Pod aureolom svetosti nalaze se mnoge Margarete. Velik je dio njih
cvjetao u kraljevskim vrtovima, pokazujući kako nije nemoguć spoj vremenite
kraljevske krune s krunom vječnoga kraljevstva. Spomenut ću ove: Margaretu,
kćerku lotaringijskog kralja, benediktinku iz XIII. stoljeća; Margaretu, kćerku
ugarskoga kralja, dominikanku također iz XIII. stoljeća; Margaretu, kćerku
bavarskoga kralja, udovicu iz XIV. stoljeća; Margaretu od Lorene, koja je bila
odgojena kao kćerka kralja Renata Anžuvinca; njima bi se još mogle pridružiti
Margareta vojvodâ od Savoje i Margareta grofova Colonna. Među tolikim sveticama
što nose ime Margareta, možda je najpovlaštenija Margareta Škotska, jer nije
postigla svetost po neprohodnim putovima boli i poniženja, već u radosti i
jednostavnosti.
Na jednoj glasovitoj slici što prikazuje raj, nedostiživi je majstor Beato
Angelico uz mnoge fratre postavio i jednoga kralja i kraljicu. Time je želio
reći jezikom slike kako se s kraljevskom krunom može ujediniti i kruna svetosti.
Dokaz je za to i svetica koju danas slavimo. Ona se rodila god. 1046. kao kćerka
engleskoga kralja Eduarda, ali u Ugarskoj, kamo su se sklonili roditelji pred
Kanutom, otimačem engleskoga prijestolja. Njezina majka Agata bila je sestra
ugarske kraljice, a po rodu je potjecala od prvoga ugarskoga kralja svetoga
Stjepana.
Kad je umro nasilnik Kanut, Eduard se mogao vratiti u Englesku. Margareti tada
nije bilo još ni 9 godina. Nakon nekog vremena engleska je kraljevska obitelj
morala opet bježati, no ovaj put se sklonila u Škotsku, gdje je kralj Malcolm
III. zaprosio ruku Margarete, koja je tada imala 24 godine. I tako je Margareta
postala škotska kraljica.
Margareta je s Malcolmom živjela u sretnom braku te mu rodila šest sinova i
dvije kćeri. Svu je tu djecu dobro odgojila, iskazujući im uvijek pravu
majčinsku ljubav, a i djeca su majci ljubav uzvraćala pa s njima nikad nije
imala problema. I muž joj je bio veoma dobar, iako je bio čovjek bez obrazovanja
te nije znao ni čitati ni pisati. U svojoj jednostavnosti ljubio je listove
stranica molitvenih knjižica iz kojih je njegova supruga molila. On ju je veoma
volio, cijenio te u mnogim pitanjima pitao za savjet.
Kraljica, iako je svojim znanjem i kulturom nadilazila kralja, nije se nikad
zbog toga ni uznosila ni oholila, već uvijek ostala skromna, jednostavna i
čedna. Bila je i žena veoma dobra i samilosna srca pa je zdušno, velikodušno i
nesebično pomagala mnoge siromahe. Crkva u molitvi na današnji dan ističe kako
se sveta Margareta »čudesno odlikovala neobičnom ljubavlju prema siromasima«. Za
kraljevinu Škotsku nije bilo boljih godina od onih pod vladavinom Malcolma III.
i žene mu Margarete koju su - kako navode mnogi životopisci - dobrohotno gledali
podanici, ljubio je muž, poštivali sinovi i kćeri, a ona se sva posvećivala
svojoj duši i dobrobiti drugih.
Ne imajući vlastitih boli ni nevolja, nastojala je svim silama ublažiti boli
drugih. Ne imajući obiteljskih ni dinastijskih poteškoća, pritjecala je u pomoć
svima koji su trpjeli i mučili se. Kad se nalazila već na samrtnoj postelji, sva
Bogu odana, primila je vijest - tešku vijest - da su joj muž i sin poginuli u
vojnom pohodu protiv Vilima Crvenoga. Taj je križ primila u duhu pokore za sve
nedostatke i ljudske nesavršenosti svoga života, od kojih ni sveci nisu posve
slobodni. U duhu vjere bila je uvjerena da će se s mužem i sinom opet sastati u
vječnosti.
Margareta je umrla 16. studenoga 1093. u Edinburgu, a sahranjena je u Dunferlinu.
Svetom je proglašena god. 1249. Crkva u svom Časoslovu na spomendan sv.
Margarete Škotske svojim svećenicima, a i Božjem narodu, nudi za čitanje
odsječak iz pastoralne uredbe Radost i nada Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u
suvremenom svijetu. U tom je tekstu riječ o svetosti braka i obitelji. Ako se u
braku i obitelji održavaju ćudoredna načela, onda je takav brak i sretan, u
njemu vlada ljubav, sloga i sklad između bračnih drugova te njihova potomstva.
Dokaz je za to bračni i obiteljski život svete Margarete Škotske.
Promatrajući bračni i obiteljski život sv. Margarete Škotske, dolaze mi na pamet
riječi Stjepana Radića, koji je rekao: »Vjera je temelj moralnoj kulturi. Vjera
uopće, a kršćanski nauk napose, temelj je poštenoga odgoja.«
Isto tako, promatrajući poštenje u braku i obitelji svete Margarete Škotske,
dolazi mi na pamet ono što je Antun Radić, brat Stjepanov, godine 1902. pisao u
Domu o hrvatskom poštenju: »Jest, ima još staroga hrvatskog poštenja, ne bojmo
se! A kada budemo mogli tako kazati, onda će nam odmah biti lakše na duši, jer
bez svega Hrvatu kako-tako, ali bez poštenja - bome nikako!... Pa kakvo je onda
to hrvatsko poštenje? - pitate. To vam je ono, kad se sastanu Hrvati pa ti se
čini kao da se je sastala jedna obitelj, jedna familija, kao da su sve to
rođaci; to je ono, kad jedan drugoga ne bi u nevolji ostavio, a kamoli izdao -
za živu glavu; to je ono, kad se jedan drugim diči, kao otac sinom, kad svi
imadu jedno dobro srce, jednu milu dušu. Jednom riječju: Hrvatsko poštenje - to
je hrvatsko bratinstvo. Ima li još toga poštenja, toga bratinstva? Nije li nas
tuđin već tako raztočio, da će brat brata izdati za volju tuđinu?...«
Na misli Antuna Radića nadodao bih samo da je hrvatsko i svako drugo poštenje
jedino ono koje se temelji na ćudorednom zakonu, pogotovo kršćanskom. Kršćanski
je ćudoredni zakon oplemenio život, brak i obitelj ne samo sv. Margarete
Škotske, već sviju onih, i pojedinaca i obitelji i naroda, koji su nastojali po
tome zakonu živjeti. Ako je to tako, onda mirne duše možemo reći da će i u
buduće biti hrvatskoga poštenja, ako hrvatske obitelji i ako hrvatski narod bude
nastojao živjeti prema Evanđelju, onako kako nas uči vrhovni učitelj
čovječanstva Isus Krist.