Svetac Biskup
Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On
je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski blagdan. On
je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta
dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa,
davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika
također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u
poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših
vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«.
Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u
Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj,
oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom
garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako
je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova
života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa
u Galiji, te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega
zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se
smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne.
Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu
plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.«
Bio je to veliki milosni čas njegova života.
On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi
život.
Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika
nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti
obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku,
jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu.
Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je
bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kuci u
Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od
kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba
protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći svojski
vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem.
Zbog toga je bio prognan iz Milana, te se sklonio u pokrajinu
Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers,
u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome
samostanu Liguge.
Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez
biskupa, pozvali su ga u taj grad da izlijeći jednoga bolesnika. On je došao,
ali mu tada priopćiše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga
pastira, koja je potrebna njegove pomoči. I bio je izabran za biskupa
Turona, te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio
vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je
život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne
biskupije.
Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije medu Galima,
na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv
uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima
siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali
prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima
klera. I tako je 27 godina biskupskoga života sv.
Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste.
Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane
svečeva života:
»Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanje
njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes.
Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin,
želeći uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi
takva slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih
kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi.
Boraveći, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši
mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan.
Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile,
i pozvavši braću, upozori da se već raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i
u jedan glas jadikovahu: ’Zašto nas, Oče, ostavljaš ? Kome
nas, rastužene, prepuštaš ? Napast će vuci grabežljivi tvoje
stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda ?
Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasenje, pa
odgođene neće biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš.’
Ganut tim plačem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže
se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su
plakali ovom riječju govorio: ’Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod,
rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!’
O neizrecivog li muža ! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se
spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio
živjeti ! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije odmicao
od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da
promjenom boka olakša tijelu, rekao je: ’Pustite, braco, pustite da radije
gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići
Gospodinu.’ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Te
reče:
’Zašto stojiš tu, krvava životinjo ? Ništa nećeš, krvniče, na meni
naći;
prima me krilo Abrahama.’
S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama;
Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.«