25. siječnja
Isusovac Mario von Galli,
opisujući obraćenje sv. Franje Asiškoga, piše: "To obraćenje nije bio neki
doživljaj pred Damaskom, koji bi preobrazio Savla u Pavla. Obraćenje je kod
Franje duševni razvoj koji je trajao više godina.
Uopće sam sklon posumnjati u obraćenja koja nastupaju iznenada. Uvijek se može
ustanoviti da mnogo prije samog trenutka obraćenja mnoge crte u čovjekovu
nutarnjem doživljavanju smjeraju prema obraćenju. I kod Pavla se kaže da se dugo
praćakao protiv ostana, a i samim ukazanjem pred Damaskom nije postao ono što je
kasnije bio: apostol. Između Damaska i apostolskog nastupa nalazi se vrijeme
sabranosti u pustinji. Pa ni čudo duševne preobrazbe ne pada s neba kao meteor!
Psiholozi govore o dugom razvoju koji se dade protumačiti sasvim naravnim putem,
makar pobožne duše voljele da sam Bog izravno lupi toljagom.
U stvari je svaki ljudski život put po kojemu se hoda kao po neprekinutoj crti.
I sloboda ljudske odluke ne leži u ovoj ili onoj točki, na koju bismo mogli
prstom uprijeti, već se nalazi na veoma krivudavoj crti koja sačinjava trajnu
igru pitanja i odgovora između Boga i čovjeka. Pri tom Bog poput svakog
ljubavnika zna nastupiti pod tisuću raznih imena. Život je linija. Odluka leži
na liniji. Kod mnogih vjerojatno sve do konca života ona je skrivena i nikad
pravo otkrivena, poput pupoljka kod kojega zaštitni listići nikako da prsnu. I
tek će se pupoljak otvoriti u konačnoj odluci, o kojoj se danas tako rado
govori, tj. u trenutku prijelaza u susret neskrivenom uskrslom Gospodinu. Gdje
nema pupoljka, nema se što ni otvoriti, konačna je odluka doslovno kraj, ali
istovremeno i rađanje bića koje je već odavna postojalo i u tajni postupno
dozrijevalo."
Ako sve to stoji, onda bi kod sv. Pavla put njegovu obraćenju bilo proučavanje
Staroga zavjeta, koji izraelski narod priprema za dolazak Mesije. Problem je bio
samo u tome da li je taj Mesija Isus iz Nazareta ili nije? Pavao se o tom nije
mogao uvjeriti sve do susreta pred Damaskom, koji je za njega bio velika milost,
preokret, ali za svoje apostolsko poslanje on se još morao spremati. Nije sve
bilo izvršeno i zadobiveno u onome času obraćenja. Taj je čas u Pavlovu životu
bio ipak, bez svake sumnje, izvanredan, presudan za svu njegovu daljnju
budućnost. Sv. Luka ga je podrobno opisao, a Crkva svake godine s najvećim
pijetetom na današnji dan slavi uspomenu na nj jer jedva da u povijesti
kršćanstva ima zaslužnijega čovjeka od sv. Pavla. Holzner ga naziva s pravom
najvećim religioznim genijem. Dakako da Pavla ne smijemo i ne možemo mjeriti s
Kristom. Toga si je on sam bio najviše svjestan jer je bio uvjeren da je sve ono
što je u životu bio i učinio bilo to po milosti Isusa Krista. Od njega je bio
izabrana posvuda da njegovo ime pronese čitavim svijetom te da čitav svijet
ispuni Evanđeljem.
Među velike mistike
kasnoga srednjeg vijeka valja ubrojiti i blaženog Henrika Suza. On je bio
obdaren neobično bujnom maštom pa je pisao veoma živahnim stilom. Tekstovi su mu
prožeti najprofinjenijim i toplim osjećajima. Bio je čovjek velikoga srca. Po
svome mističnom zanosu sličan je sv. Bernardu i sv. Franji Asiškom. Onda nije
čudo da je bio tražen, cijenjen i čitan učitelj duhovnoga života pa je na razvoj
kršćanske duhovnosti izvršio velik utjecaj. Nazivaju ga prvim "pjesnikom svete
Ljubavi". Njegova Knjižica vječne mudrosti, kojoj se nazivao slugom, njegov
životopis i pisma i danas su za duhovne sladokusce mnogo tražena, čitana i
razmatrana duhovna literatura. Njegovu romansiranu biografiju na hrvatskom
jeziku pod naslovom Sluga vječne mudrosti napisala je velika hrvatska
književnica Sida Košutić. Njegovu autobiografiju prepjevao je i slavni danski
pisac i obraćenik Jörgensen.
Blaženi Henrik Suzo živio je od godine 1295. do 1366. Rodio se u Konstanzi, a
umro u Ulmu. Bio je veoma pobožan prema Kristovu svetom čovještvu i muci. Kao i
mnogi drugi mistici, mnogo je trpio te tražio utočište u otvorenom Kristovu
boku.
Već kod njega nalazimo veoma razvijen smisao za patnju u duhu naknade za ljudske
grijehe koji će kasnije biti naročito
naglašen u životu sv. Margarete Alacoque.
U svojim spisima u tom smislu blaženi Suzo piše: "Kad ne primaš drugo do
podsmijeha i prezira, svaki put kad iz ljubavi umreš samome sebi, moja muka u
tebi ponovno zazeleni i procvjeta. Svaki put kad ostaneš čist, kad si spreman
oprostiti onome koji te prezire, doista si razapet uz onoga koga ljubiš. Kad se
lišavaš ljubavi i utjehe, tvoja osamljenost nadoknađuje za one koji su me
ostavili. Potpuna sloboda tvoga srca zaodijeva i ukrasuje moju golotinju. Na dnu
svoga srca, u molitvi, u izvršavanju poslova nosi uspomenu na moju smrt!"
Eto, to je duh kojim je živio, disao, molio i trpio mistik blaženi Henrik Suzo,
"sluga vječne Mudrosti". Isusov križ i muka bili su i za njega kao i za sv.
Pavla "Božja sila i Božja mudrost" (usp. 1 Kor 1,24).