PRESVETA DJEVICA MARIJA OD KRUNICE
Današuji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske
flote nad turskom
u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571.
Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo
tadašnji papa sv. Pio V.
Isusovac Karl Joseph HIinkhammer napisao je na temelju ispitivanja
pisanih izvora
solidnu studiju o krunici, o njezinu postanku i njezinoj trajnoj vrijednosti.
Prema istraživanjima oca HIinkhammera, a koja usvaja i teolog
Leo Scheffczyk, u oblikovanju krunice
odlučan je udio imao kartuzijanski prior Adolf von Essen.
On je, iako najmlađi od sviju, god. 1409. jednoglasno bio izabran za
priora svoga samostana.
Taj je izbor potvrdio generalni prior reda kartuzijanaca Stjepan Maconi.
U to je doba jednoga rujanskoga dana pokucao na vrata kartuzijanskoga samostana
Sv. Albana u Trieru neki lutajući student, tjelesno sav iscrpljen.
Bio je to Dominikus von Preussen (1384-1460). On je već
prije dvije godine učinio
isto na vratima kartuzije u Pragu, moleći da ga prime u samostan, ali bijaše
odbijen.
Prior samostana u Trieru Adolf iz Essena primio je Dominika.
Rekao mu je da će za njega založiti svoju dušu, samo ako bude ustrajao i držao
ono što će od njega tražiti redovnička stega.
Tim mu je riječima u srce ulio veliku hrabrost.
Malo kasnije prior je mladom redovniku počeo govoriti o molitvi koja se
zove krunica. Ona zvuči kao kakva ljubavna pjesma.
Zatim mu je rekao: "Nema tako pokvarena čovjeka koji ne bi osjetio vidan
popravak samo ako bi godinu dana molio krunicu."
Dominik se trudio da je moli, ali se zbog slabosti ipak nije mogao
sabrati.
U Adventu god. 1409. došla mu je na pamet misao da Isusov život podijeli
u
50 rečenica na 50 Zdravomarija. Sve je te rečenice napisao na jednu
oveću cedulju.
Dok je molio, gledao je u te rečenice i postao najedanput sretan kako mu ipak
polazi
za rukom da razmatra. Svoju je metodu priopćio i drugima.
I prior Adolf je za to saznao, te uočio kako takav oblik molitve može
biti prikladan za one koji baš nisu
vični razmatranju. Po njemu se zapravo može do njega tek doći.
Na čudo novaka prior je od Dominika zamolio njegovu cedulju s rečenicama
iz Isusova života.
No slične su molbe dolazile sa svih strana. Dominik je ispočetka oklijevao da
im udovolji, ali mu je njegov prior Adolf
zapovjedio snagom poslušnosti da ljudima pomogne u takvom načinu moljenja
krunice.
On je poslušao pa je nakon 50 godina mogao ustanoviti da je iz
samostana Svetoga Albana
poslano u svijet preko 1.000 prijepisa za moljenje krunice.
Kako je kartuzijancima dolazilo sve više molbi, Dominik se odlučio
da Isusov
život proširi na 150 Zdravomarija. U tako proširenom obliku upoznao je
krunicu dominikanac Alanus De Rupe,
i on ju je veoma širio kao "Marijin časoslov" preko svojih bratovština i
molitvenih zajednica.
No kako je on u svojim propovijedima biblijske rečenice proširio do
nesnošljivosti,
njegovi učenici - koji u Kolnu god. 1475. utemeljiše Bratovštinu krunice
- razmišljanja su o Isusovu životu posve napustili.
To je bila druga krajnost.
Tome nasuprot, članovi kruničarske Bratovštine u južnoj Njemačkoj složiše
krunicu u današnjem obliku od 15 otajstava.
Tekst je te krunice prvi put tiskan god. 1481. u Ulmu.
"Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom
dudu:
'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!'
I on bi vas poslušao."
Krunica, nanizana od malih zrnaca, malenih kao
što su malena gorušičina zrnca,
najmoćnije je oružje protiv zala ovoga svijeta.
Vjeru ne možemo vidjeti kao što vidimo ono sve što nam ovaj svijet nudi,
ali je kroz svijet nosimo i oplijenjujemo i sebe i svijet
Vjera je dar s neba posijana u svijetu, kao
gorušičino zrno posijana.
Malena ali moćna.
Posijana je to Riječ da raste, da se množi, umnoži.
Sve što u malenosti raste, ima snagu veću od bilo kakve snage svijeta.