29. lipanj
Sveti Petar i
Pavao, apostoli († 67)
U kalendarima postoji cio
niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i
Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije,
Ćiril i Metodije,
Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa:
bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička
smrt ili zajednički grob. Zanimljivo
je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i
Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često
zazivaju kao apostolski
prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko
susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu
životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi
ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo, kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. »Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana« (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko
poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: »Taj je čovjek moje
izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove«
(Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva:
»Pavao, apostol Isusa Krista«. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator,
ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu.
Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani
teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu
išao? Zar samo na pohod iz učtivosti?
– Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od
one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju
kao na neznalice i
zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s
njime.
I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je
imati sigurnost da radi pravo.
On je poštivao načelo:
»Ništa bez Petra!« I ono
što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: »Ništa bez
biskupa !« Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj
revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio,
no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota!
Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije
Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom.
U međuvremenu
je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio
ih i među njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne
nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje »apostolâ
i starješinâ sa svom Crkvom« (Dj 15,22).
Kad je na tome
Apostolskom saboru »nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar« (Dj 15,7) i
spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. »Čemu sada iskušavate
Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo
nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni
– biva pogani –
milošću Gospodina Isusa« (Dj 15,10–11). To je Pavao i želio znati. Saznavši,
nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno
vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova
susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici
Galaćanima ovako: »A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice
suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz
Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše,
on se zbog straha od
obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i
ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad
sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ’Ako ti
koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive
židovski?’« (Gal 2,11–14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
»Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz ’Jakovljeve okoline’ on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo među dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi« (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i
Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola.
Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a
Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo
zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se
grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik
s poštovanjem
obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u
čast svetih apostolskih prvaka. Crkva u radosti na današnji dan pjeva:
O blaženi Rime, štono te posvetila
Prvaka ovih dvaju srca preslavna,
U grimizu se njezinu rumeneći
Ljepote svijeta svega sam nadilaziš.
Vi, srca jednog, svete dvije masline,
Sav narod Božji danas vama moli se,
Božanske dare vjere, nade, ljubavi
I dobrotvorja svakog vi nam molite!
»Slavnih li
Kristovih apostola!
Kao što su se za života ljubili,
tako se ni u smrti ne odijeliše.«
U jednom svom govoru sv. Augustin kliče: »Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, a za njim je slijedio Pavao. Proslavljujemo svečani dan koji nam je posvetila krv apostolâ. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi!«
U drugoj večernji
današnjega blagdana Crkva pjeva:
»Petar apostol i Pavao učitelj narodâ, Gospodine,
učiše nas tvome zakonu!«
To je zakon vjere, ufanja, ljubavi, sloge, jedinstva, pomirenja,
suosjećanja s Crkvom i za Crkvu.
Prigodom proslave 13
stoljeća kršćanstva u Hrvata naši su nas biskupi u svojoj poslanici upozorili na
poruku Ivana VIII. Hrvatima: »Budite vjerni Bogu i svetom Petru do smrti, i
primit ćete krunu života što ju je Bog obećao onima koji ga ljube.« Petrovo je
blagdan kad treba da se u vjernosti Bogu, Kristu, Crkvi i papinstvu obnovimo. Ta
je vjernost jamstvo naše budućnosti. Nek nas u njoj i cijeli naš hrvatski narod
»pomaže Bog Hrvata, a Petar, učenik Kristov, obdari pobjedom«!
(Iz ugovora pape Agatona s Hrvatima.)
Već na početku svoga kršćanstva sreli smo se i sa svetim
Petrom.
Prema pisanju cara Konstantina Porfirogeneta,
»Hrvati su se tvrdom i
nepokolebljivom vjerom zakleli svetom Petru…
« Budimo i mi danas toj zakletvi
vjerni!
Vjerni u velikom i malom, vjerni u sreći, ali i u križu!
Sv. Petar i
Pavao
Petak, 29. lipanj 2007.
A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj
stijeni
sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.
Na stijeni gradi, čovječe,
jer pijesak sipki prolijeće
kroz prste, propada kao
da ga nikada bilo nije!
Priskrbljuj dom svoj marljivo
u znoju lica svojega,
no varljivomu oku zapovjedi
spram Neba često da pogleda!
Na stijeni gradi, brate,
jer Otac za te čuva
sva blaga svojeg svijeta…
Taj vjetar što te ometa
obuzdaj snagom ljubavi
- i budi novi Petar!
13Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" 14Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." 15Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" 16Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." 17Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."
Petar i Pavao
Sveci i Apostoli
U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se
zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Žimun i Juda, Fabijan i
Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i
Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna
veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se
iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave:
Petar i Andrija, Ivan i Jakov.
Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao
apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali
ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše
znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti
pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Žto je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. 'Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?'" (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz 'Jakovljeve okoline' on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.
U predvečerje blagdana Petra
i Pavla u četvrtak sljedećega
tjedna papa Benedikt XVI. proglasit će godinu svetoga Pavla.
Povod je 2000. godišnjica rođenja apostola
naroda,
koje je bilo između sedme i desete nakon Krista.
Godinu sjećanja potaknuo je kardinal Andrea
Cordero Lanza di Montezemolo, nadsvećenik
papinske bazilike Svetog Pavla izvan zidina.
Tu će papa Benedikt u četvrtak slaviti večernju
kao spomen na apostola koji je 67 nakon Krista
u Rimu podnio mučeništvo i koji je sahranjen na
mjestu današnje bazilike.
KTA/KNI