Svetica
Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala 'pijanicom'. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.
Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin, inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.
Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.
Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.
Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki
Čitamo u tisku, saznajemo preko svih sredstava informiranja o sve večim problemima, s kojima se suočavaju majke našeg vremena. I uvijek ostaje otvoreno ono prešućeno pitanje TKO je kriv za ovo što se dešava? Naći ćemo mnoštvo odgovora, mnoge ponuditi i sami, ali se stanje neće bitno promijeniti.
Pušenje, rasne ovisnosti, neposluh, razilaženje u mišljenju sa roditeljima, težnja za što većom samostalnosti, sve je to, kao rezultat našeg ubrzanog, nekako i napuhanog tempa života, zar ne? Uz to smo ubijeđeni da prije NIJE bilo problema te vrste. Kad bismo pročitali životopis sv.Monike, shvatili bismo mnogo toga i možda čak uzdahnuli: "Pa moj problem i nije toliko velik"! Monika je, naime, majka dobro poznatog, prvo velikog grješnika, a kasnije još većeg sveca, sv. Augustuna. Moleći za njegovo obraćenje, Monika postiže i svoju svetost.
Kolike supruge imaju problema sa muževima? U starom sustavu je to bilo još izražajnije: on "ateista", tj. komunista ona vjernica i kako odgajati dijecu? To je bio i Monikin problem: dijete je raslo nekršteno. Sv. Monika ja govorila sinu o dobrom nebeskom Ocu u kojeg treba imati povjerenja, ali Augistin nije bio glup: ako je njegov otac zao, možda su svi očevi takvi? - pitao se - i mrzio je obojicu.
Uzalud majčini savjeti. Sv. Monika je posegnula za jedinim, i odavno uskušanim kao djelotvornim sredstvom,kad se čovjek osjeća bespomoćnim: POČELA JE MOLITI, ŽARKO, iz srca. Samo Bog joj je ostao...Pri teškoj bolesti, Augustin je ipak bio kršten ali, ako se sjećamo Voltera, koji je nakon bolesti, čim je ozdravio, ponovo krenuo svojim putem bez Boga - ni Augustin nije bio bolji.
Monika počinje moliti za obraćenje sina intenzivno, ali se činilo da što ona više moli da njezin sin upada u sve teže i teže grijehe: nekadašnji nestašan učenik postaje izvrstan student, koji upija sve "kao spužva ". Ali ne samo znanje na studiju. Kao da je želio upiti sve načine na koje se mode uživati i griješiti. Udaljuje se od majke, ali ona ne prestaje moliti. Dapače, što je Augustin dublje ili niže padao, njena je molitva bila žarča, snažnije, sa sve većim pouzdanjem u Boga, znajući da Bog NIJE bez razloga stvorio to pametno dijete. Vjerovala je u Božje Milosrđe i u vrijednost uporne molitve.
Draga majko, zamisli da 18 godina moliš svom dušom i srcem. I - ništa! Odjednom, Bog uslišava tvoje molitve. I tog bi trena shvatila Ivančićevu poruku: "Nije problem u ocu koji pije, ili sinu koji je razuzdan. Problem je u tebi koji ili koja ne činiš ono što jedino TREBAŠ. Bog dopušta neku poteškoću, napast ili zlo u tvojoj obitelji, ali ne da bi se očajavalo, nego MOLILO ! Moleći za drugoga, da bi ON bio ozdravio (i od grijeha !) i ti sam, ili sama ozdravljaš sebe: moliš li za drugoga, moliš i za sebe; sebe liječiš, učiš se pouzdanju u Boga, a time privodiš i onoga za koga moliš - k Bogu".
Koje li radosti za majku Moniku, kad joj sin postaje svećenikom! Milanski je biskup često tješio Moniku riječima: "Nije moguće da tolike prolivene suze majke ne budu uslišane".
Uz to, Bog je "radio" tiho i na svoj način. Željan znanja, Augustin se nekako sprijateljio baš s tim biskupom. Preko njega, kao Božjom produženom rukom, Augustin dolazi do životopisa sv. Antuna Pustinjaka. Zašto baš TOG SVECA - zna samo Bog. Bog je VJERAN onima koji su vjerni njemu.
Monika je najbolji primjer vjernosti: nikada nije posumnjala u Božju dobrotu. Moleći za obraćenje svoga sina, sama sebe je dovodila do onih stupnjeva, o kojima je govorio i Isus. Kao majka moliteljica za drugoga, dostigla je savršenstvo u ljubavi, pokornosti, poslušnosti - jednom riječju do potpunog predanja nebeskom Ocu. I SVETOSTI.
Težnja za svetosti nije trka oko oltara, već skrušeno povlačenju od buke svijeta i u tišini susretanje s Isusom. Tolikim ucviljenim roditeljima Isus želi pomoći, da im usadi pouzdanje u svoje Milosrđe, jer ono što nitko ne može, može On, Isus.
Ali ga prvo treba zamoliti, pa ako treba i kao Monika: moliti, moliti….moliti, jer to je i Isus činio, povlačeći se u osamu.
Zdrave