Svetac, Evanđelista
Oživotu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam
zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske
podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu
kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života
jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih
evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra
jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske
općine. J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju "jednostavan i
neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti". On pripovijeda onako
kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. I
prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga
latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede
Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već
godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga
zaštitnika i sagradi mu velebnu ba-ziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio
najsvečanije. U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u
Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade
kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najvi-še ušla u razna
povijesna zbivanja hrvatskoga naroda. Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam
biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem
i sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli! Sveto pismo je
povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji nepres-tano govori, djeluje i
zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do
posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje. Sveto pismo je knjiga Isusa
Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao
Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo Novi zavjet. Ono je "Radosna vijest o
Isusu Kristu, Sinu Božjemu" (Mk 1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora
biti navi-ještena sve do konca vremena. Sveto pismo je knjiga nade jer nam
govori o najvećoj nadi koja je ika-da u povijesti bila dana. Ono nam govori i o
životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti. Sveto pismo je knjiga
molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu. Sveto
pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju
mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje
učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju
sakramenata neprestano služi Svetim pismom. Magdalena Delbr�l lijepo kaže za
Evanđelje: "Ono je knjiga Gospodi-nova života. Ono je napisano da postane knjiga
i našega života. Svaka je od njegovih riječi duh i život." Slaveći danas svetoga
Marka, pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas
zahvati čar njegova predragocjenog spisa.
Povratak
Blažena
Blažena Marija je rođena 1. veljače 1566. u Parizu te djetinjstvo proživljava u jeku sukoba između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke. Djetinjstvo provodi kod sestara klarisa te se u njoj rađa želja za redovničkim životom. Međutim, roditelji su imali duge planove, morala je postati madame Acarie. Iako se udala preko volje, u 30 godina bračnog života bila je uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio. U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Kad je ostala bez muža nije više bilo zapreke te Marija oblači odjeću karmelićanki i odlazi u najstroži samostan. Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama, jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove. Iako je od Boga bila obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Nakon duge bolesti koju je strpljivo podnosila umire 18. travnja 1618. Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Njezina je najveća zasluga je ta da se reformirane karmelićanke sv. Terezije Avilske raširiše po Francuskoj.