Svetac
Sveti Roman, rođen oko 400. godine već je za rana osjetio želju za
pustinjačkim životom
koja je još više porasla kada je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi.
Sveti Roman se odazvao neodoljivom pozivu i ubrzo osnovao samostan za pustinjake
čiji je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija,
biskupa u Arlesu koji ga zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao ubrzo
nastadoše novi, pa čak i jedan ženski kojemu je na čelu stajala kao opatica
Romanova sestra.
U samostanima se održavala najstroža klauzura. Roman je ljude osvajao svojom
smirenom dobrotom,
darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog
života.
Današnjem se svecu pripisuje i dar ozdravljenja bolesnika. Svetog Romana
životopisi nazivaju
"Kristovim herojem". On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu.
Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana.
Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da
kaže
posljednje zbogom svojoj sestri redovnici.
Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga
čudesa.