Svetac Naučitelj Papa
Leon je bio prvi papa kome je povijest dala naslov »Veliki«. Njegov život i djelo opravdavaju taj naslov, a mi se s njim upoznajmo pa ćemo se o toj opravdanosti i sami uvjeriti.
Leon se rodio svršetkom IV. stoljeća u pokrajini Toskani, staroj Etruriji, gdje
je prije Rimljana živio narod Etruščana, koji je iza sebe ostavio tragove visoko
razvijene kulture.
Po Leonovim se sačuvanim spisima vidi da je u djetinjstvu i mladosti primio
izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu. Bio je odličan poznavalac rimske
književnosti,
govorništva, teologije, pa i drugih znanosti.
Papom je postao god. 440. naslijedivši Siksta III. u veoma teškom trenutku
crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara
izvana.
Bilo je to razdoblje seobe naroda. U profanoj je povijesti papa Leon postao
velik po svom upravo čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vodom Huna,
kojega je uspio odvratiti od Rima. Strašni Atila, zvan »bič Božji«, prešavši
Alpe, utaborio se kod Mantove. Uz njega je strašna vojska s mnoštvom
zarobljenika
i ugrabljena plijena. Ognjem i mačem je opustošio gotovo polovinu Europe, prešao
Alpe s istom sigurnošću i spretnošću kao nekoć prije njega kartaški vojskovođa
Hanibal. Spustivši se u Padsku nizinu, opljačkao je i velikim dijelom uništio
gradove i naselja, medu kojima Milano i Paviju, a sada mu je, eto, otvoren put i
prema Rimu,
prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki
osvajači.
Rim nije imao tko braniti jer je Bizant, gdje je bila prijestolnica carstva, bio
daleko. Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se
goloruk u pratnji
nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. »Legenda Aurea« bilježi o tom
najneobičnijem susretu ovo: »Kad se, dakle, Papa približio Atili, čim ga je taj
spazio,
sišao je s konja i upitao ga što želi?«
Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i
odrekne se pohoda na Rim. Činjenica da se jedan strašan vojskovođa, koji je iza
sebe imao
gotovo polmilijunsku vojsku, pokorio nenaoružanom i golorukom Papi, uzbuđivala
je dugo maštu mnogih i tako nastadoše razna, pomalo i legendarna tumačenja toga
susreta.
Legenda Aurea, poznati srednjovjekovni hagiografski spis, donosi ovo tumačenje:
»Vojnici su prigovarali Atili što se on, pobjednik svijeta, dao pobijediti od
jednoga svećenika.
On im je na to odvratio da je imao priviđenje i o sebi i o njima; vidio je kako
kraj Pape stoji strašan jahač s mačem u ruci, a koji mu je rekao da će i on i
svi izginuti
ako ne poslušaju Papu.« Povjesničari danas tvrde da se praznovjerni ratnik Atila
stvarno prestrašio Božje srdžbe, s kojom mu se zaprijetio basni starina papa
Leon.
Možda se sjetio tajanstvenog završetka Alarihova, koji je nakon pljačke Rima
nenadano umro. Povijesna je Činjenica da se Atila sa svojim hordama povukao
natrag
preko Alpa i preko Dunava. Godinu dana kasnije smrt je i njega dokončala.
Genzerika, vođu Vandala, god. 455. papa Leon nije ipak uspio odvratiti od
pljačke Rima, ali je uspio barem poštedjeti od nasilnika ljudske živote te kuće
od razaranja i paleža.
Inače o životu sv. Leona nemamo baš mnogo podataka. On je bio čovjek koji nije
volio govoriti o sebi ni o svojim spisima.
Znamo ipak da je imao veoma visok pojam o svojoj papinskoj službi i odgovornosti
te da je u sebi znao utjeloviti dostojanstvo, vlast i brigu Petra, poglavice
apostola.
Unatoč svome strogom i ozbiljnom velikosvečenićkom držanju znao je ipak sačuvati
i ljudsku toplinu, osjećajnost što zraci iz njegovih 96 govora, te iz 173
sačuvana pisma
naročito njegove homilije odaju pastira duša koji je sav bio predan
duhovnome dobru povjerenog mu stada. On svojim ovcama govori pristupačnim
jezikom i rječnikom,
prenoseći svoje misli u jasne, trijezne i prikladne izraze, koji će vjerniku
pomoči da bolje živi prosvijetljenim kršćanskim životom.
Pisma mu pak odaju visoko kultiviran stil, a bila su vjerojatno upravljena
ljudima više kulture. U povijest dogmi Leon je ušao svojom glasovitom Dogmatskom
poslanicom
Flavijanu u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji. Kad se ta poslanica
god. 451. pročitala na Kalcedonskom saboru, saborski su oči s oduševljenjem
izjavili da je na
Leonova usta progovorio sam Petar. Taj su dokument mnogi smatrali da je pisan
pod nadnaravnim nadahnućem.
Papa Leon Veliki je umro nakon 21 godine pontifikata 10. studenoga 461. godine.
Za duhovno osvježenje navodimo isječak iz III. govora pape Leona na godišnjicu
izbora:
»Premda smo, predragi, nemoćni i nedostojni za izvršavanje naše službe, jer ako
nešto pobožno i revno želimo činiti, osjećamo teret svoje slabosti;
ipak, prati nas silan zagovor vječnoga i svemogućega svećenika koji je nama
sličan, Ocu jednak, koji je božanstvo čovještvu podvrgao,
a ljudsko uzdigao do božanskoga, njegovoj se uredbi dolično i pobožno radujemo.
On, premda je mnogim pastirima povjerio brigu za svoje ovce,
sam ipak nije prestao čuvati ljubljeno stado.
Od njegove vječne zaštite primismo silu apostolske službe. On je svojim djelom
neprestano prati. Čvrstoća temelja na koji se sazidava sva Crkva nije ugrožena
teretom hrama koji na njoj leži. Jer, vječna je čvrstoća one vjere koju je on
pohvalio u prvaku apostola. I kao što trajno ostaje što je Petar u
Kristu vjerovao,
tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio.
Ostaje, dakle, uredba istine, i blaženi Petar ustrajući u primljenoj čvrstoći
stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio.
On je pred drugima istaknut: zove se stijenom, proglašuje se temeljem,
postavljen je za vratara kraljevstva nebeskoga, postavljen je za suca koji
svezuje i razrješuje,
i njegova presuda vrijedi i na nebu. Iz svih tih otajstava spoznajemo kakvo je
njegovo zajedništvo s Kristom.
On sada potpunije i moćnije izvršava što mu je bilo povjereno, sve službe
izvršuje i svu brižljivost očituje u Onome i s Onim po kome je proslavljen.
Ako nešto pravilno činimo i ispravno prosuđujemo, ako nešto svagdašnjim
molitvama postižemo od Božjega milosrđa, to je onda djelo i zasluga onoga čija
moć živi
na njegovoj stolici i čija vlast je iznad svake druge vlasti. To je, predragi,
postigla ona ispovijest vjere, koju je Bog Otac nadahnuo apostolskom srcu,
a koja nadilazi sve nesigurnosti ljudskih mišljenja te prima čvrstoću stijene
koja se ne da slomiti nikakvim navalama.
Jer, u svekolikoj Crkvi Petar svakodnevno govori: ’Ti si Krist, Sin Boga
života’ i svaki se jezik koji Gospodina priznaje napaja učiteljstvom toga
glasa.«