Svetac
U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte
Celio, nalazi se grob osnivača pasionista svetog Pavla od Križa.
On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao
je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu.
Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj
svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu,
svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio,
bičevao se, a po danu molio i postio.
Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv
Turaka, pridružio joj se i Pavao 'i to ne kao plaćenik,
već iz želje da se bori protiv Turčina'. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu
dobrovoljci - najvjerojatnije 20. veljače 1716. -
'potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala
pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak,
dstupi od svog nauma i vrati se natrag'. Čini se da je od toga časa pomalo
nazrijevao koji je njegov životni poziv.
Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora.
Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja
priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja
pa ga je osobno 22. studenoga 1720. odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je
malo-pomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi
koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je
počeo po raznim mjestima marno i uspješno propovijedati.
Kad mu se pružila prilika da se u Rimu susretne s papom Benediktom XIII., papa
mu je dopustio usmeno da može primati kandidate u svoju družbu.
Kasnije će mu sam papa Benedikt XIII. 7. lipnja 1727. podijeliti svećenički red.
Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon 11. lipnja 1741. mogao učiniti
profesiju - položiti zavjete - uzevši ime Pavao od Križa.
U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine,
uvijek bio biran za generalnog poglavara.
Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštivali kao istinskog oca i
učitelja.
Bile su to godine kad se na Družbu Isusovu nadvila teška oluja koja je dovela do njezina ukinuća.
Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa
preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX.
proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim. Družba koju je svetac osnovao
službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i
Muke Gospodina Našega Isusa Krista. I'ostoji i ženska grana te družbe. Obično ih
nazivaju pasionisti. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s
usađenim križem te natpisom Muka Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25
provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te dvadesetak
misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure, te
5 instituta aktivnoga života koji su osnovani u Italiji, Engleskoj,
Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.