Engleski kritičar Leigh Hunt nazvao je sv. Franju Saleškoga "svetac
džentlmen". Ta riječ u običnom govoru označuje gospodina, čovjeka iz dobre
obitelji i dobra vladanja. I doista je sv. Franjo Saleški sve to i bio. On je
svojim životom dokazao, što je svojim spisima naučavao, da je moguće biti i
visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom
ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne
kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život, da humanistička
naobrazba, nipošto, ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da
kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Sv. Franjo Saleški u svome
životu i naučavanju doveo je do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i
kulture, što su već prije njega teoretski i praktički započeli ostvarivati
veliki duhovi XVI. stoljeća: sv. Toma More, Viktorija Colonna, sv. Ignacije
Lojolski i sv. Terezija Avilska.
Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u
Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez,
roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih
nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u
Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu.
Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već
unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se
čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije
on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog
očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete
sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i
pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.
Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da
želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da
sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno
neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke
studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio
se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u
rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću
mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću
uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag
katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo
nevjerojatan.
Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da
postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup
radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi
ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i
danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je
imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva.
Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.
U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus
pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao
osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu.
Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da
su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako
izrazio: "Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na
visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod
podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi
neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini
koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan
htio provoditi u crkvi."
Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu,
položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To
je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima
svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu
vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj
originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i
posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal
bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići
jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom
kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog
broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana
bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog
sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već
i za sva kasnija vremena.
Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina
srca. S pravom stoga piše J. Chapman: "Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv.
Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način." Sv. Franjo Saleški nije
oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je
sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan,
jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i
uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan.
Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški
je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.
Najraširenije djelo sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo,
nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana
u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa
svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa
svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u
jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da,
potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je
moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće
zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: "I kad
bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim
Bogom." Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala
je po sv. Franji Saleškom novi ideal - zapravo stari, ali koji je tijekom
vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno
novo razdoblje puno obećanja.
Velik utjecaj duhovne nauke sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u
povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću
izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u
Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu
Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne
literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige
dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva
pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i
zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.
Vraćajući se godine 1966. iz Njemačke s ljetnih praznika zaustavio sam se
prvi put pola dana u Salzburgu. Za taj grad tvrdi Humboldt da je jedan od
najljepših na svijetu. I doista, Salzburg je nešto izvanredno: i po Alpama koje
ga okružuju, i po rijeci Salzach koja ga oplakuje, i po Mozartu kojemu je
pripremio kolijevku, i po ljetnim festivalima koji skupljaju ljubitelje glazbe
iz čitavog svijeta, no nadasve po svojim brojnim kulturnim spomenicima. Tu je
veličanstveni Burg, drevna crkva i samostan Sv. Petra, posebno pak veličanstvena
barokna katedrala, najljepše djelo ranog baroka na njemačkom jezičnom području.
Kršćanstvo je u taj grad prodrlo veoma rano, čemu su svjedok u stijenu brda
uklesane katakombe iz g. 300. U njima se nalazi kapelica Sv. Maksima, mučenika
iz druge polovine V. stoljeća.
Nakon povlačenja rimskih legija, romansko je stanovništvo bilo prepušteno bez
obrane navalama barbara. U donjem Noriku, tamo već na obalama Dunava, djelovao
je sv. Severin, umro godine 482., neumorno tješeći i štiteći zaplašeno
stanovništvo. On je bio asketa nepoznata podrijetla, možda Afrikanac, čiji je
značajni život odlično opisao njegov učenik Eugippius. Sveti je Severin uživao
velik ugled i štovanje i kod arijanskih Germana, npr. kod kralja Odoakara. I
njegova je uspomena i u Salzburgu i u salzburškoj dijecezi veoma živa.
Govoreći o kršćanskoj prošlosti Salzburga ne možemo a da ne spomenemo njegova
zaštitnika i apostola, svetog biskupa Ruperta, čiji se kipovi nalaze gotovo na
svim fasadama salzburških crkava, a isto tako i unutar njih samih. Salzburg ima
sreću da čuva i grob svoga svetoga zaštitnika. Sv. Rupert došao je u Salzburg
kao biskup misionar iz Wormsa da na ruševinama staroga rimskoga grada Juvavuma
sagradi samostan i utemelji biskupsko sjedište. Utemeljenje salzburške biskupije
zbilo se oko 700. godine. Prvo sjedište biskupije bio je benediktinski samostan
i crkva Sv. Petra. Tu će se odgajati misionari koji će puna dva stoljeća
djelovati na cjelokupnom području između Inna i Tise, Dunava i Drave. Služba
opata toga samostana bit će ujedinjena sve do g. 987. s čašću salzburškog
biskupa, pa je crkva Sv. Petra bila ujedno prva salzburška katedrala.
Utemeljitelj salzburške veličine bio je zapravo učeni opat i biskup sv.
Virgilije. On je bio rodom iz Irske. Apostol Njemačke sv. Bonifacije htio je
salzburšku biskupiju podrediti nadbiskupiji u Mainzu. No, to je spriječio sv.
Virgilije i tako se počela razvijati salzburška metropolija. Sv. Virgil gradi
oko g. 767. posebnu katedralu. U nju je iz crkve Sv. Petra prenio i relikvije
sv. Ruperta i svečano je posvetio 24. rujna godine 774.
Jedan od slavnih salzburških nadbiskupa bio je i sveti Arno. On je potjecao iz
jedne odlične bavarske obitelji u kojoj je primio dobar kršćanski odgoj pa se
kasnije odlučio za svećenički stalež. Po želji vojvode Tasila postao je
salzburški nadbiskup. Njegovo je djelovanje za nadbiskupiju bilo od velike
blagodati. Doduše, morao si i on suočavati s mnogim političkim problemima, ali
kako je bio taktičan i razborit, znao ih je dobro riješiti.
Franački kralj Karlo Veliki svim silama je nastojao pripojiti svome kraljevstvu
i kneževinu Bavarsku. Bavarski vojvoda Tasilo opirao se tome svim svojim silama.
U pomoć je pozvao i nadbiskupa Arna koji je po njegovu nalogu otputovao u Rim da
ondje zatraži papinu pomoć. Tom zgodom Arno je od pape dobio nadbiskupski palij.
Inače je njegova diplomatska misija bila uzaludna. Kad se vratio, Karlo Veliki
je zatočio vojvodu Tasila i Bavarsku pripojio svome kraljevstvu. Arna je ipak
priznao i potvrdio za nadbiskupa u Salzburgu.
Sveti je biskup nastojao da njegovo upravljanje nadbiskupijom bude korisno Crkvi
i državi, a nadasve Božjem narodu. U tu svrhu, u suglasnosti s Karlom Velikim,
koji je u međuvremenu na Božić godine 800. bio od pape okrunjen za
zapadnorimskog cara, održao je u Salzburgu g. 805. važnu biskupijsku sinodu.
Jedan je od zaključaka te sinode imao važnost zakona i kroz sva kasnija vremena.
On se odnosio na crkvene dohotke. Četvrtina od njih imala je pripadati
nadbiskupu, četvrtina kleru, četvrtina siromasima i četvrtina izgrađivanju i
uzdržavanju crkava, od kojih je dakako bila najvažnija katedrala.
Iskapanja u Salzburgu, koja su obavljana od g. 1965-1959., ne samo da su
donijela razjašnjenja o prvotnoj romanskoj Virgilovoj katedrali, nego su
omogućila prilično zamjetljivu rekonstrukciju građevine iz ranog karolinškog
doba. Pisani spomenici govore o toj "divljenja vrijednoj građevini", a iskapanja
su utvrdila opstojnost trobrodne zgrade s dužinom od 66, a širinom od 33 metra.
Možda je duljinu produživao još jedan atrij. Sporedne lađe spajahu se s glavnom
u obliku trolisnate djeteline. Ta je katedrala svojom veličinom i
monumentalnošću bila ponos salzburške metropolije. Na žalost više puta je
stradala od požara, ali je uvijek obnavljana. Sačuvavši širinu srednje lađe od
13 i pol metara, kasnije je preuređena i povećana. Za vrijeme nadbiskupa
Hartwika (991-1023) produžen je kor katedrale. Nadbiskup Konrad (1106-1147) dao
je sagraditi na zapadnoj strani visoke tornjeve. Konačna preobrazba te katedrale
zbila se za biskupovanja Konrada III. od Wittelsbacha (1177-1183). Od trobrodne
postala je peterobrodna s trobrodnom kriptom podruprtom stupovima. Površina te
zgrade iznosila je u dužinu 122 m, u širinu 48 m, pa je bila veća i od slavne
romanske katedrale u Speyeru. Sve se to zbivalo u cvatu romanskog stila.
Katedrala je doživjela daljnje promjene i nadogradnje i za vrijeme gotike te je
predstavljala remek-djelo srednjovjekovne umjetnosti. Gotovo potpuno ju je
uništio osmi po redu požar 11. prosinca 1598. Svaki pokušaj obnove bio je
uzaludan. Valjalo je misliti na gradnju nove katedrale. I tako je nastala
današnja prekrasna salzburška katedrala, remek-djelo barokne umjetnosti, koja u
minijaturi donekle podsjeća na baziliku Sv. Petra u Rimu.
Ta je katedrala građena 14 godina od 1614-1628. Posvetio ju je uz velike
svečanosti, dok je Europom bjesnio strašni 30-godišnji rat, 24. i 25. rujna
1628. nadbiskup Paris Lodron, koji je bio i veliki državnik. Plan je te
katedrale izradio talijanski graditelj Santino Solari. Uz njega su sudjelovali
na gradnji katedrale kao slikari Firentinac Arsenio Mascagni, redovnik servita,
Solarijev sin Ignacije i Francesco da Siena, a kao kipari Konrad Asper, Hans
Waldburger i kasnije Hans Pernegger, Josip Bassarino i drugi kao graditelji
stropa.
Tornjevi su građeni kasnije za nadbiskupa Guisobalda grofa Thuna (1654-1668), i
to osmerokutni. Oni uz veličanstvenu kupolu mnogo pridonose monumentalnosti
katedrale. Veličanstvene orgulje sa 101 registrom i 4 manuala sagradio je g.
1914. majstor Matej Mauracher. Prvi svjetski rat oštetio je katedralu jedino
zapljenom zvona. Drugi svjetski rat bio je daleko nemilosrdniji i okrutniji. 16.
listopada 1944. puni pogodak bombe srušio je kupolu i nanio velike štete čitavoj
građevini. Nakon svršetka rata valjalo je misliti na obnovu. Pod vodstvom
nadbiskupa Andrije Rohrachera katedrala je potpuno obnovljena i opet je ponos ne
samo Mozartova grada nego i čitave Austrije. Na obnovi je sudjelovala cijela
Austrija. Materijalnim prilogom pojedine austrijske biskupije obnovile su na
svoj trošak pokrajne oltare i kapelice. O tome svjedoče latinski natpisi u
mramornim pločama. Godine 1959. katedrala je bila potpuno obnovljena i ponovno
otvorena. Godine 1961. dobila je jedinstveni niz od 7 zvona, koja ukupno teže 32
tone, p a i u tome nose rekord na njemačkom jezičnom području.
Povijest je salzburške katedrale povijest crkvenoga graditeljstva koje se
razvilo od starokršćanskih bazilika preko romanskoga i gotskoga stila do
renesanse i baroka. Svako to razdoblje ostavilo je i u Salzburgu i po čitavoj
kršćanskoj Europi velebne tragove, od kojih su danas uistinu mnogi samo tragovi,
ali i divne spomenike koji su odoljeli zubu vremena te još i danas svojom
veličinom, harmonijom i monumentalnošću svjedoče o vjerskom idealizmu prošlih
vremena, a i o nenadmašivom umjetničkom ukusu velikih majstora. Kako bi
izgledala Europa bez svojih katedrala? Bila bi sigurno duhovno, kulturno i
estetski mnogo siromašnija. Dok se sjećamo veličanstvene salzburške romanske
katedrale iz doba sv. Arna, koja danas postoji samo kao arheološki spomenik,
davši mjesto mlađoj baroknoj katedrali, spomenimo još glavne romanske građevine
Europe! To su katedrale u Clermontu i Saint-Serninu u Toulousu u Francuskoj,
zatim s velikim regionalnim varietetom katedrale u Modeni, Parmi i Pisi u
Italiji i, napokon njemačke katedrale u Mainzu, Wormsu, Trieru, Speyeru, s
grobovima njemačkih careva, katedrala u Bambergu s grobovima svetog cara Henrika
II. i svete carice Kunigunde i grobom pape Klementa II. (1046-1047) koji, premda
je vladao samo godinu dana, započinje bolju epohu u povijesti papinstva nakon
žalosnog razdoblja X. i prve polovine XI. stoljeća. Prije gradnje đakovačke
katedrale biskup Strossmayer obilazio je Europom i razgledao razne katedrale.
Putujući Njemačkom na njega učini silan dojam bamberška katedrala s četiri
tornja i tada je pala odluka da njegova katedrala u Đakovu mora biti romanskog
stila. I doista je bamberška katedrala pjesma u kamenu, kao i cijeli Bamberg,
strogo katolički grad s bogatom kršćanskom tradicijom, koji je papa Pio XII.
nazvao draguljem njemačke Crkve.
Slušajući u kripti salzburške katedrale uz grobove slavnih i svetih biskupa
njezinu povijest, u duhu sam obnavljao dojmove iz Bamberga, Wormsa i Speyera,
zatim sjećanja iz povijesnih knjiga koje govore o katedralama i biskupima
Europe, tim biserima kršćanske kulture i tim velikanima crkvene povijesti.
Salzburška katedrala, koja je svjedok 13-vjekovne kršćanske povijesti Europe,
neka bude simbol svega onoga što je Crkva dala Europi samo na području
graditeljstva! Neka bude priznanje graditeljima i majstorima svih katedrala koje
tako dižu naš pogled prema nebu i ispunjaju nas najvećom nadom!
Zaključak biskupske sinode iz vremena sv. Arna u korist izgradnje i uzdržavanja
crkava bio je blagotvoran. Ništa manje nije bio blagotvoran ni onaj zaključak
koji je salzburške natpastire obvezivao da se brinu i za uzdržavanje siromaha,
bolesnika, nevoljnika. Bio je to neke vrste Caritas koji je zbrinjavao one na
rubu društva, a sve u svijesti da je njih Krist povjerio naročitoj brizi svoje
Crkve.
Duboka i ozbiljna Arnova briga bila je i spasenje duša jer nije dosta čovjeka
samo nahraniti i odjenuti, već mu se valja pobrinuti i za onu hranu koja daje
život vječni. U tu svrhu sam je kao propovjednik revno lomio kruh Božje riječi i
dijelio svete sakramente. Pun dana i zasluga umro je godine 821. te je pokopan u
kripti svoje katedrale. Savjesnim ispunjavanjem biskupskih dužnosti, nesebičnim
životom prema Božjem zakonu već na ovome svijetu pridobio si je glas sveca, a na
drugom krunu svetosti.