Svetac Mučenik
Na mnogim mostovima - osobito srednje Europe - pa i u našim krajevima -
nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje ?
- Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima.
Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost
šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika
ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka, koji po
svojim kipovima postade jedan od najpoznatijih svetaca. Sveti Ivan se rodio u
Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj
češkoj, negdje između g. 1340-1350. Otac mu se zvao Velfin i bio je po svoj
prilici mjesni načelnik. Prve sigurne povijesne podatke
o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog
bilježnika. Narednih je godina bio pisar i bilježnik
svih akata iz raznih postupaka u uredu generalnih vikara nadbiskupije. Za
svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine
imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme
obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa
Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad
svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.
Da bi stekao što više kvalifikacija, dao se i na studij prava pa je u Pragu g.
1381. zadobio akademski stupanj bakalaureata.
Zatim je pošao na daljnji studij prava u Padovu. Ondje bi godine 1386. izabran
za rektora studenata, koji su bili rodom s onu
stranu Alpa. A već sljedeće godine postade doktor prava. Vrativši se u Prag,
imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Egidija,
a g. 1389. zadobi kanonikat i u crkvi Sv. Petra i Pavla u Višegradu. G. 1390. iz
župe Sv. Gala prijeđe za arhiđakona u žatec.
Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je
postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga
nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična
borba između nadbiskupa i despotskog kralja
Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati
potpuni gospodar Crkve u češkoj. Posljednja faza borbe
između kralja i Crkve bila je u jesen 1392., kad je kralj, potpirivan od svojih
savjetnika, strašno divljao protiv klera.
Neustrašivi je nadbiskup javno prosvjedovao protiv kraljeve samovolje, no unatoč
tome jedan je kraljev službenik dao smaknuti
trojicu klerika. Kralj još uvijek nije mirovao, već je pošto-poto htio
ograničiti nadbiskupovu vlast. Htio je jednostavno podijeliti
teritorij praške nadbiskupije i nakon smrti benediktinskog opata Raceka iz
Kladrubyja osnovati ondje novu biskupiju te joj staviti
na čelo svoga pouzdanika Vjenceslava Kralika iz Burenica. Bilo je to
nevjerojatno uplitanje u posve crkvene unutarnje poslove.
Međutim, kad je stari opat umro početkom g. 1393., monasi su izabrali novog
opata u osobi monaha Olena. Ivan Nepomuk, generalni
vikar, po nadbiskupovoj naredbi, a protiv izričite kraljeve volje, potvrdio je
7. ožujka 1393. izbor novoga opata. Kralja je to raspalilo
pa je zatvorio i Nepomuka i neke druge svećenike. Svi su oni bili podvrgnuti
mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci.
Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj
torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom.
On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je
kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u
Vltavu i tako Ivan pogibe kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno
najprije u crkvi Svetog Križa uz rijeku, a kasnije
preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u
njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov
grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19.
ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka
svecem i to mučenikom ispovjedne tajne. Međutim, njegovo je štovanje već davno
prije bilo veoma prošireno i to ne samo u Češkoj,
već i izvan njezinih granica. Iako je na temelju pouzdanih povijesnih izvora
glavni razlog svečeve mučeničke smrti bio potvrđivanje
opata u Kladrubyju, ne može se posve isključiti ni to da je bio kraljičin
ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem
ispovjednu tajnu ne htijući otkriti kralju išta od onoga što je doznao u
ispovijedi.