,,Kraljevstvo
nebesko je vaše." Pozvani su i učenici i narod. Tako isključivo Isusovo proglašenje blaženim postaje važno za odluku i spasenje.
Svi su pozvani k ostvarenju onoga što uistinu i jesu.
,,Kraljevstvo
nebesko je vaše." Pozvani su i učenici i narod. Isus je na gori s mnoštvom naroda i učenicima. Narod gleda u Isusa i učenike koji su mu pristupili. Ti su učenici još prije kratkog vremena pripadali tom narodu. Bili su kao i svi drugi. Tada ih je Isus pozvao; oni su sve ostavili i pošli za njim. Otada mu posve pripadaju. Sada idu s njim, žive s njim i slijede ga svugdje gdje ih on povede. Njima se dogodilo nešto što se nije dogodilo drugima. Za taj narod je to jedna vidljiva i uznemirujuća činjenica. Učenici gledaju taj narod iz kojega dolaze. To su izgubljene ovce doma Izraelova. To je pozvani narod Božji, ,,nacionalna Crkva".
Kada ih je Isus izabrao i pozvao iz toga naroda, oni su kao izgubljene ovce slijedili glas dobroga pastira, jer su poznavali taj glas. Oni pripadaju tom narodu, u njemu će i dalje živjeti i navijestiti mu Isusov poziv i vrijednost nasljedovanja. Ali, na što će sve to izaći? Isus gleda u svoje učenike. Oni su mu otvoreno pristupili iz toga naroda. Svakoga od njih je pozvao pojedinačno. Oni su zbog njega sve ostavili. Sada žive u oskudici i siromaštvu, postali su najsiromašniji među siromašnima, najnapadaniji, najgladniji medu gladnima. Oni imaju samo njega. S njim nemaju ništa u svijetu, ali zato imaju sve kod Boga.
Zajednica, koju Isus ima, mala je. Zajednica koju on traži, gledajući narod, velika je. Učenici i narod pripadaju jedno drugome. Oni će tom narodu biti vjesnici i pronaći će u njemu one koji će slušati Božju riječ i povjerovati. Pa ipak će između njih biti neprijateljstva sve do kraja. Sva će ljutnja na Boga i njegovu riječ pasti na njih i zajedno će s Bogom biti odbačeni. Već se može nazrijeti križ. Krist, učenici i narod čine cjelovitu sliku Isusovog trpljenja i trpljenja njegove zajednice. Isus zato proglašava svoje učenike blaženim (usp. Lk 6,20 i d.). On se obraća onima koji su već u moći njegovog poziva.
Taj ih je poziv učinio siromašnima, napadanima i gladnima. On ih nije proglasio blaženima zbog njihovog oskudijevanja ili odricanja. Ni oskudijevanje ni odricanje nije razlog da ih se proglasi blaženim. Jedini dovoljni razlog za to je samo Isusov poziv i obećanje, zbog kojega oni i žive u oskudijevanju i odricanju. Mišljenje, da je u nekim blaženstvima govor o oskudijevanju, a u drugima o svjesnom odricanju, dakle o posebnim krepostima učenika, nema nikakvog značenja. Objektivno oskudijevanje i osobno odricanje imaju svoj zajednički temelj u Kristovom pozivu i obećanju.
Nijedno nema vrijednosti u sebi. Isus proglašava svoje učenike blaženim. Narod to sluša i čudi se. Ono što je obećano cijelom izraelskom narodu, pada u udio maloj zajednici učenika koje je Isus izabrao. ,,Kraljevstvo nebesko je vaše." Pozvani su i učenici i narod. Tako isključivo Isusovo proglašenje blaženim postaje važno za odluku i spasenje. Svi su pozvani k ostvarenju onoga što uistinu i jesu. Učenici su blaženi zbog poziva kojeg im je Isus uputio i kojem su se odazvali. Narod je blažen zbog obećanja koje mu je dano. No ostaje pitanje, hoće li taj narod ostvariti dobiveno obećanje vjerom u Isusa Krista i njegovu riječ, ili će se u nevjeri odvojiti od Krista i njegove zajednice.
Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko !
Učenici oskudijevaju u svemu. Oni su pravi ,,siromasi" (Lk 6,20) - nikakva sigurnost, nikakvo imanje, nijedna zemlja koja bi bila njihova domovina, nijedna zajednica na ovoj zemlji kojoj bi posve pripadali; također neposjedovanje nikakve vlastite duhovne snage, iskustva, spoznaje na koju bi se mogli pozvati i kojom bi se mogli tješiti. Poradi Isusa oni su sve izgubili. Kada su pošli za njim izgubili su i same sebe i time sve, što ih je još moglo učiniti bogatima. Sada su postali siromašni, neiskusni, naivni, da se ni u koga i niušta ne bi mogli pouzdati, nego samo u onoga tko ih je pozvao. Isus poznaje i one druge, koji su zastupnici i propovjednici narodne religije, te moćnike i uglednike koji čvrsto drže svoje pozicije, ukorijenjeni u narodnost, duh vremena i narodnu pobožnost. No ne njima, nego samo svojim učenicima on kaže: ,,Blaženi - jer je vaše kraljevstvo nebesko." Samo njima, koji žive u potpunom odricanju i oskudijevanju, dolazi kraljevstvo Božje. Usred svoga siromaštva oni su nasljednici nebeskog kraljevstva. Njihovo je blago skriveno, u križu je. Kraljevstvo nebesko obećano im je u vidljivoj slavi i već darovano u savršenom siromaštvu križa.
Ovdje se Isusovo proglašavanje blaženoga posve razlikuje od njegove karikature u liku političkosocijalne programatike. I Antikrist proglašava siromahe blaženim, no on to ne čini poradi križa, u komu je sve siromaštvo uključeno i blagoslovljeno, nego da bi uklonio križ putem političko-socijalne ideologije. Time što tu ideologiju naziva kršćanskom, time i postaje neprijatelj Krista.
Blago ožalošćenima, oni će se utješiti !
' Sa svakim novim blaženstvom produbljuje se rascijep između učenika i naroda. Sve se jasnije izražava učeništvo. Oni koji tuguju jesu oni koji su spremni živjeti u odricanju od onoga što svijet naziva srećom i mirom, koji se ne mogu komformirati i prilagoditi svijetu. Oni nose patnju svijeta, njegov grijeh, sudbinu i sreću. Dok svijet slavi, oni su po strani. Dok svijet uzvikuje: ,,Veselite se životu!", oni tuguju. Oni vide da brod, na kojem se slavi, već ima pukotina. Svijet fan-tazira o napretku, sili, budućnosti, a učenici su svjesni kraja, suda i dolaska nebeskoga kraljevstva za koje svijet nije pripravan. Stoga su oni stranci u tom svijetu, nesnosni gosti, uznemirivači koji trebaju biti otjerani. Zašto Isusova zajednica u takvom općem slavlju mora ostati vani? Ne razumije li ona više te ljude? Da nije možda potpala mržnji i preziru tih ljudi?
Nije, štoviše, nitko ne razumije te ljude bolje nego Isusova zajednica. Nitko ne ljubi te ljude više nego ona. Upravo zato su oni vani, zato nose patnju. Ispravan je i važan Lutherov prijevod te grčke riječi izrazom ,,nošenje patnje" (Leid - Tragen); (u našem prijevodu to je izraz ,,oni koji su žalosni"). To nošenje je bitno. Zajednica Isusovih učenika ne želi se riješiti te patnje kao da je to nešto nevažno, ona ju nosi. Time je jasno predočena njena povezanost s ljudima, njenim bližnjima. To u isto vrijeme znači da ona ne traži tu patnju samovoljno, da se ne povlači u neko samoizabrano preziranje svijeta, ona nosi ono što joj je nametnuto i što na nju pada jer slijedi Isusa. Učenici patnjom neće postati slabi i krhki, ogorčeni i pobijeđeni, da bi na kraju klonuli. Oni sve podnose snagom onoga, koji ih nosi i koji na križu nosi svu patnju. Kao nositelji patnje oni su u zajedništvu Raspetoga i doimlju se kao stranci koji imaju snagu onoga koji je svijetu bio tako stran, da ga je svijet razapeo. To je njihova utjeha, ili još bolje, On je njihova utjeha, njihov tješitelj (usp. Lk 2,25). Ta ,,strana" zajednica utješena je križem, utješena je time da je odgurana na ono mjesto, na kojem ju Izraelov tješitelj već čeka. Tako ona pronalazi svoju istinsku domovinu kod raspetog Gospodina, ovdje i u vječnosti.
Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju !
Nikakvo vlastito pravo ne štiti tu ,,stranu" zajednicu u svijetu. To ona ne traži, jer su krotki ti, koji žive u odricanju od vlastitog prava poradi Krista. Ako ih se pogrđuje, oni su tihi, nanosi li im se sila, oni trpe, ako ih se odguruje, oni uzmiču. Ne vode parnicu za svoje pravo, ne trube okolo ako im se učini nepravda. Oni ne žele svoje vlastito pravo. Sve pravo prepuštaju Bogu; non cupidi vindictae, glasilo je starokršćansko tumačenje. Što je pravo njihovom Gospodinu, to je i njima pravo. Samo to. Svakom riječju i svakom gestom očituje se, da oni ne pripadaju ovome svijetu. Prepustite im nebo, svijet govori samilosno, tamo oni i pripadaju. No Isus unatoč tome govori: ,,Oni će posjedovati zemlju." Tim obespravljenima i nemoćnima pripada zemlja. Oni koji je sada posjeduju vladajući silom i nepravdom, izgubit će je, a oni koji su se toga odricali, koji su bili blagi i krotki sve do križa, vladat će novom zemljom. To neće biti uspostava jednog Božjeg kazneno-popravnog ustrojstva kako je to mislio Calvin, nego, kada se nebesko kraljevstvo spusti na zemlju, tada će njen lik biti promijenjen i sva će postati zemlja Isusove zajednice. Bog ne napušta zemlju. On ju je stvorio. Svog je Sina poslao na tu zemlju. Svoju je zajednicu osnovao na zemlji. To predstavlja početak već u ovom vremenu. Dan nam je jedan znak. Već ovdje je nemoćnima dodijeljen jedan dio zemlje, oni imaju svoju Crkvu, svoje zajedništvo, dobra, braću i sestre - i to sve usred progona, sve do križa. I Golgota je jedan dio te zemlje. Zemlja će biti obnovljena od Golgote, gdje je umro najkrotkiji. Kada dođe kraljevstvo Božje, krotki će baštiniti zemlju.
Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi !
Oni koji su pošli za Isusom ne odriču se samo vlastitog prava, nego i vlastite pravednosti. Ono što oni čine i žrtvuju ne donosi im nikakvu slavu. Pravednost ne mogu imati drukčije nego samo ako za njom žedaju i gladuju; ni svoju vlastitu pravednost, ni Božju pravednost ovdje na zemlji; cijelo vrijeme oni se brinu o budućoj Božjoj pravednosti, no sami je ne mogu ostvariti. Idući za Isusom, oni postaju gladni i žedni na tom putu, žude za oproštenjem svih grijeha, potpunoj obnovi, novoj zemlji i savršenoj Božjoj pravednosti. Još uvijek ih svijet proklinje i svaljuje na njih grijeh. Onaj, za kojim su oni pošli, mora umrijeti na križu proklet. Njegov zadnji povik je jedna očajna žudnja za pravednošću: ,,Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Učenik nije nad svojim učiteljem. Oni za njim idu i blaženi su, jer im je obećano da će se nasititi. Primit će pravednost ne samo slušajući, nego stvamo, tjelesno. U budućoj Večeri Gospodnjoj jest će kruh istinskog života. Oni su blaženi jer će imati taj kruh; zapravo, imaju ga već sada - onaj koji je kruh života uvijek je među njima, gladnima. To je blaženstvo grešnika.
Blago milosrdnima, oni će zadobitii milosrđe !
Ti se siromasi, ti stranci, ti slabi, ti grešnici koji slijede Isusa odriču također i vlastitog dostojanstva, jer su milosrdni. Njima nije dovoljna samo vlastita potreba i oskudijevanje, uzimaju udio i u potrebama drugih, njihovim poniženjima i grijehu. Oni imaju jednu nezadrživu ljubav za male ljude, bolesnike, siromahe, ponižene, ugnjetavane, protjerivane, za sve one kojima je nanesena nepravda, za svakoga koji se muči i brine; oni traže one koji su dospjeli u grijeh. Nijedna potreba nije tako velika, nijedan grijeh nije tako strašan da bi mogao zaustaviti to milosrđe. Milosrdna osoba daje svoju čast onome koji je osramoćen, i tako uzima na sebe njegovu sramotu. Ona nudi svoje društvo carinicima i grešnicima i spremno nosi sramotu njihovog zajedništva. Najveće čovjekovo dobro, dostojanstvo i čast, ona ostavlja i bira milosrđe. Poznaje samo jedno dostojanstvo i čast: milosrđe Gospodina, po kojemu i sama živi. On se nije stidio svojih učenika, postao je brat ljudima i nosio je njihovu sramotu sve do smrti na križu. To je Isusovo milosrđe po kojemu svi njegovi učenici žive, milosrđe Raspetoga. Po tom milosrđu oni zaboravljaju vlastitu čast i dostojanstvo i sami traže zajedništvo s grešnicima. Pa ako na njih i pada sramota, svejedno su blaženi, jer će primiti milosrđe. Bog će se sagnuti k njima i primiti njihov grijeh i sramotu. On će im darovati svoju čast i od njih uzeti njihovo poniženje. Bogu je čast nositi sramotu grešnika i obdariti ga svojom čašću. Blaženi su milosrdni jer imaju milosrdnog Gospodina.
Blago čistima srcem, oni će Boga gledati !
Tko je onaj koji je čista srca? Samo onaj koji je svoje srce sasvim predao Isusu, da bi Isus bio jedini koji u njemu vlada; onaj koji svoje srce ne onečišćuje vlastitim zlom, ali isto tako i vlastitim dobrom. Čisto srce je jednostavno dječje srce koje ne zna za dobro i zlo, Adamovo srce prije pada, srce u kojem ne vlada savjest nego Isusova volja. Tko se odriče vlastitog dobra i zla, vlastitog srca, tko tako čini pokoru i samo uz Isusa prianja, njegovo je srce čisto po Isusovoj riječi. Čistoća srca je ovdje u suprotnosti sa svakom vanjskom čistoćom, također i čistoćom moralnog shvaćanja. Čisto je srce čisto od dobra i zla, ono nepodijeljeno pripada samo Kristu koji hodi naprijed, Krist mu je jedina briga. Boga će vidjeti samo onaj kojemu je jedina briga u ovom životu bio Krist, Sin Božji. Njegovo je srce čisto od prljavih slika i slobodno od rasrtganosti vlastitim željama i nakanama. Ono se u potpunosti prepustilo gledanju Boga. Boga će gledati onaj čije je srce postalo zrcalo slike Isusa Krista.
Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati !
Isusovi su učenici pozvani na mir. Kada ih je on pozvao, pronašli su svoj mir. Isus je njihov mir. No sada oni trebaju i imati i stvarati mir. Time se odriču uporabe sile i buntovništva, jer se tim načinima nikad ništa ne postiže. Kristovo je kraljevstvo kraljevstvo mira, i Kristova se zajednica pozdravlja pozdravom mira. Isusovi učenici čuvaju mir i radije će sami trpjeti nego nekome drugom učiniti nešto nažao; oni čuvaju zajedništvo i tamo gdje ga drugi želi prekinuti, odriču se svog vlastitog prava i time ublažuju mržnju i nepravdu. Tako dobrim uspijevaju nadvladati zlo i tvorci su božanskog mira usred jednog svijeta u kojem vlada mržnja i rat. Njihov će mir biti najveći upravo tamo gdje zlo dočekuju mirom i gdje su spremni u tom sučeljavanju i trpjeti. Mirotvorci će sa svojim Gospodinom nositi križ; na križu je sklopljen mir. Tako su oni uključeni u Kristovo mirotvorno djelo, pozvani su na djelo Sina Božjega, i zato se i nazivaju sinovi Božji.
Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko !
Ovdje nije riječ o Božjoj pravednosti, nego o trpljenju koje podnose Isusovi učenici zbog jedne pravedne stvari, zbog pravednog života. Svi oni koji idu za Isusom, i mislima i djelima razlikuju se od svijeta: odricanjem od posjedovanja, sreće, prava, pravednosti, časti, sile. Za svijet je to sablazan. Zbog toga će učenici biti progonjeni. Njihova plaća za rad u svijetu, riječju i djelom, neće biti priznanje, nego progonstvo. Važno je uočiti da Isus svoje učenike proglašava blaženim i tamo gdje oni nisu neposredno progonjeni zbog njegovog imena, nego zbog jedne pravedne stvari. Za njih vrijedi isto obećanje kao i za siromahe. Kao progonjeni oni su im slični.
Na kraju ovog razmišljanja nad blaženstvima se postavlja pitanje, ima li za jednu takvu zajednicu još neko mjesto na ovome svijetu. Postalo je jasno da za nju postoji još samo jedno mjesto - to je mjesto gdje se nalazi Najsiromašniji, Najnapadaniji, Najkrotkiji - križ na Golgoti.
Zajednica blaženih je zajednica Raspetoga. S njim je sve izgubila i s njim je sve pronašla. Po križu su sada riječi: blažen, blažen. Isus pak sada govori samo onima koji to mogu shvatiti, zato ne neposredan govor: ''Blago vama kad vas- zbog mene- pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako i proroke prije vas!'' ,,Zbog mene"-učenici će biti posramljeni, no sav će teret pasti na Isusa. Na njega sve pada, jer zbog njega su oni progonjeni. On nosi tu ,,krivnju". Sramoćenje, smrtni progoni i ogovaranja pečate blaženstvo učenika u zajedništvu s Isusom. Niti ne može biti drukčije - na tim blagim tuđincima svijet će iskaliti svoju srdžbu, riječima, silom i klevetom.
Previše je bučan i opasan glas tih blagih i tih siromaha; previše je strpljivo i tiho njihovo trpljenje; prejasno svjedoči ta grupa oko Isusa svojim siromaštvom i trpljenjem o nepravdi u svijetu. To je smrtonosno. Dok Isus govori: ,,Blažen", svijet viče: ,,Nosi se! Odatle!" Da, odatle! No, kuda? U nebesko kraljevstvo! Budite radosni i utješeni, u nebu će vam sve biti nagrađeno. Tamo su siromasi na gozbi. Sam Bog otire suze tuđine i hrani gladne. Izranjena i izmučena tijela preobražena su i umjesto pokorničke odjeće nose bijelu odoru vječne pravednosti.
Iz te vječne radosti već sada, ovdje, prodire poziv zajednici pod križem, Isusov poziv: ,,Blaženi".
Dietrich Bonhoeffer/Perkins