zato je dugo vremena pristup na Filipine bio jedino moguć
zaobilaznim putem, to jest s Tihog oceana.
Tako su i prvi misionari došli na Filipine iz Meksika ili ostalih zemalja
Latinske Amerike. Augustinci su došli god. 1565., franjevci 1577., isusovci
1581., a dominikanci 1587. Njihov je rad donio najdivnije rezultate: god. 1585.
bilo je na Filipinima već 400.000 kršćana, god. 1591. već 700.000, malo kasnije,
tj. 1620. dva milijuna, što je značilo polovinu pučanstva. Od toga vremena
domaći kler preuzima seoske župe. U glavnom gradu Manili, koji je osnovan god.
1571., osam godina kasnije utemeljena je biskupija koja je god. 1595. podignuta
na rang nadbiskupije i metropolije s 3 sufragane biskupije. God. 1614.
dominikanci podigoše u Manili Sveučilište sv. Tome koje se divno razvilo te
imalo velik utjecaj na kršćanski razvoj zemlje, danas gotovo jedino potpuno
katoličke na azijskom kontinentu.
A sada nešto recimo i o tzv. »carstvu sredine«, o Kini. Pred njom se smrtno
umoran zaustavio sv. Franjo Ksaverski. Smrt ga je spriječila da stupi na kinesko
tlo. Za vrijeme prve polovice XVI. stoljeća Kina je ostala potpuno zatvorena
djelovanju Portugalaca unatoč veoma riskantnim pokušajima nekih trgovaca. God.
1577. Portugalci su ipak, teškom mukom, zadobili pravo da podignu neke utvrde na
ušću rijeke Canton. Onamo su već 20 godina ranije uspjeli prodrijeti isusovac
Nunez Barreto i dominikanac Gaspar de la Cruz, ali nisu mogli ništa učiniti.
Novi grad Macao brzo postaje kao neki »pendant« Goe za djelatnost Portugalaca na
Dalekom istoku. Ondje isusovci osnovaše rezidenciju koja postade odskočna daska
brojnim misionarima. Vizitator isusovačkih misija na Dalekom istoku o. Valignano
god. 1578. došao je na misao da pripremi za Kinu dvojicu misionara rodom iz
Italije, koji se dadoše na proučavanje kineskog jezika, kulture i civilizacije.
Bili su to Mihael Ruggieri iz Napulja i Matej Ricci (1552–1610) iz Macerate.
Ovaj posljednji postade osnivač Crkve u Kini. Ricci je bio genijalan čovjek koji
se znao odlično prilagoditi kineskim običajima i mentalitetu. Došavši u Kinu,
predstavio se najprije kao »bonc« – redovnik, a zatim kao »literat koji dolazi s
velikog Zapada«. Proučavao je kineske klasične pisce i knjige kako bi u njima
našao odskočnu dasku za naviještanje kršćanskog nauka. Zbog svoje velike
učenosti uživao je velik ugled kod samog kineskog cara pa je svoj ugled
iskoristio za misijsko djelovanje. Malo prije smrti pridobio je za kršćanstvo
oko 2.000 Kineza i to najvećma iz obrazovanih krugova. Time je led bio probijen.
Ricci je izvršio odlično pionirsko djelo na kome se dalje moglo graditi. Ipak će
ljudska ograničenost, uskogrudnost i neuviđavnost veoma omesti taj rad.
Dalekovidni ljudi počeše postavljati pitanje o uvođenju u liturgiju kineskog
mjesto latinskog jezika. Zatim o odgoju domaćeg klera, kad dolazak protjeranih
misionara iz Japana god. 1614. izazva u krilu kineske misije raspravu o
»terminima« koje valja upotrebljavati u iznošenju kršćanskog nauka. To bijaše
samo predigra u buduću strašnu svađu oko obreda.
Mladi misionar Belgijanac Nikola Trigault bi poslan u Rim da izloži položaj i
zahtjeve svojih kolega misionara u Kini. Papa Pavao V. već je bio odobrio god.
1615. liturgiju na kineskom jeziku. Na žalost, tim se odobrenjem nije nitko
poslužio. Vrativši se god. 1618. u Kinu o. Trigault naiđe na poteškoće. Ondje se
podigao žestok val protiv kršćanstva, a prouzrokovali su ga budisti iz Hang-čena.
Taj je val uništio čitavo Riccijevo djelo. Mnogi misionari bijahu izagnani, a
drugi se moradoše posakrivati. No Providnost je opet poslala čovjeka kineskoj
misiji. Bio je to njemački isusovac Adam Schall. On je postao upravitelj
Astronomskog i matematičkog ureda u Pekingu i kao takav uživao je veoma velik
ugled učenjaka. Zahvaljujući tome ugledu uspio je osigurati mogućnost djelovanja
isusovačkim i drugim misionarima.
God. 1631. dođoše u Kinu dva redovnika s Filipina. To su bili franjevac Antun de
Sancta Maria i dominikanac Ivan de Morales. Oni se ne malo začudiše nad nekim
običajima kineske Crkve. Kineski su kršćani prema odobrenju već od vremena oca
Riccija štovali Konfucija, zatim svoje pređe. Kod dijeljenja krštenja i
bolesničkog pomazanja ispuštahu se neke nebitne ceremonije, ublažene su crkvene
zapovijedi gledom na svetkovanje nedjelje i održavanje posta, upotrebljavali su
se neki kineski izrazi kao Tien za nebo, a Shangti, što znači vrhovni gospodar,
za Gospodina Boga. Sve je to veoma smutilo ova dva revnitelja i oni stvar javiše
svojim starješinama u Rim. Morales je i sam otputovao u Rim i ondje usmeno sve
iznio. To je imalo kobne posljedice za mladu kinesku Crkvu. Otpočela je drama
koja je podijelila misionare u dva protivna tabora i veoma kompromitirala
budućnost kršćanstva u »carstvu sredine«.
Drugi vatikanski sabor dao je pravo misionarima koji su se znali prilagoditi
duši kineskog naroda i u misijskom dekretu veoma preporučio dužno prilagođavanje
u misijskome radu prema mentalitetu naroda među kojima se radi.
Poslije svetog Pavla sveti Franjo Ksaverski je najveći misionar Katoličke crkve.
Možemo reći da je s njime započela velika misijska epopeja koja traje sve do
dana današnjega. Njegov lik znači, uistinu, prekretnicu u misijskom radu Crkve
jer joj je dao tako snažan zamah da se može jedino mjeriti sa zamahom svetog
Pavla. Primjer i vatrena pisma svetog Franje Ksaverskoga povukla su i oduševila
mnoge plemenite i velikodušne duše da pođu na misijsku frontu u prve borbene
redove vojujuće Crkve.