Malo ih je i u samome Parizu koji znaju da trg Maubert nosi ime današnjega
sveca. Maubert dolazi od Magnus Albert, što znači Albert Veliki. Taj je veliki,
učeni srednjovjekovni mislilac, filozof, teolog, prirodoslovac bio pravi
polihistor, sveznadar, koji je poznavao sve znanje svoga vremena. Priliv
studenata na njegova predavanja na Pariškom sveučilištu bio je tolik da je bio
prisiljen poučavati vani na trgu, koji sve do dana današnjega nosi njegovo ime.
Albert se rodio oko god. 1206. u Lauingenu, u pokrajini Švapskoj. Kad mu je
bilo 16 godina, jedan ga je rođak poveo u Padovu da bi tamo dovršio sveučilišne
nauke. Kao mladi student susreo se jednog dana u Padovi s generalnim magistrom
dominikanaca, blaženim Jordanom Saksoncem, koji mu je približio ideale
redovničkoga života. Kako je Albert bio nevin mladić, njegovo se srce za njih
odmah zagrijalo i on je god. 1229. obukao odijelo, bijeli habit, što ga nose
dominikanci, postavši i sam dominikanac,
no ne samo to, već i jednom od najsjajnijih zvijezda toga reda.
Dominikanci su Alberta poslali u Köln, gdje je bila najvažnija škola njihova
reda.
Kako je Albert bio pravi genij, sposoban da postane živa enciklopedija, dao se
svim žarom i upravo strastvenošću, što je vlastita velikim učenjacima, na studij
filozofije, teologije, prirodnih znanosti. No on nije bio samo učenjak. On
je svoje veliko zanimanje za sveopću kulturu prema duhu svoga vremena, kad je
skolastička filozofija doživljavala svoj najbujniji procvat, znao spojiti u
skladnu cjelinu, ono što bismo danas rekli »integrirati« s asketskim
nastojanjem oko savršenosti. Znao je dobro da pusta znanost bez kreposti i
duhovnoga života može postati napast pa je ovako molio Gospodina: »Gospodine
Isuse, zazivamo tvoju pomoć da se ne bismo dali zavesti od ispraznih i
napasničkih riječi o plemenitosti obitelji, o ugledu reda, o onome kako znanost
ima u sebi privlačnosti.«
Dominikanci su dobro iskoristili Albertove sposobnosti pa su ga slali za
profesora na mnoga učilišta. Tako je Albert poučavao u Hildesheimu, u
Freiburgu, u Regensburgu, Strasbourgu, u Kölnu, te napokon u Parizu, koji je
tada bio središte znanosti.
Njegov je najslavniji i najsposobniji učenik bio Toma Akvinski. On je odmah
uočio njegove sposobnosti, njegovu oštroumnost, te mu pomagao da se razvije u
jednog od najvećih filozofa i teologa kršćanstva.
Albert je bio čudesan čovjek. Kad su ga braća izabrala za njemačkog
provincijala,
on je napustio parišku katedru jer je želio biti stalno nazočan i bliz onim
redovničkim zajednicama koje su sada bile povjerene njegovoj poglavarskoj brizi.
Obilazio ih je putujući pješice, a bila je to prostrana provincija od
Sjevernog mora, pa sve do naših krajeva; putem bi prosio hranu i molio za kakvo
skromno konačište. Bio je pravi redovnik, po duhu i životu siromah.
Jednog je dana bio pozvan u Rim da mu ondje priopće imenovanje za biskupa u
Regensburgu. I kao biskup želio je i dalje ostati samo siromašan redovnik.
Postala je upravo poslovična njegova nenavezanost na vremenita dobra, koja mu je
tadašnja biskupska služba mogla itekako namaknuti. Govorilo se, naime, da
»u njegovim riznicama nije bilo ni jedne škude, u bačvama ni kapi vina, a u
hambaru ni pregršti žita«.
Sveti Albert je upravljao biskupijom u Regensburgu samo tri godine. Sam je
zatražio da ga oslobode tereta te službe, kojoj se zbog vremešne dobi osjećao
nedoraslim.
Molbi mu bi udovoljeno i on se vrati u zajednički redovnički život u
dominikanskom samostanu u Würzburgu, a još je jedno vrijeme i poučavao u Kölnu.
Već star i umoran počeo se polako spremati na smrt. Dao si je pripremiti
grob na koji je svaki dan dolazio moliti časoslov za pokojne. Umro je u Kölnu
na današnji dan god. 1280. Svecem ga je proglasio tek god. 1931. papa Pio XI.
Za tu je prigodu hrvatski dominikanac, otac Hijacint Bošković, na hrvatskom
napisao, te izdao njegov životopis u dominikanskoj nakladnoj kući »Istina«.
Papa Pio XII., koji je i sam bio čovjek velike kulture, te u audijencijama
znao tako učeno govoriti učenjacima našega vremena, proglasio je Alberta
Velikog zaštitnikom znanstvenika koji se bave prirodnim znanostima.
Povijest kulture dala je Albertu naslov »Veliki«, a među skolastičkim
naučiteljima
nosi naslov »doctor universalis« – sveopći učitelj.
Albert Veliki nije bio univerzalan samo u posjedovanju znanja, on se odlikovao
isto tako i u mnogim vrlinama. Bio je jedna krasna ličnost, otmjena u držanju,
fin u odnosu s drugima, a nadasve pobožan i produhovljen čovjek. Pripovijeda
se da je jedan dominikanski propovjednik, promatrajući ga još kao studenta,
rekao: »Kakva bi to bila šteta kad bi jedno onako lijepo tijelo i duša, tako
dobro izgrađena, morali završiti u paklu !«
Albert je nastojao iskoristiti misli starih filozofa, naročito Aristotela,
da bi ih uokvirio u logički snažan sustav kršćanskog nauka. To će poći za
rukom potpuno ostvariti njegovu najboljem učeniku, Tomi Akvinskom, koga su
studenti za vrijeme studija nazivali »nijemim sicilijskim volom«.
Albert im je tada rekao: »Jednog će dana taj nijemi vol svojim rikanjem
ispuniti svijet.« Nije se u svojoj prognozi prevario. Toma Akvinski
je stvorio jedinstven sustav kršćanske filozofije i teologije, te umro
prije svog učitelja Alberta, koga je veoma cijenio i ljubio. Albert je plakao
za njim kao za sinom, te branio njegovo naučavanje, kad su ga napadali.
Kad je Albert ostario, ostavilo ga je pamćenje i zahvatila staračka skleroza.
No nikad ga nije ostavila njegova pobožnost prema euharistijskom Kristu i
prema Gospi. Evo nešto veoma pobožno iz njegova pera, da o tome razmišljamo,
te se i sami produbljujemo u pravoj pobožnosti. To je odlomak iz njegova
Tumačenja Lukina evanđelja.
»Ovo činite meni na spomen. U tome valja dvoje zapaziti. Prvo, naredbu
obavljanja tog otajstva. To naznačuje – Isus – kad kaže: Ovo činite. Drugo,
da je spomenčin Gospodina koji za nas odlazi u smrt.
Dakle, veli: Ovo činite. Ništa korisnije, ništa ugodnije, ništa spasonosnije,
ništa ljupkije, ništa sličnije vječnome životu nije bilo moguće narediti. To
pokazuje pojedinačno.
Ono, naime, što koristi oproštenju grijeha i punini milosti u životu je
najkorisnije.
Ovaj, to jest Otac duhova, poučava nas za ono što je korisno u primanju njegova
posvećenja. Njegovo je pak posvećenje u njegovu žrtvovanju, tj. kad se
prikazao u otajstvu, i Ocu za nas, i nama se prinio za uporabu. Za njih ću
sebe posvetiti. Krist, koji je sebe po Duhu svetome Bogu neokaljanog prinio,
očistit će našu dušu od mrtvih djela da služimo živome Bogu.
Ništa ugodnije ne možemo činiti. Što je, naime, ugodnije od onoga u čemu Bog
pokazuje svu svoju nježnost prema nama ?…
Ništa spasonosnije nije moglo biti naređeno. To je otajstvo plod Stabla
života. Tko ga blaguje s pobožnošću iskrene vjere, za vječnost neće okusiti
smrti… Ništa ljupkije nije bilo moguće narediti. Ovo otajstvo tvori i ljubav
i sjedinjenje… Ništa se sličnije vječnome životu nije dalo narediti.
Nastavak je vječnoga života u tome što Bog svojom ljupkošću sebe ulijeva u one
koji blaženo žive.«