Svetice Mučenice
Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage.
Perpetua je bila žena odlična roda.
Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta.
Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u
smrt.
Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred
divlju kravu da ih razdere.
Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za
vladavine rimskog cara Septimija Severa.
Svetica
Naš ljudski način izražavanja u trajnoj je opasnosti od otrcanih,
klišejiziranih, ustaljenih fraza. Ta je opasnost naročito velika kod pisanja
životopisa svetaca.
Najveća je pak kad netko želi opisati sve svece koji se slave čitavog jednog
mjeseca ili čak cijele godine. Istina je da je svaki svetac svoj, izvoran, ali
također
i to da svi sveci, kao uostalom i svi ljudi, imaju mnogo sličnosti. Neke se crte
neprestano ponavljaju, samo su nijanse boja kod svakoga drukčije.
Uočiti ih, originalno prikazati, nije uvijek laka stvar, stoga i životopisac
svetaca, kao uostalom i svaki pisac sa svojim junacima, uvijek ima muke.
Čitatelj, kritičar, lako uoči nedostatke, klišeje, a ne zna kako ih je teško
izbjeći. Prikazujući život sv. Katarine Bolonjske, koja je bila dijete svog
vremena,
XV. stoljeća, i tip talijanskog sveca, u opasnosti smo da upadnemo u
ponavljanje, a to bismo po svaku cijenu htjeli izbjeći. Htjeli bismo je
prikazati u njezinoj
izvornosti, u onome što i za suvremenog čitatelja može biti zanimljivo,
vrijedno, pa čak i poučno. A što bi to bilo?
Svakako ne njezino patricijsko podrijetlo, jer se 8. rujna 1413. rodila u
Bologni kao kćerka Benvenute Mammolini i Ivana Vigrija, ferarskog patricija i
pravnika
u službi ferarskog vojvode od Este. Kao djevojčica od 9 godina došla je s ocem
na ferarski dvor te ondje bila »mala dama« vojvotkinje Margarete.
To za nas danas nije zanimljivo jer odiše posve drukčijim društvenim poretkom i
nama stranim mentalitetom.
No za nas može biti zanimljivo da je ta buduća svetica bila izvanredna
djevojčica po izvanredno elegantnom ponašanju, izvanrednom načinu izražavanja,
po nekoj otmjenosti koja nije odbojna, jer je prirodna i jer odaje pravu
skromnost. Kod nje nam i danas može imponirati bogatstvo duševnih darova,
smisao za književnost i umjetnost, za ljepotu. Svaki čovjek koji želi da se
njegova ljudskost što više razvije i usavrši, osjeća i potrebu za ljepotom i
traži
je gdje je može naći. Profinjen smisao za ljepotu čak je velika čovjekova
naravna savršenost pa prema tome i prednost. Katarina ga je imala u izobilju,
pa koje onda čudo da je voljela pjesništvo, glazbu, slikarstvo i da je u tome
znala i zdravo uživati. Kasnije će kao redovnica i kroz umjetnost izražavati
svoje religiozne osjećaje.
Povijest je svakog duhovnog zvanja pripovijest za sebe. Kažemo da je zvanje
milost, i to stoji, no kako ona konkretno izgleda to je kod svakog čovjeka
drukčije.
Bog, djelitelj milosti, da nekoga dovede u duhovni stalež može se poslužiti
najrazličitijim događajima i okolnostima. Kod Katarine Bolonjske poslužio se
smrću
njezina oca i drugom udajom njezine majke. Ta dva događaja utjecala su na nju
tako snažno da je odlučila posve se posvetiti Bogu pa je radi toga godine 1427.
napustila
kneževski dvor te se povukla k Luciji Mascheroni, koja je tada vodila neku
pobožnu redovničku ustanovu. Kod nje je ostala 5 godina. Bile su to godine
teških nutarnjih kriza,
napasti, suhoća, poteškoća svake vrste. Gospodin ju je na taj način htio
prokušati i spremiti na ono što ju je čekalo.
Godine 1431. Katarina je stupila u samostan Corpus Domini u Ferrari, osnovan
početkom XV. stoljeća, a koji je nedugo prije prihvatio pravila klarisa.
Tu je pred samim biskupom Ivanom Tavellijem položila redovničke zavjete. Taj je
samostan u gradu bio na glasu jer su u njemu boravile mnoge plemkinje i to u
potpunom
siromaštvu i strogoj pokori. Mi koji danas živimo u jednom potrošačkom društvu
donekle bi se mogli uživjeti u to kad bi danas one najbogatije djevojke
ostavljale svijet,
te stupale među redovnice da žive u krajnjem siromaštvu. Svima njima je
kao plemkinjama tadašnji društveni poredak mogao mnogo pružiti, ali one su se
svega toga odrekle,
te prihvatile drugi način života. Dakako da je to bila svojevrsna
senzacija, o kojoj se mnogo govorilo, i stoga je popularnost samostana Corpus
Domini posve razumljiva.
Katarina, nekadašnja »dama« ferrarske vojvotkinje vršila je sada u samostanu
službu pekarice, vratarice, te obavljala i druge priproste poslove. Od
gospodskoga,
dokonoga života prebacila se na život rada, kojim su živjeli toliki mali radni
ljudi. Položivši tako dobre temelje poniznosti postala je sposobna da preuzme i
službu
učiteljice novakinja. Ona je novakinjama bila, doista, učiteljica koja je znala
poučavati i koja im je iz svoga vlastitog duhovnog iskustva i nutarnjeg
bogatstva imala što reći.
Govorila im je da u raj vode dvoje »stepenice«. Prve se sastoje od kreposti,
duha redovničke klauzure, prihvaćanja Božje volje, šutnje, čednosti,
uglađenosti, marljivosti,
jednostavnosti, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Druge pak od poniženja, a ono se
konkretno sastoji u tome da se o sebi malo govori, da se ne podaje lako na
smijeh,
da se obdržavaju pravila bez ikakva mrmljanja, da se do sebe mnogo ne drži i da
se sebe smatra beskorisnim, da se drugima uvijek bude na raspolaganju,
da se nikada ne čini vlastita volja.
Tako jasan nauk budio je kod novakinja oduševljenje, tim više što je
učiteljica sama sve to nastojala svojski izvršavati. Ona sama nikad nije bila
besposlena,
već je dobro upotrebljavala svaki čas vremena predući, šivajući, slikajući,
svirajući, pa čak i sastavljajući stihove. Izvanredna i nutarnja i izvanjska
aktivnost.
Katarina je s naročitom ljubavlju birala niže poslove: pranje suđa, rublja… U
njezinim očima zapravo ništa i nije bilo nisko jer je znala da se velik dio
takvih malih,
priprostih poslova obavljao i u svetoj nazaretskoj obitelji i da su oni
posvećeni radom najsvetijih osoba što su ikada na ovoj zemlji boravile.
Dobar glas se na daleko širi. Pa tako i gradski oci u Bologni dočuše za
izvanrednu djelatnost njihove sugrađanke u Ferrari. I tako dođe poslanstvo da se
slična redovnička
ustanova otvori i u Bologni. Za tu je misiju bila određena Katarina, koja bi
imenovana opaticom sa zadatkom da u Bologni osnuje novu ustanovu svoga reda.
U srpnju godine 1456. građanske i crkvene vlasti s najvećim su počastima primile
18 klarisa s Katarinom na čelu. Katarinu je pratila i njezina majka, udovica po
drugi put.
Redovnice su se nastanile u novom samostanu sa starim imenom Corpus Domini.
Kasnije uz samostan bi podignuta i crkva.
Katarina je samo uz prekid od tri godine sve do smrti bila poglavarica te
redovničke zajednice. Svojom snažnom ličnošću davala je pečat svemu.
U samostanu je vladala potpuna siromaština, stroga klauzura, duh međusobne
ljubavi i poniznosti. Nastojalo se živjeti što savršenije prema duhu Evanđelja.
Katarina je umrla 9. ožujka 1463. Ljudi je odmah poslije smrti počeše častiti
kao sveticu. Crkvu u kojoj je sahranjena nazvaše »crkvom svetice«.
Klement XI. proglasio ju je 22. svibnja 1712. svetom.
Katarina, vješta peru, ostavila je iza sebe nekoliko pisanih djela u prozi i
u stihovima. Pisala je latinskim i talijanskim jezikom. Evo njezinih djela:
Potrebno oružje za duhovne bojeve, izdano g. 1478. poslije svetičine smrti.
Djelo se veoma proširilo po Italiji i izvan nje. Brevijar – pisan latinski i
talijanski.
U njemu je zabilježila svoje osjećaje, misli, strelovite molitvice, a načinila
je i nekoliko minijatura Kristova i Bogorodičina lica.
Rosarium metricum de mysteriis Passionis Christi Domini et de vita Mariae
virginis. To je pjesma od 5610 heksametara, u kojoj u franjevačkom duhu izriče
svoje osjećaje pobožnosti prema tajnama Isusove muke i životu Bogorodice.
Prema duhovnom nauku sv. Katarine Bolonjske nakon skrušene i valjane
ispovijedi valja se oboružati sedmerostrukim duhovnim oružjem: marljivošću,
nepouzdavanjem u samoga sebe, pouzdanjem u Boga, sjećanjem na Kristovu muku,
mišlju na vlastitu smrt, mišlju na slavu u raju te napokon proučavanjem
Svetoga pisma. U ovom posljednjem naročito je suvremena. Savršenost se, kako ona
kaže, može postići duhom molitve, čestom pričešću i pobožnošću prema
Presvetoj Djevici. Eto, to je duhovni nauk te neobične svetice. Mislimo da u
njoj ima bar nešto i za naše vrijeme i za nas.
Svetica
Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, 7 godina poslije
avignonskog sužanjstva pape, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio,
a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i
Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani
zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Ona
je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u
pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam
glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima
dijelila milostinju brojnim siromasima.
Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza
Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi. Rodila mu je šestero
djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj
sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je
uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi – razgovoru s Bogom.
Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u
Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih
rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike. Umrla
je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine
1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilista.
Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa.
Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost,
duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara.
Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet,
išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a
osobito za grješnike. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin
ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in
Trastevere.