Kraljevski grad Križevci rodno je mjesto sv. Marka Križevčanina, koji se je u
cvijetu mladosti opredijelio za svećenički poziv. Studirao je u Grazu, a profesor mu je bio Petar Pazmany, kasniji nadbiskup i kardinal.
Nastavio je studij u Rimu u Papinskome zavodu "Germanicum et Hungaricum".
Na jednom dokumentu, koji se čuva u arhivu toga Zavoda, i danas se može pročitati njegov vlastoručni
potpis s dodatkom "Croata - Hrvat". Nakon završenih studija ređen je za svećenika, vratio se u domovinu
i neko vrijeme radio u svojoj Zagrebačkoj biskupiji.
Uskoro mu je kardinal Pazmany povjerio službu ravnatelja sjemeništa u Trnavi (Slovačka).
Gradska uprava pozvala je o. Stjepana Pongracza i o. Melkiora Grodzieckog, isusovce,
da bi se brinuli za katolike u tom gradu i da bi ih duhovno vodili i hrabrili.
Obojica su bili ljudi apostolskoga djelovanja i uskoro su se vidjeli plodovi njihova rada. To je razbjesnilo kalvine, pa su optužili katolike, da su namjerno izazvali požar u srpnju 1619. g. Zapovjednik kalvinske naoružane garde Juraj Rakoczy ušao je s vojskom u grad i strpao u tamnicu svu trojicu katoličkih svećenika. Tu su ih nagovarali da se odreknu vjernosti Petrovu nasljedniku, da ne budu više "papisti", da postanu kalvini. Kad su sva trojca konačno to odbila, vojnici su ih mučili i konačno im odrubili glave 7. rujna 1619. godine.
Vijest o njihovu mučeništvu proširila se munjevitom brzinom. Knez Bethlen nikako nije htio dopustiti da mučenici budu dostojno pokopani. Tek nakon šest mjeseci to će s njegovim dopuštenjem učiniti grofica Katarina Palffy. Danas su njihovi grobovi u uršulinskoj crkvi u Trnavi.
Spomenuti kardinal Pazmany poveo je kanonsku istragu o mučeništvu svjedoka vjere, skupio potrebnu dokumentaciju i zatražio od pape Urbana VIII. da ih proglasi svecima. No, postupak se oduljio. Tek će papa sv. Pio X. svu trojicu mučenika proglasiti blaženima 15. siječnja 1905. godine. Svetima ih je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. rujna 1995. u Košicama u tijeku svojega pastoralnog pohoda Slovačkoj.
U životu sv. Marka lako se može zapaziti da je bio uzorno odgojen, sposoban i marljiv, da je stekao takvo znanje i krepost da ga je nekadašnji njegov profesor, kardinal Pazmany, pozvao u svoju ostrogonsku nadbiskupiju (Mađarska) i povjerio mu vrlo odgovorne službe - upravu sjemeništa i odgoj budućih svećenika. Marko je svoje službe vršio predano i uspješno.
Iako je bio svjestan svoje hrvatske nacionalnosti, ništa mu njegovo hrvatstvo nije smetalo da pođe u Mađarsku na poziv ostrogonskoga nadbiskupa i stavi se u službu Crkve i naroda u toj zemlji. A kad je poslan u Trnavu, opet se je ponašao "kao u svojoj kući". Dakle, Marko je u raznim državama i narodima (Italija, Mađarska, Slovačka) radio kao među svojima. On je zbilja pravi Europljanin. Zagreb i Rim, Ostrogon i Trnava za njega su bili jedno polje apostolskog djelovanja i pastoralnoga rada. Nije ljude dijelio po nacijama, pa ni po vjerskom uvjerenju. Postoje, naime, tolika svjedočanstva da je s kalvinistima bio u dobrim odnosima. Čak su se mnogi zgražali nad njegovom smrću. U kalvinima nije gledao neprijatelje, nego braću u Kristu, s kojima treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Ljubav i dijalog poruke su sv. Marka, kojega Crkva slavi 7. rujna kao priznatog mučenika.