11. studenog
Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On
je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski bladan. On
je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta
dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši
mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika
također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim
i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela
»novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«.
Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji
Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog
tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili
u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu
zgodu iz njegova života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada
Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio
milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava,
odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je
noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu
je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas
njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je
nastojao provoditi život.
Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika
nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti
obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer
pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu.
Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za
egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti
za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila
žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu,
braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog
toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije
dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom
životu u slavnome samostanu Ligugé.
Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj
grad da izliječi jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopćiše da je taj
bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna
njegove pomoći. I bio je izabran za biskupa Turona te posvećen god. 370. O njemu
se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«.
Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira
jedne biskupije.
Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije među Galima, na
dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja
građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima,
uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati,
izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27
godina biskupskoga života sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima
svake vrste.
Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane svečeva
života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu
rastavljanje njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju
Candes. Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći
uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva
slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih kreposti
ako povraćeni mir ostavi u Crkvi.
Boraveći, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši
mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu
napuštati tjelesne sile, i pozvavši braću, upozori da se već raspada. Nastane
tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: ’Zašto nas, oče, ostavljaš?
Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će
nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš
za Kristom, ali tvoje su nagrade spasene pa odgođene neće biti umanjene; radije
se smiluj nama koje ostavljaš.’
Ganut tim plačem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže
se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom
riječju govorio: ’Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam;
neka bude tvoja volja!’
O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije
priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti!
Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladavi duh nije odmicao od molitve.
Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša
tijelu, rekao je: ’Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju,
kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’ Dok je to
govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče:
’Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me
krilo Abrahama.’
S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama;
Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.«