Obljetnica posvete bazilika apostolskih prvaka Sv. Petra i Sv. Pavla u tijeku crkvene godine već je četvrta prilika da se sjetimo velebnih likova dvojice apostola kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito i štuje.
Došavši već do predvečerja svoga života »Šimun Petar i apostol Isusa Krista,
onima koji su pravednošću našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista, primili
istu dragocjenu vjeru kao i mi« (2 Pt 1,1) u svojoj drugoj poslanici
pokušava opisati ono što je Gospodin Učinio preko njega. Poslanica je puna
spasonosnih opomena. Iz nje kao naročito važno i današnjem spomendanu prikladno
navodimo ovo:
»Smatram svojom dužnošću, dok sam god u ovom šatoru, da vas opomenama držim u
budnosti, jer sam svjestan da ću brzo ostaviti svoj šator, kako mi i naš
Gospodin kaza. Ali ću se pobrinuti da se i poslije moje smrti u svakoj prilici
mognete sjećati ovoga.
Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista
držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog)
veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako
uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I
taj glas koji je došao s neba, mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori«
(2 Pt 1,13–18).
I sv. Pavao, opraštajući se pomalo od ovoga zemaljskoga života, svome najmilijem
učeniku Timoteju povjerava ovo: »Dijeli sa mnom tegobe za Radosnu vijest,
oslanjajući se na snagu Boga koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po
našim djelima, već po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vječnosti dana u
Kristu Isusu, a koja se sada objavila dolaskom našega Spasitelja Krista Isusa.
On uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti, za koju sam
postavljen glasnikom, apostolom i učiteljem.
Zbog toga ovo i trpim, ali se ne stidim, jer znam komu sam vjerovao i siguran
sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana. Za uzor zdravog
propovijedanja uzmi što si čuo od mene u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu!
Čuvaj dragocjeno povjereno blago uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama.
Svi koji su u Aziji – to već znaš – ostaviše me. Medu njima su Figel i Hermogen.
Neka Gospodin bude milostiv Oneziforovu domu jer me cesto utješio; nije se
stidio mojih okova, već, naprotiv, kad je došao u Rim, brižno me potražio i
našao – neka mu dadne Gospodin da nade milosrđe kod Gospodina u onaj Dan! – a
koliko mi je usluga Učinio u Efezu, ti to najbolje znaš« (2 Tim 1,1–18).
Vrline i zasluge apostolskih prvaka, njihov rad medu Božjim narodom i, napokon,
njihovo svjedočanstvo što ga dadoše, prolivši svoju krv za Gospodina, privukoše
štovanje vjernika odmah nakon njihove smrti. Veličanstveni svjedoci toga kulta
divne su bazilike nad njihovim grobovima. Na grobu sv. Petra podigao je baziliku
sveti Silvestar (314–335). Današnja Petrova bazilika u Vatikanu potječe iz XVI.
stoljeća. Baziliku Sv. Pavla podigao je papa Siricije (384–399).
Hodočašća u obje bazilike traju sve do dana današnjega. naročito je živ gotovo
svakidašnji priliv vjernika i hodočasnika u baziliku Sv. Petra. Ona je, doista,
središte kršćanstva. Za obje se bazilike brinu i posebna upravna tijela:
Reverenda Fabrica di S. Pietro i Pontificia Amministrazione della Patriarcale
Basilica di S. Paolo.
U nagovoru na generalnoj audijenciji srijedom, 24. studenoga 1965. papa Pavao
VI. ovako je prisutne hodočasnike potaknuo na pobožnost prema sv. Petru,
apostolskom prvaku te apostolu koji nas uči o postojanosti božanskih istina te
našoj trajnoj privrženosti prema njima: »Vama, predragi sinovi, koji hodočastite
k ovoj katedri katoličke istine, neka je draga pobožnost Petru, tj. svetom
apostolu, koji nas naučava stalnosti božanskih istina te kao posljedicu toga i
postojanost našeg pristajanja uz te istine. Petrovo ime na takav se način mora
priopćavati svakom kršćaninu; kao karizma, tj. dar što ga Gospodin ne uskraćuje
onome koji je imao sreću primiti krštenje, i kao zalog, tj. dužnost što je svaki
krštenik mora vršiti da bi bio dostojan uzvišene kvalitete vjernika.
I zapamtite Kristovu riječ: ’Svatko tko sluša ove moje rijeci i izvršava ih može
se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici’ (Mt 7,24).
Ovdje je litica, dragi sinovi; ovdje je Petar; i u njegovo ime mi vas
blagoslivljamo.«
Isti papa Pavao VI., govoreći vjernicima u generalnoj audijenciji srijedom, 3.
studenoga 1965. rekao je ovo: »Posjet grobu apostola-mučenika ne samo da ojačava
već i potresa našu vjeru te čini da osjetimo ne samo radost vjere već i druge
stvari. čini da osjetimo kako je vjera veoma ozbiljna i zahtjevna stvar, kako
ispovijedanje kršćanske vjere nije nešto površno i lako prilagodljivo svim
okolnostima; vjera označuje, vjera zahtijeva vjernost; ona sa sobom povlaci
rizik i žrtvu, ona traži jak duh pa ako je potrebno sve do heroizma, sve do
najviše ljubavi…
I vama, dragi hodočasnici i posjetitelji groba sv. Petra, Kristova apostola i
mučenika, prisutni ponizni Ribarov nasljednik, koji je postao rimski biskup,
upravlja rijeci poticaja i ohrabrenja što od njega dolaze, da bi vaša katolička
vjera po njegovu primjeru i po njegovoj zasluzi imala onu puninu i onu snagu
koja joj pristaje.«
Pavao VI. je želio, a to je u svom nagovoru 17. studenoga 1965. uoči obljetnice
posvete bazilike Sv. Petra i izrazio, »da posjet sv. Petru ne bude jednostavan
turistički i umjetnički izlet, osvijetljen nekom povijesnom uspomenom i nekim
osjećajem znatiželje i divljenja za razmjere i za jedinstvenost značajnog
spomenika, već da bude pravi cin kulta s kojeg će svatko moći ponijeti onaj
istinski duhovni dojam nad jednim katoličkim hramom, dojam koji baš ovdje zbog
razmjera zgrade, njezine povijesti, njezine posebne zadaće može postati veoma
živ i značajan«.
Dobro je da se danas svega toga sjetimo, a pogotovo ako nam se jednoga dana
pruži i prilika Hodočašća u Rim na grobove sv. Petra i sv. Pavla te na grobove
tolikih mučenika i svetaca u vječnome gradu.