SVETKOVINA
Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u
trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi,
Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo izriče i molitva
današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoci i sv. Ivan u
svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše
izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu
nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, medu njima, vjerujemo, i
zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na
današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem
Jaganjca«.
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima
siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji
gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su cista srca, tolikima u
povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima,
oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu
stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda
zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista
i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda
nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad
zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV.
stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu
nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u
Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan
u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na
čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski
spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih
mučenika.
Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz
koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu
kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo
je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835.
svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne
prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se
sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu
i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja
svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti
su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu
označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan
Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim
utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje
starih Kelta.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj
Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih
posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije
Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome
Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi
mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao
solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko
njegovih misli:
»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’, onda
dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36). Promatrajte umom
snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i
odvažnost.
Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima.
Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga
vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim
pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje
bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno
slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom
snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa,
već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima
svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili od zla,
prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista,
Sunce pravde.
Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim
riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim
Ocem nebeskim’ (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno
se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge
opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u prilog
i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo
gore sjedinio s njime.
Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred
smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u
prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te
gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim
Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih
ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se
pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će
učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu
do kraja pokazali svoju vjeru.«
Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji:
»Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću
’izbrisati iz knjige života’; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem
i njegovim anđelima« (3,6).
Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan
vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape
Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima,
okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi
i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući
kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju
ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše
razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i
dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga
postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i
ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše
pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između
sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«
U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol,
navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca
Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se
odnose na svetost sutrašnjice.
»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan
Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas
ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece
sutrašnjice…
Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni
vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguća.
To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek
nepredvidiv; već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga
razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već unaprijed
uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima,
našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati,
iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti
da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.
Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek
počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih
prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan,
ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će
jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom
strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu
vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će
uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.
Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj.
Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će
onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se
neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim
novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima,
novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako
tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki
novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u
društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime.
Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen. Možda
će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u
prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek
i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne
možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu
osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne
čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav
život biti da se Njemu suobliči.
Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju
prosijevati Božje lice…«
Bliži se svetkovina Svih svetih. Upiremo pogled duha u znane i neznane svece, čitamo i slušamo o njima, možda se i divimo. I, nekako, manje ili više sebe ne povezujemo sa svetošću. Jer, mi smo neki, onako, čisto obični, grešni ljudi.
A svetost nije nešto nestvarno, nešto što su ostvarili neki «nadljudi» koji nisu
imali ni grijeha ni mana. Svetost je nešto za što smo svi stvoreni.
U svakom čovjeku je nešto sveto – jer svaki čovjek stvoren je na Božju sliku i
tu sliku nosi u sebi. Nosi je – s dubokom čežnjom da je ostvari, da je
oslobodi od svega što je zamagljuje.
Svaki čovjek je ostvaren onoliko koliko je svet. Kad bismo bili u potpunosti ono
što jesmo, ono za što smo stvoreni, ono što je Bog u nas upisao kad nas je
stvarao - bili bismo sveti.
I bili bismo sretni.
Naše nezadovoljstvo, nervoza, stalna čežnja za nečim drugim, drugačijim,
dalekim, samo je znak da nismo ostvarili svoju unutarnju sreću, da nismo ušli u
svoje unutarnje svetište, da je naša duša potisnuta, neostvarena, zatrpana
pogrešnim stvarima.
Jer, svaka duša – i tvoja, i duša one osobe kraj tebe, i one koja ti ne izgleda
ni simpatična ni dobra ni pametna, i one koju jako voliš ili joj se diviš... -
svaka, baš svaka duša je jedno svetište. Svetost je najljepši dio nas, onaj
lijepi dio istine o nama.
Svetost nije samo poziv na koji smo bez obveze pozvani – pa: "tko hoće – hoće,
tko neće – nije važno". Svetost je naš jedini put do sreće.
Svijeća je ostvarena tek kad gori, kad svijetli. Tek tada njena srž, nit koju
nosi u svom središtu dobiva svoj pravi smisao. Tek tada je svijeća istinita
svijeća. Tek tada je to njen pravi život.
Tako je i svetost jedini put našeg osobnog ostvarenja.
s. Berislava Grabovac Povratak Home
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo. Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike.
Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima.
Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih.
Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima. Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".
KNI
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.
Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".
Crkva nas poziva da u svetosti vidimo put ponuđen i moguć svima. Svetac nije
neki daleki stranac! Nije ni heroj ni uzor kreposti. To je brat ili sestra, koji
nas prethodi, predvodi u vjeri i ostaje pažljiv za naš život. Svetac je živi
primjer onoga što je moguće svakom od nas: slijedeći Isusa, učiniti naš život
svetim životom.
Da bi se postalo svetim ne mana tisuće putova: dovoljno je odgovoriti cjelovito ljubavi Božjoj živeći Evanđelje. To znači, da i mi ljubimo druge. U tom smislu, sveti su stvarno uzori za kršćane. Ne u oponašanju njihova života, već u oponašanju slobode s kojom su oni išli s Kristom. Jedan je mogao darovati svoj život u mučeništvu, jedan drugi u osnivanju jednog Reda ( recimo Sv. Benedikt, Dominik, Franjo …) jedan drugi u daru svojeg postojanja za siromašne, jedan drugi jedino time što je bio vratar u školi … i tako redom…
Sveti su kod Boga. Živi su. To je smisao našeg današnjeg slavlja i blagdana! Sveci nisu napustili svoju solidarnost i prisnost s nama sada ovdje živućima. « Provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji…» tvrdi Sveta Terezija iz Lisieuxa. I u tom smislu treba čitati ČUDESA: ona su potvrda nakane jednog svetca prema svojoj braći ljudima. Ništa začuđujućega da jedno čudo bude priznato kao jedan od elemenata koje se uzima u obzir prigodom kanonizacije jednog individua.
Da, blagdan koji mami naš unutarnji pogled prema gore, prema Nebu, zajednici Svih svetih koji su ostvarili smisao svojeg života, poziva i poslanja i sada svijetle vječnim sjajem. puni Boga i ljubavi za sve što je Božje, a ve je njegov i predmet Njegove ljubavi, i Ti i ja, i onaj tamo koji nikad u crkvu zavirio nije i neće, a spasit će ga Tvoja vjera, Tvoja ljubav, Tvoja svetost! Tako isto naš pogled smjera u nas same, u ono divno i dobro u nama i sve ono što treba odstraniti iz nas i spaliti u vatri nepovrata te u svoj slobodi i jednostavnosti srca ići Isusovim stopama. To je moguće svima, u svakoj prilici i neprilici, kad sve cvate i kad je već sve oko nas slomljeno i utučeno; kad sav svijet okreće leđa svetomu i Bogu samom, i tada je moguće biti svet i posvetiti mnoge koji krivim lutaju putovima. Božja ljubav i nama, On i mi danas smo tu da budemo sveti, da budemo posvetitelji, da živimo kako bi ŽIVJELI U PUNINI te i mi bili drugima SVJETLI TRAG I ZNAK k svetosti i Bogu ! (Sv. Ambrozije)
Antun Pećar2I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: 3"Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!" 4I začujem broj opečaćenih - sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih: 5iz plemena Judina dvanaest tisuća opečaćenih, iz plemena Rubenova dvanaest tisuća, iz plemena Gadova dvanaest tisuća, 6iz plemena Ašerova dvanaest tisuća, iz plemena Naftalijeva dvanest tisuća, iz plemena Manašeova dvanaest tisuća, 7iz plemena Šimunova dvanaest tisuća, iz plemena Levijeva dvanaest tisuća, iz plemena Jisakarova dvanaest tisuća, 8iz plemena Zebulunova dvanaest tisuća, iz plemena Josipova dvanaest tisuća, iz plemena Benjaminova dvanaest tisuća opečaćenih. 9Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. 10Viču iz glasa: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!" 11I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, 12i pokloniše se Bogu govoreći: "Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen." 13I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?" 14Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.
1Psalam.
Davidov.
Jahvina je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
2On ga na morima utemelji
i na rijekama učvrsti.
3Tko će uzići na Goru Jahvinu,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
4Onaj u koga su ruke čiste i srce
nedužno:
duša mu se ne predaje ispraznosti,
i ne kune se varavo.
5On blagoslov prima od Jahve
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
6Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.
7"Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!"
8"Tko je taj Kralj slave?"
"Jahve silan i junačan,
Jahve silan u boju!"
9"Podignite, vrata, nadvratnike svoje
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!"
10"Tko je taj Kralj slave?"
"Jahve nad Vojskama - on je Kralj slave!"
1Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. 2Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. 3I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.
1Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati: 3"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! 4Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! 5Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! 6Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! 7Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! 8Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! 9Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! 10Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" 11"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"
Bog govori mom srcu, srcu svakog čovjeka. Želi obraćenje srca, izcijeliti „srca slomljena“. Zato govori, neprestano, od početka povijesti. Putuje s čovjekom, narodom, ne ostavlja ga nikad sama. Proslavlja se u čovjeku. Čovjek je slava Božja. Dana sstojim pred Bogom čekajući da mi prozbori, u svoj poniznosti stojim pred njima moleći Duha da mi pomogne razumjeti, prihvatiti, usvojiti i životvornom učiniti Božju riječ. Lijekom i hranom mome životu.
U prvom čitanju, u Ivanovom Otkrivenju, Bog mi otvara vrata neba, već ovdje na zemlji daje mi mogućnost zaviriti u ono što me čeka, daje mi okusiti vječnost, otvara vrata novoga Raja koji je pripremio za mene, tebe, svakoga čovjeka. Kako nam srce zatitra kad nam netko progovori lijepo o našoj budućnosti, o svemu što nas čeka u našoj karijeri, obitelji. Topimo se od dragosti pred svom tom ljepotom. A često nam srce ostaje ravnodušno pred onim što nam je Otac pripremio u vječnosti, što nam neprestance otkriva u svojoj riječi pa i u današnjem prvom čitanju.
Mnogi su radosno prihvatili taj svijet vječnosti, nepropadljivosti, oni su opečaćeni, označeni vjernošću i slavom. U očima ljudi često su bili maleni, progonjeni kako nam Gospodin govori u današnjem evanđelju kroz što su prošli oni koji „obijeliše svoje halje u krvi Jaganjčevoj“. Prošli su kroz kušnje života. U svom Govoru na gori Gospodin čestita onima koji su prošli kušnje života ostajući vjerni. Čestitka onima koji su znali slaviti i hvaliti Gospodina, osjećali žeđ i glad za Njim, izgarali u čežnji, pronosili Njegovu slavu, shvatili da je smisao života otkriti što je volja Božja, stvarali novi svijet, novo bratstvo i sestrinstvo, nove odnose, koji se nisu bojali svjedočiti i u tišini srca. Čestitka onima koji su uzeli svoj križ i nosili ga hrabro.
Krist traži ljubav u dimenziji križa. Nemoguće nam je ljubiti ljude, otvoriti svoje srce ako ga ne razapnemo, ne razapnemo svoj život. Razapeti znači biti ponizan, prihvatiti svoje poslanje – budi volja tvoja, molimo u Očenašu.
Ovih dana dok se na poseban način sjećamo Svih svetih i naših umrlih, svijest o temeljnim egzistencijalnim pitanjima na poseban način se probija do naše svijesti. Dok nas misli nose do svojih pokojnih roditelja, djece, braće i sestara, prijatelja, mi se prisjećamo nečega što je na neki način i dio nas samih. A ta sjećanja su nekad bolna, a nekad pak poticaj za nadu. Upravo bol zbog rastanka i gubitka, te osjećaj krivnje znaju biti razlog potiskivanju tih egzistencijalnih pitanja. Upravo iz tog razloga Crkva pred nas stavlja, samo dan prije ovog spomena na naše pokojne, svetkovinu Svih svetih. Želi nas podsjetiti na to nepregledno more svjedoka koji blaženi pred prijestoljem Gospodnjim slave onoga koji je njihove duše spasio od vječne smrti.
Iskustva ljudi koji su se jednom ili više puta našli oči u oči sa smrću nam svjedoče da ono što nam tada najčešće pada na pamet jeste naš odnos prema našim najbližim. Koliko smo voljeli? Jesmo li još što mogli učiniti? 'Nisam joj rekao da je volim. Bio sam odsutan kad sam im bio najpotrebniji'. Zanimljivo je kako to nisu misli poput onih: 'Još nisam realizirao onaj svoj projekat', 'Kuća mi još nije završena' i sl. „Jesi li i koliko si ljubio?“- su misli koje nas opsjedaju u tim trenucima na poseban način. I to je ono što će se svakog od nas pitati na koncu života. Boga nećemo zadiviti nekim svojim velikim pothvatima. Njega ne zanima kvantitet, nego kvalitet učinjenog. Ono što se od nas traži jeste odgovor pozivu na svetost, a on je za mnoge nažalost tek jedna neostvariva prezahtjevnost. Zašto je to tako? Jedan od razloga tom uvjerenju o svetosti kao nedostižnom idealu pronalazimo u iskrivljenoj slici poimanja Boga, a onda nužno tomu i nas samih. Bog je ljubav. On nas ljubi i prihvaća ovakve kakvi jesmo. On je poput onog milosrdnog oca iz prispodobe o izgubljenom sinu kojemu ide u susret s raširenim rukama i otvorenim srcem. On je Onaj koji nas traži; Onaj koji neprestano dolazi i to uvijek na nov i drugačiji način; Onaj koji sve ostavlja i uzima nas na svoja ramena kao da smo njegovo jedino dijete. Biblija je prepuna dijelova koja nam govore o Božjoj ljubavi koju ima prema nama još od prije postanka svijeta. No, u čemu se zakazalo? Vjerujem da ćemo se svi složiti oko toga da je riječ o nedostatku svjedoka koji će svojim primjerom pokazati na put.
Uloga Duha Svetog je dvojaka kada nam pokazuje Krista raspetoga. S jedne strane on otkriva grijeh svijeta, a s druge pokazuje ljubav Očevu koja nije poštedjela niti svog Sina zbog našeg spasenja.
Možemo li barem donekle proniknuti u to koliko je ta žrtva stajala Oca i na kakvu je sve kušnju bio stavljen Sin. Sveto pismo nam donosi sliku koja nam prikazuje kako se nitko osim Isusa ne nađe dostojan 'otvoriti knjigu' od sveg dvora nebeskog. 'Kad nam je dao njega, kako onda neće i sve njegovo'- pita se sv. Pavao dok nas ohrabruje i upućuje na vrelo Novog života. Odbiti tu ponudu značilo bi prezreti Ljubav i osuditi samog sebe. Zato naš govor o Bogu ne može biti utemeljen na užitku negiranja i isticanja onog negativnog, a da u isto vrijeme to ne bude i ponuda obećanja Božjih. Kod onih apokaliptičnih pisama sedmerim Crkvama vidimo kako Gospodin najprije ističe ono dobro u njima, a tek potom upućuje riječi ukora, da bi na koncu ponudio svoja obećanja svima onima koji ustraju na putu posvećenja. Njegova riječ uvijek nudi rješenje i izlaz, a nada u istinitost tih obećanja razgoni svaki oblik očaja i samoosude. Stoga govoriti o pozivu na svetost nije moguće bez posviješćivanja krsne milosti u koju smo uronjeni. Uporedo s pozivom na obraćenje mora se ponuditi i milost spasenja, inače taj naš navještaj neće donijeti rezultate. Mora se imati svijest o tome što je to što dobivamo ukoliko grijeh napuštamo, iz jednostavnog razloga što i grijeh ima svoj sjaj, svoju draž pa bila ona i trenutna. Nakon ponude milosti slijedi iskorak u vjeri kojim ostavljamo starog čovjeka, a oblačimo se u novog. „Pravednik će od vjere živjeti. Što god nije po vjeri, grijeh je!“- obraća se Pavao Rimljanima. A vjera dolazi upravo od slušanja Riječi. Ona nam otkriva tko smo i što imamo. Ona je jamstvo, garant milosti. Po njoj dolazi spasenje potvrđeno djelima ljubavi.
„Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi… te više niste svoji?“- čitamo Pavlov i upit i ukor upućen Korinćanima. Hoćemo li onda svoje udove učiniti udovima bludničkim?- dobro bi bilo upitati se i stvarno i metaforički. Mi više nismo oni koji pripadaju sami sebi. Otkupljeni smo predragocjenom krvlju Kristovom.
Postoji jedna priča koja govori kako su se u nekoj barci prevozila grupa ljudi koji su mislili preći s jedne strane obale na drugu. U neka doba plovidbe jedan čovjek poče vrtiti svrdlom dno lađe. U tili čas cijela skupina se uznemiri i žustro poče opominjati ovog da odmah prekine s tim opasnim poslom. „Čovječe, što ti je? Odmah da si prestao!“- rekoše mu. „ Što se to vas tiče? Pa, ja činim rupu ispod svog sjedala, a ne vašeg.“- odgovori ukoreni. „Niti je lađa tvoja; niti to sjedište, nego sviju nas. Prestani istog časa jer voda može prodrijeti i sve nas potopiti.“- pokušaše ga odvratiti od svog suludog nauma. Vidimo kako govoriti o pozivu na svetost nije samo pitanje osobne vjere ili kako je bivši 'crveni', a sada 'žuti' pokušavaju predstaviti kao privatnu stvar, nego je on i odgovornost i zadaća cijele zajednice. Svi smo odgovorni. Pitanje je samo mjere te odgovornosti.
Ovih u isto vrijeme i predizbornih dana na poseban način se aktualizira i tema vjeronauka u školama. Do koje je mjere tvrdnja o vjeri kao privatnoj stvari pojedinca prisutna u glavama naših političara upravo postaje jasna nakon što čujemo njihove izjave po pitanju tog školskog vjeronauka. Tvrdnje idu toliko u krajnjost da se čak predlaže i raskid ugovora sa Svetom stolicom po tom pitanju. No, ovom prilikom ne bih se bavio neprosvijetljenošću i zadrtošću tih 'naših izabranika', nego bih se u nastavku htio osvrnuti na činjenicu koja uveliko potpomaže postojanje jednog takvog mentaliteta općenito u našem društvu, jer s ovima se načisto. Oni su se izjasnili. No, što je s ogromnom i neodlučnom većinom? Što je s onima koji potiskuju u sebi svijest o toj odgovornosti ili je barem odgađaju?
Upravo danas, na današnji dan prije točno dvadeset godina, zaključena je ona poznata Sinoda biskupa (1-30. Listopad, 1987.) nakon koje je papa izdao pobudnicu "Christifideles laici", a u kojoj su tako jasno istaknuta prava i dužnosti vjernika laika. "U naša vremena, u ponovnom izlijevanju Duha Pedesetnice koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao 'opći sakramenat spasenja'. Idite i vi. Poziv se ne odnosi samo na svećenike, redovnike i redovnice, nego se poziva sve: Gospodin osobno pozvao je i vjernike laike. Od njega su oni primili poslanje za Crkvu i za svijet." Ovim je papa samo podsjetio na ono što je bilo i rečeno na II Vatikanskom, a to je da se laici slobodno i spremno odazovu glasu Kristovu i poticju Duha Svetoga. "Idite i vi u moj vinograd."- su riječi koje su snažno odjeknule na ovoj Sinodi, jer je razvidno jasno postalo da bez sudjelovanja laika nema niti Nove evangelizacije. Laici su pozvani da se što tješnje povezuju uz ono što i njihovo. Osvrnuvši se na period nakon Koncila biskupi su primjetili nešto na što i ovi naši u skorije vrijeme sve više upozoravaju, a to je da se unatoč sve većeg odziva laika upalo u u dvije napasti, a to su zanemarivanje svojih posebnih odgovornosti u profesionalnom, društvenom, gospodarskom, kulturnom i političkom životu, te nerazlikovanje između vjere i života u vremenitim i zemaljskim stvarnostima. Želim vjerovati da je ovo jedini razlog zbog kojeg je u Hrvatskoj došlo do zabrane održavanja većih seminara Duhovne obnove, unatoč tomu što su se znale čuti izjave od strane nekih biskupa u kojima se pominju riječi poput "hit-makeri" ili "iščešene osobe". Razlog tom optimizmu pronalazim u prošlogodišnjem sastanku (Listopad 2006) kardinala Bozanića s prezbiterima na kome je bilo riječi o katehezi, ali i o izvješću sa sastanka hrvatskih biskupa s papom Benediktom, koji se živo interesirao za svećenička zvanja, ali i za to u kojoj mjeri je došlo do integracije duhovnih pokreta u župne zajednice u kojima bi se omogućio duhovni rast i posvećenje pojedinaca. Dakle, traže se ne samo darovi, nego i plodovi kojih nema bez svetosti.
Svetost nije nešto što je pridržano samo svećenicima i časnim sestrama (a to je jedno od najčešćih opravdanja od strne onih koji još uvijek 'ne znaju'). Stoga prva stvar koja se kod poziva na svetost od nas traži jeste razvijanje svijesti o sakramentu krštenja, tj. izgradnja svijesti o darovanom dostojanstvu, koja je prvi ispravan korak upravljen prema onima koji žele biti sveti.
Jedna od najčešćih zamki koja nam se ispriječava na putu pri tim prvim iskoračajima jeste to da se vrlo često osim želje i raspoloživosti ne pronalazi ništa više kod onih koji bi htjeli postići tu svetost. I to nas onda obeshrabri. Htjeli bi graditi, no osim 'neobrađenog drveta ili stijene' nemamo ništa više. Ovdje bi bi se zato valjalo podsjetiti da imamo sve potrebne alate. U spisima brojnih svetaca koji su imali mistična iskustva vrlo često nailazimo na jednu rečenicu koju bi dobili za vrijeme svog razmatranja, a ona glasi: "Dosta mi je da hoćete. Sve ostalo ja radim.!", a valjalo bi se prisjetiti i onog Isusovog kliktaja kada se sedamdesetorica ponosno vraćaju iz misije izjavljujući kako im se i zli duhovi pokoravaju: "Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ova otajstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!" Vidimo kako se istinski problem ne sastoji u onima koji su 'problemi', nego u nedostatku povjerenja u vodstvo Duha Svetoga od strane onih koji bi trebali biti njegovi asistenti. Uvijek je bilo, a i bit će onih koji 'svrdlom' pokušavaju izbušiti rupu na dnu lađe, kako bi je potopili ili kroz neku pukotinu pustili da u nju prodre 'dim', no zar i Isus nije pokraj sebe imao jednog takvog. I 'zatornik' je poslužio svrsi. Ono što se traži jeste neprestana prisutnost kraj stada i rasuđivanje duhova. Upravo ti maleni i od svijeta prezreni po svemogućem Božjem promislu jesu prvi oni koji su određeni da im se navjesti Riječ spasenja. Oni su ti koji će znati biti i ostati zahvalni. Znamo da se umni i bogati tako lako ne odazivaju. Oni uvijek imaju neki 'dobar razlog' za ispriku. Zato 'automatizam i egocentrizam' službenika Crkve nema svog opravdanja u činjenici da neke stvari teško idu. Odgoj u vjeri jeste jedan proces. To nije neka gotova stvar. Ne mogu se rezultati očekivati tek tako, preko noći. Rezultati dolaze tek nakon što se odvoji dovoljno vremena za nešto. I strpljivosti, nadsve. Isus je znao da će čovjek uvijek biti čovjek potreban obazrivosti, sućuti i praštanja zbog sklonosti grijehu unatoč ponudi milosti. Vrlo brzo nakon njegovog odlaska k Ocu u Crkvi su nastala razna razmimoilaženja, razdvajanja i krivovjerja usljed oholosti i mlakosti njenih članova, no Crkva se uvijek, pošto ne može pasti u cijelosti, nakon tih slabljenja dizala još snažnija, a te slabosti su kao po nekom pravilu bivale uzrok još veće njene uzlaznosti. Ovaj današnji svijet je moguće 'uzorati' jedino uz veći i odlučniji angažman laika koji neće biti samo 'praktikanti' sakramenata, nego i aktivni i suodgovorni akteri stvaranja novog i boljeg svijeta. Svi članovi Crkve su u isto vrijeme dionici svjetovne dimenzije, no 'svjetovna narav' je 'vlastita i posebna' upravo za laike. To nije neka izvanjska i ambijentalna činjenica nego zbilja koja treba da se 'uglavi' u Kristu. Isus je posvetio ljudske veze počevši od obitelji, pa preko rada, domovinskih zakona itd. "Svijet" je mjesto i sredstvo laičkog poziva iz kojeg ga krštenje ne čupa, nego poziva da pridonese na njegovom posvećenju poput kvasca, svjedočeći ondje gdje ga je poziv i zatekao. Naša prisutnost u svijetu nije samo sociološka, nego i teološka i Crkvena stvarnost u kojoj trebamo biti prisutni uređujući vremenite stvari uglavljujući ih u Krista. Ono što za svećenike predstavlja dodatni napor, za laike je to tipično poslanje. Dekret o apostolatu laika (AA 4) jasno kaže kako ni obiteljske brige, ni drugi svjetovni poslovi ne smiju ostati izvan okvira duhovnog života. Imajući ovo na umu, oko čega se svi vrlo lako i brzo slažemo, ipak bi trebalo podsjetiti na naličje ove činjenice, a to je da ova laička 'ambijentalna stvarnost' ne isključuje laike iz unutar-crkvenog života tako što ih se marginalizira i oduzima radost jednakog dostojanstva. Prilikom zatvaranja Sinode biskupa 1987. I. Pavao II je u prigodnoj homiliji rekao: "Njemu, kao i drugima, Duh Gospodnji dariva mnoge karizme, poziva ga na razne službe i zadaće, podsjeća ga, kao što podsjeća i druge s obzirom na njega, da ono čime se odlikuje nije veće dostojanstvo, nego posebna i komplementarna osposobljenost na služenje (...). Zato, karizme, službe, zadaće i dužnosti vjernika laika postoje u zajednici i za zajednicu". Zanemariti ovu činjenicu, a očekivati od laika zauzetiji angažman u svijetu kosi se sa zdravom logikom. Uređivanje vremenitih stvari ne izmješta laika ambijentalno iz unutar-crkvenog dinamizma nego mu i kroz vršenje ovih karizmi, službi, zadaća i dužnosti unutar zajednice vjernika omogućava duhovno sazrijevanje i rast u svetosti. Kako očekivati da laik u svijetu ostvari svoju zadaću ukoliko se u samoj vjerničkoj zajednici ne postiže zajedništvo!? Ostvarenje zajedništva se postiže tako što se drugome dopušta da bude ono na što ga sam Gospodin poziva. Ostaje da vidimo u kojoj mjeri će naši biskupi uspjeti otvoriti vrata župnih zajednica i potpomoći integraciju tih 'iščešenih vjernika' u župu, budući su stvar već kanalizirali, a u kojoj mjeri će doći do ponavljanja eventualne 'brazilske pogreške'.
Ni jedna zajednica se ne formira tako što se utjeruje strah u druge, a pogotovo ukoliko se time želi zadobiti poštovanje. Vlastiti primjer je jedino sigurno sredstvo odgoja. Potrebno je stoga više zahtjevati od sebe, nego od drugoga. Pa i umjetnik koji postane zadovoljan sobom, prestaje biti umjetnik. I naša djela pravednosti moraju postati veća nego što su to bila kod farizeja i pismoznanaca, inače će na koncu ispasti kao nepravednost. Zato ukoliko težnju za vršenjem stavimo ispred ili umjesto težnje za postojanjem to može samo stvoriti usamljene radnike koji ovise o samome sebi, te sukladno tomu i ne rastu. Utoliko je i spoznaja toga da smo voljeni najosnovniji zadatak, koji ide ispred svake zahtjevnosti.
U apostolskom pismu "Ulaskom u novo tisućljeće" papa I.Pavao II je pozvao da se stavi "pastoralno planiranje pod znak svetosti", kako bi se izrazilo uvjerenje da bi bilo (ako je krštenje istinski ulaz u Božju svetost, pomoću inhabitacije njegova Duha) besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti... „Vrijeme je da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to 'visoko mjerilo' redovita kršćanskog života. Čitav život crkvene zajednice i obitelji treba ići u tom smjeru"- rekao je papa , te tako zatražio da svi kršćani postanu radnici u Gospodnjem vinogradu i izgrađivanju Tijela Kristova. „Važno je da kršćanske zajednice postanu istinske škole molitve sposobne odgajati za dijalog s Bogom i formirati vjernike.“- kaže papa. Molitva je ta koja vjerniku pomaže da se prepusti djelovanju Duha Svetog kako bi se uopće moglo sudjelovati u izgradnji Crkve. Spoznaja te ljubavi dovodi vjernika do čežnje ka apsolutnoj slobodi za koju uviđa da je moguća samo u Bogu, te ga stoga i potiče da izreče svoje potpuno 'DA'. Ono što mladi čovjek danas traži jesu uzori potpunog i autentičnog predanja. Ako to kojim slučajem nismo, treba otvoreno i jasno reći: Mi smo za to odgovorni. Isto kao što nema pomirenja na osobnom planu bez priznanja krivnje, nema ga niti na pastoralnom od strane odgovornih po tom pitanju. Vrijeme je da se već jednom otvoreno kaže u čemu se griješilo pa da se isto tako transparentno krene putem obnove ... bez odgađanja.
"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! ..."
(Mt 5, 11)
Biti sveti ne znači činiti izvanredne čine i djela, niti posjedovati
izvanredne karizme.
Potrebno je jednostavno «služiti» Isusu, slušati ga i slijediti ga ne bojeći se
teškoća.
Svetost zahtijeva stalan napor, ali je moguća svima jer, više nego ljudsko
djelo, zapravo je dar Božji.
papa Benedikt XVI.
Svi nepoznati sveci i svetice
Koji se slave samo na Svisvete;
Svi sveti nekadašnji mučenici,
Svi sveti današnji mučenici…
Koji ste poginuli na časnom polju rada;
Svi sveci i svetice koji ste na nebu,
Jer ste kršćanski živjeli u braku
I odgojili brojnu djecu;
Sve svete žene koje ste u nebu,
Jer ste jednostavno obavljale
Svoje kućne poslove,
Ali s ljubavlju;
Svi sveci koji ste u nebu
Jer ste davali bez računa,
Koji u životu niste učinili ništa izvanredno
Ali ste sve činili iz ljubavi
MOLITE S NAMA !
_____________
H. Godin
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo, /moli (molite) za nas !
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Sveti Mihaele, Gabriele i Rafaele,
Svi sveti anđeli,
Sveti Abrahame,
Sveti Mojsije,
Sveti Ilija,
Sveti Josipe,
Sveti Ivane Krstitelju,
Svi sveti patrijarsi i proroci,
Sveti Petre i Pavle,
Sveti Andrija,
Sveti Ivane i Jakove,
Sveti Toma,
Sveti Mateju,
Svi sveti apostoli,
Sveti Luka,
Sveti Marko,
Sveti Barnaba,
Sveta Marijo Magdaleno,
Svi sveti učenici Gospodnji,
Sveti Stjepane,
Sveti Ignacije Antiohijski,
Sveti Polikarpe,
Sveti Justine,
Sveti Lovro,
Sveti Ciprijane,
Sveti Bonifacije,
Sveti Toma Beket,
Sveti Ivane Fišer i Toma Mor,
Sveti Pavle Miki,
Sveti Izače Žog i Ivane Brebefski,
Sveti Petre Šanel,
Sveti Karlo Luanga,
Svete Perpetuo i Felicito,
Sveta Janjo,
Sveta Marijo Goreti,
Svi sveti mučenici,
Sveti Leone i Grgure,
Sveti Ambrozije,
Sveti Jeronime,
Sveti Augustine,
Sveti Atanazije,
Sveti Bazilije i Grgure Nazijanski,
Sveti Ivane Zlatousti,
Sveti Martine,
Sveti Patriče,
Sveti Ćirile i Metode,
Sveti Karlo Bartolomejski,
Sveti Franjo Saleški,
Sveti Pio Deseti,
Sveti Antune,
Sveti Benedikte,
Sveti Bernarde,
Sveti Franjo i Dominiče,
Sveti Toma Akvinski,
Sveti Ignacije Lojola,
Sveti Franjo Ksaverski,
Sveti Vinko Paulski,
Sveti Ivane Marija Vijaneju,
Sveti Ivane Bosko,
Sveta Katarino Sijenska,
Sveta Terezijo Avilska,
Sveta Ružo Limska,
Sveti Ljudevite,
Sveta Moniko,
Sveta Elizabeto Ugarska,
Svi sveci i svetice Božje,
Milostiv budi, oprosti nam Gospodine !
Od svakog zla, /oslobodi nas Gospodine !
Od svakog grijeha,
Od zasjeda vražjih,
Od srdžbe, mržnje i svake zle volje,
Od smrti vječne,
Po utjelovljenju svojem,
Po rođenju svojem,
Po krstu i svetom postu svojem,
Po križu i muci svojoj,
Po smrti i pokopu svojem,
Po svetom uskrsnuću svojem,
Po čudesnom uzašašću svojem,
Po poslanju Duha Svetoga,
Po slavnom dolasku svojem,
Mi grešnici, /molimo Te, usliši nas !
Da nam oprostiš,
Da se dostojiš na pravu pokoru nas privesti,
Da se dostojiš nas same u svetoj službi ohrabriti i očuvati
Da sve dobrotvore naše vječnim dobrima nagradiš,
Da se dostojiš plodove zemlji dati i očuvati,
Da se dostojiš svoju svetu Crkvu ravnati i uzdržati,
Da se dostojiš apostolskog poglavicu i sve crkvene redove u svetoj vjeri
sačuvati,
Da se dostojiš svima, koji u Krista vjeruju, jedinstvo
podijeliti
Da se dostojiš sve ljude k svjetlu Evanđelja privesti,
Kriste, čuj nas!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Kriste, usliši nas!
Pomolimo se:
Bože, utočište i snago naša, prikloni se pobožnim molitvama
svoje Crkve i daj da ono što vjerom molimo stvarno postignemo.
Po Kristu Gospodinu našem. Amen !