1. studenoga /Svetkovina svih
svetihSVETKOVINA
Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoci i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, medu njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su cista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.
Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:
»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’, onda dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.
Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve, no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom, oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.
Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim’ (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.
Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«
Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu, njegova imena sigurno neću ’izbrisati iz knjige života’, štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).
Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjega i onoga budućega života, neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«
U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.
»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece sutrašnjice…
Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek nepredvidiv, već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.
Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan, ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.
Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima, novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran, možda će živjeti od mase nezapažen. Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav život biti da se Njemu suobliči.
Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju prosijevati Božje lice…«
1. studenoga /Svetkovina svih
svetihKršćani Istoka slavili su od 4. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju nakon Duhova. Rimski car darovao je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona, koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. (731-741) u bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U njoj su se slavili svi sveti l. studenoga. Papa Grgur IV. (828-844) odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga.
Povjesničari kažu da je jedan od razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših zagovornika u nebu. U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji napredujemo u svetosti.
Saborska obnova donijela je novo predslovlje ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu, koji su Crkva na cilju nebeskom:
"Danas slavimo tvoj sveti
grad,
svoju domovinu, nebeski Jeruzalem;
ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve,
naša braća i sestre u slavi;
onamo u vjeri i mi putujemo,
ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom."
Ubijelili su haljine svoje u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 2-4.9-14)
Otkrivenje u poglavljima 4. do 22. sadrži apokaliptička viđenja Ivana vidioca. Sveti vidjelac želi ojačati progonjenu braću i sestre u Maloj Aziji potkraj prvog stoljeća te njima i svim kasnijim čitateljima otkriti smisao povijesti u kojoj se Zmaj sa svojim sljedbenicima bori protiv Jaganjca i njegovih sljedbenika. Poglavlje 7. nastavak je viđenja knjige sa 7 pečata "iznutra i izvana ispisane" (5,1) koja je simbol povijesti svijeta. Između otvaranja 6. i 7. pečata Ivan vidi 4 anđela koji spremaju eshatonsku nevolju, ali bivaju zaustavljeni dok se na čelima ne obilježe sluge Božje i sljedbenici Jaganjčevi.
"Opečaćeni su" iz "svih plemena sinova Izraelovih" (r. 3) te "veliko mnoštvo... iz svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9). U ovom viđenju Ivan najavljuje posebnu brigu Božju za povijesnu Crkvu, sastavljenu od krštenika iz različitih naroda svijeta. Drugi dio viđenja prikaz je nebeskog bogoslužja, gdje proslavljeni mučenici, stradali u progonima od rimske poganske vlasti, pjevaju zajedno s anđelima uskrslom Kristu, simbolski predstavljenom u Jaganjcu.
Sveci u nebu odjeveni su u bijele haljine, s palmama u rukama. To je pobjednička boja i pobjednički znak. "Nevolja velika" iz koje su oni došli jest državni progon kršćana, a onda kroz povijest to je i svaki ljudski život, jer i u državi naklonjenoj kršćanstvu nije lagano biti dosljedni kršćanin.
Za vjernike na proputovanju zemaljskom i za one koji su već stigli u nebesku slavu svojstveno je da su "oprali svoje 417 haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14). Ovaj izraz podsjeća na krštenje kao životno pranje vjerničkim oslanjanjem na Krista raspetog i uskrslog. Ef 5, 26 zove sakrament pristupa Kristu i Crkvi "kupelj vode uz riječ" a Tim 3, 4 "kupelj novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom". Oprati životne haljine znači prihvatiti oproštenje grijeha koje Bog nudi po Kristu u Crkvi. "U krvi Jaganjčevoj" odnosi se na euharistiju kao sakrament kojim kršćani pod predsjedanjem zaređenog predstojnika uprisutnjuju smrt i uskrsnuće Kristovo. -Ovo čitanje u našoj misi znači da su sveci - proglašeni i neproglašeni - postali blizi Bogu i ljudima ostvarujući u životu krsnu posvećenost i hraneći se na gozbi tijela i krvi Kristove.
Vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-3)
Ovo je početak odsjeka s poticajima na život dostojan sinova i kćeri Božjih. Ljubav koju nam je "Bog darovao" jest dioništvo na sinovstvu Isusa, jedincatog Sina Očeva. Isus raspeti i uskrsli neopoziv je znak i sredstvo ljubavi Božje prema svim ljudima. "Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega" - utjeha je obespravljenim i zapostavljenim kršćanima u ondašnjoj rimskoj državi. Ako je Učitelj bio zapostavljen, mogu biti i učenici. Udioništvo u Isusovu sinovstvu nije tek budući dar u vječnosti: "Sad smo djeca Božja!" Tko je krsnom vjerom pridružen Kristu te se hrani njegovom riječju i sakramentima, on jest dionik Isusova sinovstva već na ovom svijetu. To pretpostavlja vršenje Isusovih odredaba, što znači teženje za svetošću koja je krštenjem darovana i zadana.
Dostojanstvo Božjih sinova i kćeri očitovat će se potpuno i postat će neizgubivo tek po završetku zemaljskog proputovanja, u eshatonu: "Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest!" "Vidjeti" ovdje znači biti pripušten u Božju blizinu, iskustveno doživljavati Božju dobrotu i milosrđe. Živjeti s takvom nadom, znači čistiti se od ljudskih nedostataka, a i to je izraz težnja za svetošću na koju su u Crkvi pozvani svi krštenici. Takvu svetost postižu vršenjem svojih ljudskih i vjerničkih dužnosti, obdržavajući kao vrhunsku zapovijed ljubav prema Bogu i ljudima.
Podnošenje određenih stanja i poduzimanje određenih akcija (Mt 5, 1-12)
Blaženstva su u današnju liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice - proglašeni i neproglašeni - naša su braća i sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Blaženstva su izraz Isusova pounutarnjenog i eshatonski usmjerenog ćudoreda.
Za razliku od farizeja, koji su naglašavali obdržavanje izvanjskih propisa radi snošljivog življenja na zemlji i Božjeg blagoslova u zdravlju i dugom životu, Isus traži moral srca. Sam Isus je siromah koji pokazuje da u svakoj životnoj situaciji čovjek može ostati otvoren Bogu i bližnjemu. On je ožalošćeni koji u Bogu traži i nalazi utjehu; krotki koji ne obavlja nasilno svoje životno poslanje; gladan i žedan pravednosti kojega će Bog nasititi; milosrdan, čist srcem, mirotvorac, nevino progonjen. Zato su blaženstva njegov program i primjer pounutarnjenog i eshatologiziranog ćudoreda.
Ključno je prvo: siromasi duhom. Ono s tri sljedeća, koja su zapravo podvrste religijski prihvaćenog siromaštva, predstavlja određena stanja koja su nezaobilazna a čovjek u njima može raskinuti ovisnost o Bogu i ljudskoj braći i sestrama. Tko ta stanja prihvaća strpljivo, njegovo je kraljevstvo nebesko. Bog u njemu već sada milosno vlada, a u eshatonu će ga kvalitetno utješiti. Ispunit će cilj njegova životnog putovanja. Nasitit će ga životnim smislom, što ne može dati zemaljska hrana i piće.
U drugom dijelu određene su akcije koje vjernik može i treba poduzimati. Ovdje je ključno blaženstvo o čistima srcem koji će Boga gledati. Farizeji su bolesno naglašavali vanjsku čistoću, odvojenost od pogana i grešnika, pranje zdjela, subotnji počinak, post. Isus traži unutarnju čistoću srca i nakane. Tko djeluje iz takvog srca, Boga će gledati, jer je već sada u prijateljstvu s Bogom i fizička smrt neće raskinuti to prijateljstvo. Među akcijama koje je Isus poduzimao i koje preporučuje svojim sljedbenicima jest miran suživot i izmirivanje ljudi. One koji mir čuvaju i miru pridonose Isus uzdiže na rang svojih odnosa s Ocem: "Oni će se sinovima Božjim zvati!" Makar i ne pripadali izričito među Isusove sljedbenike, svi koji pravi i trajni mir izgrađuju sinovi su i kćeri Božje.
Blaženstva su poziv na rast u svetosti koja nam je svima darovana i zadana.
KTA/KNI