Petak, 13 svibnja 2011

U svome odgovoru na poziv hrvatskih biskupa da pohodi Hrvatsku, papa Benedikt XVI. je kao glavni povod svoga dolaska naveo proslavu Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji se prvi put organizira u našoj domovinskoj Crkvi. Kako bi priprema za taj velebni lipanjski susret u Zagrebu bila što plodonosnija, na poticaj Odbora za doček Svetoga Oca a u koordinaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, Glas Koncila je grafički oblikovao ogledne materijale za vjeronaučne susrete u osnovnim i srednjim školama ili u župnim zajednicama. Pozvani su svi – vjeroučiteljice i vjeroučitelji, katehistice i katehete – da zajedno sa svojim (vjero)učenicima razmišljaju o vrijednosti obitelji te da ih kroz kreativni i stvaralački rad uključe i motiviraju, kako bi kao članovi društva i Crkve mogli izraziti svoje viđenje obitelji, obiteljskog života, obiteljskih odnosa, vlastitog mjesta u obitelji, prava, obveza i dužnosti u obitelji, kršćanskih vrijednosti u izgradnju sretne obitelji... Kako bi se i šira javnost mogla obogatiti kreativnošću naših učenika osnovnih i srednjih škola, mole se svi koji će se uključiti u taj rad da učeničke radove pošalju na e-mail adresu: redakcija@papa.hr (za učeničke radove) ili poštom na adresu: Tajništvo odbora za doček Svetog Oca, Kaptol 31, 10001 Zagreb, p.p. 553. (za učeničke radove). U redakciji će se napraviti izbor radova i staviti će ih se na web-stranicu www.papa.hr kako bi bili dostupni svima. Za obradu teme obitelj ponuđeni su materijali u tri kategorije: 1) Kršćanska obitelj (1- 4. razred osnovne škole;  priredile Katarina Piškor, OŠ Dubrava, Dubrava, i Ivana Sučija, OŠ Oroslavje / OŠ K.Š. Gjalski, Zabok) PDF - preuzimanje 2) Obitelj (5-8. razred osnovne škole; priredila Martina Rašpolić, vjeroučiteljica - sveučilišna mentorica, OŠ Otok, Zagreb) PDF - preuzimanje 3) Kršćanska obitelj: izazovi i poteškoće u postmodernom društvu  (1-4. razred srednje škole;  priredio Petar Smontara, vjeroučitelj-mentor, Gimnazija A. G. Matoša, Samobor) PDF - preuzimanje Materijali se mogu preuzeti također na stranicama www.papa.hr; www.glas-koncila.hr/mak;            www.glas-koncila.hr/ladja.

Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za obitelj

PORUKA ZA XVI. DAN ŽIVOTA

Nedjelja, 6. veljače 2011.

OBITELJ – NAJVEĆA POMOĆ DJECI

„I blagoslovi ih Bog te im reče: Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite“ (Post 1,28). Već se iz ovog blagoslova koji Bog upućuje ljudima otkriva se temeljni cilj obitelji: služenje životu. No, bračna se ljubav ne svodi samo na rađanje djece. U obiteljskom ambijentu koji je prožet ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima stvaraju se mogućnosti koje pogoduju punom osobnom i društvenom razvoju djece.

Temeljna vrednota koja usmjeruje odgoj i rast djeteta je očinska i majčinska ljubav. Ljubav roditelja postaje glavna pokretačka snaga koja podržava i usmjeruje čitav odgojni napor te obogaćuje djecu blagošću i dobrotom. Te se vrednote onda prelijevaju na njihovu okolinu. Ljubav između oca i majke postaje djeci uzor i mjerilo u odnosima prema braći i sestrama i prema svim osobama, i onima starijima, koje žive zajedno u istom domu. To zajedništvo u ljubavi koje se svakog dana, i u teškim i radosnim trenucima, živi u obitelji, najbolje i najviše pomaže djeci da se pravilno i odgovorno uključe u društvo oko sebe.

Ujedinjeni narodi su 20. studenog 1989. prihvatili Međunarodnu konvenciju o mjerama zaštite djeteta (o pravima djeteta). Sveti je Otac Benedikt XVI. 8. veljače 2010., prigodom dvadesete obljetnice te Konvencije, sudionicima plenarnog zasjedanja Papinskog vijeća za obitelj naveo riječi koje stoje u njezinoj preambuli, da je „obitelj prirodna sredina za razvoj i dobrobit svih njezinih članova, osobito djece“, i ustvrdio da je upravo obitelj zasnovana na braku muškarca i žene najveća pomoć koja se može pružiti djeci.

Djeca žele biti voljena od majke i oca koji se vole, te trebaju stanovati, rasti i živjeti zajedno s oba roditelja jer su majčinski i očinski lik komplementarni u odgoju kao i u izgradnji osobnosti i identiteta djece. Obiteljsko ozračje koje nije radosno, rekao je papa, odijeljenost oca od majke te osobito rastava, imaju posljedice za djecu. Podupiranje obitelji, njezinog jedinstva i stabilnosti najbolji je način za zaštitu prava i istinskih potreba djece.

Predsjednik Papinskog vijeća za obitelj kardinal Ennio Antonelli je u svom prikazu djelovanja tog Vijeća nakon VI. Svjetskog susreta obitelji u Meksiku naveo, kako je rekao, „neke zapanjujuće postotke (no nad koje se kako izgleda nadvila određena urota šutnje i određena cenzura medija)“. Predsjednik Antonelli navodi da u Francuskoj djeca rastavljenih roditelja u 25% slučajeva i nakon dugo godina imaju psihološke probleme, probleme s društvenom prilagodbom te postignućima u školi i na poslu. Oni predstavljaju 50% ovisnika o drogi i 80% onih koji se liječe na psihijatriji. U Sjedinjenim Američkim Državama djeca koja su odrasla bez očeva prisustva čine 60% silovatelja, 63% mladih samoubojstava, 69% žrtava seksualnoga zlostavljanja, 72% adolescenata ubojica, 85% mladih u zatvorima i 90% beskućnika.

Podaci koje navodi kardinal Antonelli su zabrinjavajući. Ako želimo zaštititi djecu trebamo promicati obitelj – doživotnu zajednicu muža i žene. Treba promicati pravo djeteta da ima oca i majku koji se vole i koji ga vole, te da ga oni odgajaju prema svojim vrijednostima. Zbog toga sve bračne parove, koji i po ne malu cijenu žrtve i odricanja, svjedoče svojoj djeci kako je brak i obitelj prvotno mjesto odgoja za ljubav i zajedništvo, potičemo da i onda kada se nađu pred velikim izazovima traženja naoko lakih rješenja, ne odustaju od svog bračnog zajedništva i suživota u obitelji koju su osnovali.

Riječ ohrabrenja upućujemo i onim bračnim parovima koji, nakon rastave od svog bračnog druga, nisu zanemarili svoju djecu te čine sve što im je moguće, da i u tako, nesavršenoj situaciji za rast i odgoj djece, ne odmažu ondje gdje mogu pomoći. Neka ova riječ strpljive ljubavi dođe i do onih osoba koje u raznim odgojnim, socijalnim i medicinskim ustanovama po svojoj stručnosti a još više nesebičnoj ljubavi nadopunjuju ono što roditelji nisu mogli ili znali prenijeti svojoj djeci.

I konačno, neka ova riječ bude usrdna molba svima koji vjeruju da u Isusu Kristu imamo posinstvo i mir, da ne prestanu uzdizati svoje molitve Bogu, gospodaru života za sve naše obitelji, za muževe, žene i djecu i za sve, često mučne i teške situacije kroz koje prolaze.

Zato se i posebno radujemo Danu obitelji koji ćemo, u Hrvatskoj po prvi put, proslaviti 5. lipnja 2011. Nije slučajno što je Sveti Otac Benedikt XVI. zaželio nazočiti ovom događaju i proslaviti ga zajedno s nama. Potičem vjerničke obitelji da se u što većem broju odazovu na ovaj susret. Neka nam on bude poticaj da posvjedočimo i jedni druge ohrabrimo u nastojanjima oko što kvalitetnijeg, i vjerom i ljubavlju ispunjenog bračnog i obiteljskog života.

U Krku, na blagdan Svete obitelji, 26. prosinca 2010.

mons. Valter Župan,

krčki biskup

predsjednik Vijeća HBK za obitelj

Trudnoća nije drugo – nego i sveto stanje

Ženina najveća emancipacija njezina su djeca – toga se sjetim
kad mislim na majku koja je živjela za svoju obitelj

Kod nas se u Crkvi već dugi niz godina druga nedjelja u svibnju obilježava kao Majčin dan ili Dan majki. Ističe se dostojanstvo rodilje. Svaki čovjek svoj život duguje ocu i majci, ali ipak majka i biološki podnese najveću radost i najveći teret njegovanja novog života i donošenja na svijet.

Zato nije čudno da se ljudi ponekad sa zahvalnošću sjete one koja im je darovala život. Pritom se jednako tako stavlja u prvi plan neizrecivo dostojanstvo koje žensko biće u sebi nosi: da pod srcem ima kolijevku novog života. U kršćanstvu se pritom na osobit način gleda na svijetli lik Blažene Djevice Marije koja je tako pod svojim srcem nosila Isusa, spasitelja svijeta.

Dostojanstvo i radost njezina stanja istaknula je starija trudnica Elizabeta kad je pri susretu tih dviju majki uskliknula: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”. U kršćanskoj se tradiciji zato ženu trudnicu voli prepoznati kao onu koja je u blagoslovljenom stanju, jer je svaki novi život blagoslov Božji. Onda to nije neko drugo stanje, nego pravo stanje blagoslova i izvor pravog dostojanstva koje žena prima kad postaje majkom. Sigurno je da ne mora nužno svaka žena postati majkom, premda je na to fiziološki i emocionalno određena. Neke to ne mogu zbog neke tjelesne teškoće i prepreke.

Neke to ne mogu zbog svojeg sociološkog stanja. Neke to ne mogu zbog svojeg drugog odabira. Uvijek se u takvim slučajevima ipak može ostvariti dostojanstvo žene u evanđeoskom služenju gdje u duhovnom smislu nerotkinja može postati majkom brojne djece kojima svojom službom ljubavi omogućuje kvalitetniji život. A dobro je isticati na taj način dostojanstvo žene i majke. U Katoličkoj crkvi to se ističe kako bi se mentalitetom ljubavi u današnjem svijetu poštovalo ženu. Uvijek je u tzv. muškom društvu, gdje se još na određen način erotski razmišlja, postojala opasnost da se na ženu jednostrano gleda.

Često do te mjere da je mnogim muškarcima ona izgledala kao sredstvo zadovoljavanja tjelesne požude, a ne osoba koja je vrijedna poštovanja i ljubavi. Dok je Božji zakon upozoravao čovjeka da svoj odnos prema ženi (i žene prema muškarcu) ne pretvori u bludnost, nego u stvarnost usrećujuće uzajamne ljubavi, dotle je u mentalitetu antike to što je ljudima Božjeg zakona bila bludnost postalo božanstvo koje se štuje: kod Rimljana božica Venera, kod starih Grka bog Eros.

Kod naroda koji su živjeli u blizini Izraelaca u staro vrijeme štovala se u istom smislu božica Aštarta. I u ne tako davno vrijeme se izvjesni Dan žena pretvarao u neko krivo traženje nekog prava žene na “svoj život”, a krinka emancipacije poticala je žene da se otrgnu od pravog okvira života gdje se u vjernoj ljubavi živi dostojanstvo darivanja i punine, i guralo ih se u traženje lažne slobode od svih bračnih i moralnih stega.

Nije uvijek i kod svih tako bilo, ali se polako to izopačilo u načinu kako su bile krenule te proslave i provodi bez vlastitih muževa. Kad se sjetim Majčina dana kao vjernik u Marijinu mjesecu svibnju, mislim na dostojanstvo Isusove majke, a kao čovjek sjetim se svoje majke koja nije bila škrta u darivanju života i koja je svoj život otkrivala i živjela za svoju djecu i obitelj. Njezina smo emancipacija bili upravo mi - njezina djeca.

Fra. Zvjezdan Linić

Pronaći stvarno lice ljubavi i imati vremena jedno za drugo

Poruka predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za obitelj
krčkog biskupa Valtera Župana za Svjetski dan braka, 14. veljače 2010.

Prošle godine, po prvi puta u Hrvatskoj, obilježen je Svjetski dan braka. Ta inicijativa Ureda HBK za obitelj i Hrvatske zajednice bračnih susreta očito je naišla na plodno tlo predstavljajući odgovor na duboke čežnje bračnih parova da se više vrednuje ustanova braka. Dokaz tome su pozitivni odjeci iz onih župa i zajednica u kojima su se, unatoč kratkom vremenu za pripremu, uspjeli organizirati. Trud oko priprema višestruko se isplatio i urodio sveopćim zadovoljstvom, o čemu su svjedočili uzajamni pogledi i osmijesi supružnika.

Sa željom da proslava Svjetskog dana braka, druge nedjelje u veljači, zaživi u što većem broju župa i ove godine priređen je svećeničko-obiteljski paket kojega je moguće preuzeti na mrežnim stranicama Ureda HBK za obitelj – obitelj.hbk.hr. Na taj način htjelo se svim zainteresiranim svećenicima i bračnim parovima dati dovoljno vremena da zajedničkim snagama i kreativnošću organiziraju obilježavanje Svjetskog dana braka 2010. koji prigodno pada na spomendan sv. Valentina pred početak korizme u vremenu karnevala. Razdoblje karnevala obilježeno je skrivanjem lica, kako bi prihvatljivijim postalo ono što inače nije prihvatljivo. S jedne strane prekrivaju se ljudska lica, ali s druge strane kao da se pokušava prekriti i Božje lice kako ne bi vidio što si se sve ljudi pod maskama dopuštaju u vrijeme karnevala odnosno fašnika. Umjesto da poput psalmiste uskliknu „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: O, kada ću doći i lice Božje gledati?" (Ps 42,3), oni se poput Adama u rajskom vrtu skrivaju od Boga. A kada se to čovjek skriva od Boga? Onda kada čini ono što odudara od Božjih zapovijedi i Božje volje za čovjeka. Možda će tu biti od pomoći riječi apostola Petra koji piše da ne hodimo više u razvratnostima, požudama, pijančevanjima, pijankama, opijanjima i bezakoničkim idolopoklonstvima te da vrijeme što nam u tijelu još preostaje proživimo „ne više po ljudskim požudama nego po Božjoj volji". Ako tako činimo čudit će se što se ne slijevamo „u tu istu rijeku raskalašenosti". (usp. 1 Pt 4, 1-4) Svakako valja priznati da kostimirane povorke pronalaze kreativne načine za iskazivanje nagomilanog nezadovoljstva i upućivanje često opravdanih kritika društvu. No karneval, kao i Valentinovo, nerijetko bivaju prožeti upravo konzumerističkom hiperseksualizacijom.

Tako iskrivljujući Božje planove za ljudsko tijelo i spolnost zamagljuju i skrivaju stvarno lice ljubavi. To lice rese svojstva koja nabraja sv. Pavao u Hvalospjevu ljubavi ističući da je ljubav velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi. (1 Kor, 13, 4-7). Je li njihova ljubav takva mogli bi se, barem za Valentinovo, upitati svi zaljubljeni, a osobito supružnici koristeći prigodu Svjetskog dana braka za obnovu bračnih zavjeta. Uz to i jednima i drugima koristilo bi saznanje da je Bog u svom planu predvidio da sebedarna bračna ljubav muškarca i žene bude ovozemaljska ikona one nebeske i vječne sebedarne ljubavi Svetoga Trojstva, a da, ako njihova tijela govore istinu bez zadrške, tada bračni čin predstavlja obnovu bračnih zavjeta i učvršćuje bračnu vezu. Kakve li divne istine, kakve li radosne vijesti !   No koliko je onih koji tu istinu žive u svom bračnom životu ?

Nažalost, premalo. A ta istina svima je nadohvat ruku, sadržana je u Božjim riječima i iz njih proizlazi - a što je najvažnije kada je upoznamo ona će nas osloboditi (usp. Iv 8,32).

U tome može pomoći i upoznavanje teologije tijela Ivana Pavla II. o čemu odnedavno postoji literatura i na hrvatskom jeziku.

Ne treba se zavaravati kako na tom putu otkrivanja istine o ljubavi, a potom življenja te ljubavi neće biti prepreka i protivština. Upravo je u tome stvar. Neprijatelj čovjeka zna da je Bog zamislio brak kao sliku Božje ljubavi i zajedništva i da se supružnici približavaju Bogu ako svojim životom uistinu odražavaju tu izvornu sliku. Stoga, ne birajući sredstva, on kao lažac čini sve da čovjeka zavara i makne s toga puta, iskrivljavajući sliku i predstavljajući laž istinom.

Čovjek je sam po sebi slab i u tome može napredovati samo uz Božju pomoć kako bi naučio razlikovati istinu od laži, nadvladao požude i u konačnici dostigao čistoću srca. To je moguće jer je Nebeski Otac u svojoj bezgraničnoj ljubavi poslao svoga Sina Jedinorođenca da nam se obznani po Njegovom utjelovljenju (Iv 1,14), da nas po Njegovoj krvi otkupi (Otk 1,5) te nam po Njegovom uskrsnuću otvori put u nebo i daruje život vječni. Obratiti se i povjerovati Radosnoj vijesti početni su koraci na tom putu, na koje nas Bog poziva i u osobi Isusa Krista jamči suputničku pomoć kako bismo naučili umirati samima sebi i sebedarno ljubiti Boga, svoga supružnika, djecu te svakog čovjeka bez diskriminacije.

Dakako, svi zaljubljeni mogu se uteći pomoći i zagovoru sv. Valentina, o kojemu ima malo povijesnih podataka, osim onih da je bio liječnik, svećenik, vjerojatno i biskup u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Kao zaštitnik zaljubljenih parova počeo se častiti tek u 15. Stoljeću, no ono što je okrunilo njegov život i čime je stekao neuveli vijenac slave nije zaljubljenost već posvemašnja ljubav prema Ljubavi samoj, kojoj je bio vjeran do kraja i zato podnio mučeničku smrt.

Naposljetku, za sve to potrebno je znati mudro upravljati ograničenim vremenom koje nam je Bog dao na raspolaganje, kako bi, koliko je to moguće, raspored toga vremena odgovarao istinskim prioritetima u životu čovjeka. Ne može se graditi ni jedan odnos, a ponajmanje onaj bračni, ukoliko se tome ne posveti dovoljno vremena. Moderni način života i užurbanost supružnike, ako se tome prepuste, sve više udaljuju jedno od drugoga jer premalo vremena provode zajedno. Tome se valja oduprijeti na način da supružnici zamole Gospodara vremena da im pomogne u upravljanju vremenom i donošenju zajedničke odluke kako će pronalaziti vrijeme jedno za drugo u svojem dnevnom, tjednom, mjesečno i godišnjem rasporedu.

Ovdje treba imati na umu da u bračnom životu možemo govoriti o tri „oltara": oltaru molitve – mjestu u domu gdje supružnici susreću s Gospodinom, zazivaju ga u pomoć oko životnih pitanja i u zajedničkoj molitvi slave Njegovu nazočnost među njima; oltaru dogovora – obiteljskom stolu za kojim supružnici svoju vezu grade kroz razgovor o svim problemima zajedničkog života i koji služi da rad izvan kuće ne bi supružnike međusobno udaljio te oltaru uzajamnog sebedarja – bračnoj postelji u kojoj supružnici izgrađuju svoj odnos dijeleći ljubav i zadovoljstvo spolnog suživota, pri čemu surađuju s Bogom Stvoriteljem. Svaki od tih oltara potrebno je njegovati i za njih uravnoteženo odvajati vrijeme, čime se jamči zdrava bračna duhovnost.

Dodamo li tome i sakramentalni život supružnika, osobito u smislu redovite ispovijedi i zajedničkog blagovanje s oltara Kristove žrtve u Euharistiji, tada će to biti stabilna bračna lađa kojoj oluje i vjetrovi, što se sve više podižu protiv braka, neće moći nauditi jer će biti upravljana vjerom kako s njima plovi Krist Gospodin, koji i bračnima parovima poručuje da imaju vjere i da se ne boje (Mk 4,37). Uz želje da uz Kristovu pomoć supružnici jedno u drugom ugledaju stvarno lice ljubavi i pronađu vrijeme jedno za drugo, zazivam Božji blagoslov na sve zaljubljene moleći zagovor sv. Valentina za pomoć kako bi im zaljubljenost prerasla u zrelu ljubav za Boga i čovjeka.

U Krku, na 3. nedjelju kroz godinu, 24. siječnja 2010

Sv. Valentin nije za prolazne avanture

U katoličkom kalendaru na dan 14. veljače slavi se blagdan svetog Valentina,
svećenika i mučenika ranog kršćanstva. Dao je život za vjeru.
Valentin na latinskom jeziku znači “zdrav”,
tako bi naš hrvatski Valentin bio zapravo Zdravko.

U katoličkom kalendaru na dan 14. veljače slavi se blagdan svetog Valentina, svećenika i mučenika ranog kršćanstva. Dao je život za vjeru. Valentin na latinskom jeziku znači “zdrav”, tako bi naš hrvatski Valentin bio zapravo Zdravko. Tako su odavno zazivali zagovor svetog Valentina s molitvama za zdravlje, a posebno za ozdravljenje od epilepsije.

S vremenom se sveti Valentin počeo povezivati s ljubavlju. Djevojke i mladići od 15. stoljeća mole se tom svecu da im pomogne otkriti i susresti osobu s kojom će sklopiti brak i osnovati obitelj. Jedna od poznatijih crkvi posvećena svetom Valentinu je ona u talijanskom gradu Terni, kamo hodočaste i naši vjernici dok obilaze tzv. franjevačka svetišta u Assisiju.

Zato nije čudno da je papa Benedikt XVI. proglasio taj spomendan i danom braka, a svetog Valentina zaštitnikom bračne ljubavi. Kod nas se doduše jače naglašava da je to dan zaljubljenih.

Turističke agencije na tome zarađuju, snalažljivi trgovci izmišljaju domišljate uspomene i darove, cvjećari rade punom parom. Potrošačko se društvo dobro snalazi prateći različite blagdane i spomendane. Uvijek sam se divio tzv. licitarima oko naših crkvi, koji baš ne zavire u crkvu, ali znaju bolje i od svećenika gdje i kada se slavi neki crkveni blagdan.

Što se svetog Valentina tiče, on se ipak ne bi složio da bude zaštitnik svega i svačega što mu se danas prišiva. Svaka čast iskrenoj ljubavi, u kojoj dvoje ljudi preuzimaju radosno odgovornost darovati se toj osobi u potpunosti. To je ono što mi kršćani zovemo brakom. Takvu će ljubav sveti Valentin sigurno pratiti i zagovorom štititi. Međutim, pod pojmom zaljubljenosti danas se, u tzv. hedonističkom svijetu, razumijeva mnogo toga što nema veze s odgovornom i životnom ljubavi. Sveti Valentin ne bi podržavao avanturističku zabavu ni one koji se promiskuitetno ponašaju.

Zato nam baš danas najviše treba zagovor svetog Valentina da mlade (i one manje mlade) uputi u tajnu ljubavi, kako iz neke površne etape zaljubljenosti ući u odnos odgovorne i životne ljubavi. Tada to nije prolazni emocionalni doživljaj, nego se tu naziru temelji istinskog i predanog života.

Čovjek je upravo na to pozvan. Bilo bi dobro kad bi nam Valentinovo otkrilo u brojnim radosnim susretima da ima mnogih koji će osjetiti da mogu ljubljenoj osobi darovati sebe u punoj odgovornosti života. Takva ljubav usrećuje i dragoj osobi daje garanciju da se nije radilo tek o površnoj avanturi, već o susretu koji bez sebičnih kalkulacija obećava zdrave temelje pravog života.

Fra Zvjezdan Linić

Tri muška grijeha

Nisu oni zbog toga muški što ih se ne može susresti u životima ženskih osoba;
nije riječ ni o grijesima koje donese životni kontekst isključivo muškaraca;
nego su jednostavno prestali izazivati posebnu pozornost i osudu zajednice
ako ih učine muškarci.

Sve što nosi crtu ovozemne naravi ima i mogućnost biti označeno kao grješno. Zbog toga se – premda vjerojatno postoji – kaže da nema čovjeka koji je bez grijeha. Štoviše i sam pojedinac kada nešto loše uradi ili propusti uraditi dobro, kaže da je samo slabi čovjek i kao takav podložan grijehu, pa bi mu se njegovi postupci tako trebali i vrjednovati. Grijeh, dakle, ulazi u definiciju čovjeka i čovječanstva. O njemu se kroz povijest mnogo govorilo: pravljene su različite specifikacije, podjele, analize i akcioni planovi suzbijanja; čak su se i u nemalo slučajeva pojedine teološke škole sukobljavale kada su htjeli iskazati što jest a što nije grijeh. No, bez obzira na sve očito je kako su se neki grijesi vremenom udomaćili kod određenih kategorija društva te ih se, uvjetno kazano, može nazvati njihovima. I tu bismo mogli nabrajati u nedogled, ali se ipak u cijeloj priči posebno ističu tri grijeha koje bismo mogli nazvati muškima: kockanje, alkohol i seksulni prijestupi.

Nisu oni zbog toga muški što ih se ne može susresti u životima ženskih osoba; nije riječ ni o grijesima koje donese životni kontekst isključivo muškaraca; nego su jednostavno prestali izazivati posebnu pozornost i osudu zajednice ako ih učine muškarci. Osim toga mnogi svoju čvrstinu i muškost upravo čineći takve grijehe dokazuju. Tako, u pojedinim krajevima nije frajer onaj koji to ne radi. Osobito je to lako prepoznati na području Balkana gdje ovi grijesi poprimaju i posebnu socijalnu dimenziju. Katkada se naslućuje da su oni za muškarce normala, a za žene tabu. Zbog toga kada ih učini žena ona istodobno nailazi na zgražanje i prijekor zajednice, te kao takva biva žigosana cijeli život. Uistinu, žena koja bi (recidivno) počinila neki od muških grijeha zauvijek bi bila označena kao: rasipnica, pjandura ili razvratnica.

S muškarcima je to, kako stvarnost pokazuje, drugačije. Mnogima je prvi od navedenih grijeha – kockanje postao hobi. Tu posebno mjesto zauzimaju raznorazne sveprisutne sportske kladionice. Tako, vjerojatno ne postoji grad na hrvatskom govornom području koji nema barem jednu kladionicu u kojoj će muški prvoditi po cijele dane, dosađujući se, trošeći novac i dangubeći. Premda se ovakvom rabotom izravno ne krši niti jedna Božja zapovijed ipak je jasno kako ona postaje jedan od višeslojnih problema. Poput droge, i kocka stvara ovisnosti koje sputavaju čovjeka u njegovom duhovnom životu i normalnom funkcioniranju u društvu.

Na sličan način djeluje i alkohol – prvenstveno socijalni problem Balkana. Na njega se muškarci privikavaju već do ranog djetinjstva i on prati sve aspekte života: od rođenja do smrti. Njime pubertetski mladići dokazuju da su odrasli, natječući se tko može više popit'. A najveća osuda koju ima društvo propiše jesu majčini prijekori i pokoji smiješni nadimak.

Posljednji u ovom triptihu muških grijeha tiče se seksualnih prijestupa, gotovo svih modusa: od samozadovoljavanja do preljubništva. I u tome je prisutna natjecateljska dimenzija među muškarcima. Veća je faca onaj koji je imao seksualne odnose sa što većim brojem žena: i nije važno je li to bilo prije braka ili dok je dotični u braku. Istovremeno se žena koja bi imala recipročan broj muškaraca naziva svakojakim pogrdnim imenima i njoj se to ne prašta.

U cjelokupnoj je priči važno uočiti to da problem postaje onda kada se društvo navike na grijeh i kada ga počne smatrati, u krajnjoj crti, vrlinom. Odatle je jasno zašto muški gotovo da i ne ispovijedaju navedene grijehe – ne zato što ih žele prešutjeti nego što ih ne smatraju nekim prekršajem. Stoga vrijedi posvijestiti poslovicu koja kaže: „Tko grijeh ostavlja da mu počiva pred vratima, lako mu uđe i u kuću“. A onda kada grijeh uđe u kuću on se ne ponaša kao gost nego kao domaćin. Zato se treba protiv njega boriti da bi čovjek bio svoj na svome, a ne izbjeglica u vlastitom životnom prostoru.

                                               POVRATAK