Bit će doista velik pred Gospodinom.   
                                                       Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti.   
                                                   Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe.

                                                                                                       (Lk 1,15)

                                                          Ako se sveti Ivan Krstitelj, koji bijaše posvećen već u majčinoj
                                                       utrobi i za koga Isus reče da nema većega od svih rođenih od žene,
                                                    trapio grubom odjećom i pokorničkom hranom, što bismo mogli reći mi,
                                                   bijedni grešnici, začeti u grijehu, puni mana, a preziremo svaku pokoru i
                                                                                          tražimo naslade i udobnost ?

Rođenje  svetog  Ivana  Krstitelja

BLAGDAN

Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam
 sveti  evanđelist  Luka  u  I. glavi  svoga  evanđelja  ovako:

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi.  I rodi sina.  Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.  Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče:  ’Ne tako, nego neka se zove Ivan!’  Odvrate joj: ’Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove.  On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime. ’ Svi se tome začude.   U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.   I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’  I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.  Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.   A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.’

A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom.
Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu«
 (Lk 1,57–80).

                    Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen  i upravljen na sam događaj rođenja,
on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja.  Već je samo njegovo ime puno značenja.  Ono znači:
»Bog se smilovao.«  Kome?  –  Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja
opet velikog proroka, dapače najvećeg između svih proroka, koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu.  Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetomjesečne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleći Pohvale.

Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom  Ain  Karinu,  pokazala  se  čim  je  malo poodraslo.  Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance,  te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko poslanje.
On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.

Kod Ivanova rođenja svi su se u okolici pitali što će biti od njega ?  –  Na to je pitanje nama odgovor posve jasan.  
On je postao jedna od najznačajnijih ličnosti u Božjem planu o spasenju. 
Štoviše, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao nečuvene riječi:  
»Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana« (Lk 7,28).
 Sam Ivan sebe je nazvao »Zaručnikovim prijateljem«.  Taj je zaručnik Isus Mesija.
Njemu se Ivan veseli i govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati !« (Iv 3,30).
»Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svečanost, sve doveo u Zaručnikovu blizinu.
A on sam je u svatovima nevažan.  Zaručnik ne pripada njemu.  On tu samo stoji i raduje se Zaručnikovu glasu.
 On nije sebičan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer Kaczynski).
Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj ?
 – Ne traži toliko da se u njega ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo.  
Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodič Kristu.

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja
kao o jednoj od većih svetkovina.  Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise.
U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale,
te glave i majke svih crkava na svijetu.

Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju.  Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u našim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.

U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao.   U njemu gledam čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin.  Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti Oci i crkveni naučitelji.   U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.

»Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno.   Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili.  Proslavljujemo Ivanovo  i  Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo.  Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi,  i  otac postaje nijem.   Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i začet.   Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio.   A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, Staroga i Novoga.   Sam Gospodin svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja.  On u sebi, dakle, nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti.
Poradi značaja drevnosti rađa se od ostarjelih, a zbog značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi.  Već tu bijaše označen prije rođenja.  Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio.  Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti.   Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razriješio.  To što se zbilo, prenesi na slikovito značenje tih stvari.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča.  Tad će početi opet govoriti.   Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno ?  Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican.  Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje jer se rodio glas.  Ivanu, naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je:  Tko si ti ?  A on odgovori:  Ja sam glas onoga koji viče u pustinji.  Ivan je glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ.  Ivan je privremena riječ, a Krist vječna Riječ od početka.«

Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obično slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca Božjeg !«  Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci.  Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju.  Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu dočarati i rođenje Ivana Krstitelja.  Tako je osobito poznata slika Ivanova rođenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeću slikar Callisto da Lodi.  Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporučuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici.  
U pomoć ga zazivaju i bolesnici pogođeni raznim bolestima.  Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.

                                                     Povratak                      Home

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Sva velika djela traže napor i borbu. Želiš li biti plemenit, trebat će svaki dan trenirati i disciplinirano praštati drugima, vježbajući se u pravednosti i slušanju drugih; trebat će razmišljati, čitati puno, raditi, ali se i temeljito odmarati.
Na ovoj zemlji dobro prolaze samo borci. Tko se ne želi boriti, tko se plaši rana i ozljeda, tko ovdje na zemlji želi
uživati, taj je sebe osudio na propast i na besmisao života. Zemlja je arena u kojoj svatko od nas igra svoju životnu utakmicu. To je borilište u kojem svaki od nas stupa u borbu s neprijateljem čovječanstva te u toj borbi može podleći ili pobijediti. Neprijatelj čovjeka je smrt i svaka nehumanost, sve što vrijeđa tebe i ljude oko tebe, sve što u nama mrzi čovjeka, ne poznaje ga i nema simpatije prema patnicima i prema siromasima. Nehumano i neprijateljsko je sve što želi biti sebično, sve što skuplja blago zemlje ne gledajući kako drugi ostaju siromašni, kako plaču, kako su gladni i bezimeni. Neprijatelj čovjeka želi povrijediti čovjekovu savjest, izopačiti njegove spoznaje, želi od čovjekovih kreposti načiniti poroke. Neprijatelj čovječanstva želi svakoga od nas načiniti ovisnikom o drogi i alkoholu, o novcu i seksu, o ljudskoj
slavi i malim sitnim užicima. On nas želi optužiti pred savješću, oduzeti nam čast i dostojanstvo.
Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje.
 Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas.
Uzimajući njegovo oružje i postajući prijatelji s njime pobjeđujemo u areni života. No, da bi se uzelo njegovo oružje, potrebna je disciplina. Ako u toj disciplini ne ustaneš svaki dan na vrijeme i ne pročitaš Sveto pismo, ako si ne odrediš strogo dvadeset minuta svako jutro tihe molitve pred Bogom, ako navečer ne ispitaš svoju savjest, pokaješ se te odeš miran u krevet, ako preko dana ne uspiješ bar pogledati neku duhovnu knjigu, ako ne počneš bar nekoliko puta godišnje moliti kampanjsku molitvu gdje ćeš tjednima i mjesecima moliti za neku krepost, tad nećeš imati oružje kojim ćeš pobijediti. Isusovo oružje uzima se primanjem sakramenata, slušanjem propovijedi, čitanjem Svetog pisma, ono se dobiva time da činimo dobra djela, da volimo čovjeka i praštamo mu, da svaki dan molimo, da prijateljujemo s Bogom,
a to ne mogu mlaki i površni. Da bi se svaki dan izdržalo u dobroj molitvi, potrebna je temeljita disciplina. Upravo kao disciplina koju treba nogometaš želi li svakodnevnim naporom i treningom postati vrhunski nogometaš, ili bar takav nogometaš da može igrati u prvoj ligi.
Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti.
Danas se traže proroci. Ljudi koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Trebamo ljude koji čuju što Bog kaže svom narodu i na koje nas opasnosti i stranputice upozorava.
Ljude koji su uvijek sposobni i spremni izvesti narod iz ropstva duha ili tijela.
Možda u tebi čeka proročki dar.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

                                  Povratak                                            Home