Svetac, zaštitnik župnika
Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji se rodio 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljacka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršcanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obradujuci očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva ucitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kuci pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svecenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svecenike jer oni su i u najtežim casovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.
U nocnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obucene u gradansko odijelo. Na taj se nacin pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne znacajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrade Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i uceni svecenik Balley. Došao je cak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladica Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.
Taj je plan bio osujecivan raznim zaprekama. Najveca je bila Ivanova
nesposobnost za ucenje. želio je biti svecenik, ali kako ce kad je nesposoban za
učenje i školu ? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodocašce u La Louvesc na
grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne
kupujući ništa, već prosecći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoc:
»Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.«
Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom
prilika postao vojni bjegunac.
Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka
bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.
Zahvaljujuci posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona,
Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od
svojih najboljih svecenika.
Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: »Vianney je pobožan, zna
moliti krunicu i štuje Majku Božju.
Milost i njegovo srce ucinit ce ostalo.« Nije se prevario u svome sudu, ni morao
pokajati zbog svoje preporuke.
Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.
On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga
je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama.
Svecenicko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup
Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih
nosilaca svetoga reda.
Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeci dan. Toj radosti
pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski
nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je
casni svecenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih
dvojica su se upravo natjecala u svetosti.
R. Gilbert o njima piše: »Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svecenici. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, posluže se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto ? U duhu pokore za svoje i tude grijehe, da iz bližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je g. 1817. kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg učitelja na svijetu.«
Vianney je brzo nakon toga, vec g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu.
Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje:
»U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi cete je u nju unijeti.« Vianney je
ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859.,
te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.
Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeci
njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio vec pred Arsom, uslijed
guste magle nije se snalazio.
Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je od�mah
uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši:
»Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja cu ti pokazati put u nebo.«
Hodocasnik u Ars s ganucem promatra spomenik pred Arsom na mjestu toga susreta.
Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obracanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim nocnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.
Arški je župnik brzo poceo sudjelovati i na puckim misijama što su ih revni
svecenici cinili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, medu
svecenicima »isticao kao seoski blesan«,
ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro
ispovjediti, vec i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga poceli
pratiti i u Ars i tako je polako počeo
onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodocasnika, što su dolazili k
svetome župniku na ispovijed.
»Ars više nije Ars…«, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošcu
Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog
pastoralnog rada u kojem je njihov župnik
dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je
silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena
svetoga župnika po noci uznemirivao.
Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je
župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: »Nedjelja je dan dragoga Boga.
On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak on
vam je dao 6 dana, a sebi je sacuvao sedmi. Kojim pravom dirate u
ono što vam ne pripada ?
Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali
Gospodinu, više vam nece biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva
koja dovode do prosjačkoga štapa:
to su krađa i rad u nedjelju.«
Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo.
Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište
za siromašne i izložene djevojcice. Njima bi svako poslije podne održao
vjersku pouku.
Za njih je ucinio i svoje prvo cudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom
jednostavnošcu, ljudskošcu, pa i humorom ponizni je arški župnik privlacio u Ars
mnoštva,
pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su narocito u velikom
broju dolazili arškom župniku na ispovijed.
»Njemu, tj. Isusu, nije trebalo da mu tko dadne svjedocanstvo o covjeku, jer je sam poznavao covjekovu nutrinu« (Iv 2,25). Nešto od toga imao je i sveti arški župnik. Svjedoci koji su svjedocili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je citao u ljudskim srcima. Jedan od njih kaže: »Držim da mu bez narocite pomoci Duha Svetoga ne bi bilo moguce odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki cas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.« Čitanje savjesti bilo je, dakle, dar koji je Bog dao svome vjernome sluzi da mogne što bolje obavljati službu ispovjednika i duhovnog vode.
Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u
dobi od 51 godine, izjavio je: »Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno
dvorište u Arsu došao neki mladic, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyèresa
u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ’Prijatelju
moj, vi dakle želite postati kapucin ?’ Mladic se silno zacudio i
pocrvenio.
On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa cak ni sa
svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.«
Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama
svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se
brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih
župnika. Bio sam u Arsu na njegovu grobu. Ono što je tamo najljepše
i najpotresnije jest župni stan, danas muzej, koji je ostavljen u stanju kakav
je bio za Vianneyjeva života. Ta kuća odaje krajnje siromaštvo
svećenika koji je za sebe malo trebao, a sve dao dragome Bogu. Ars
je i danas poznato proštenište u koje svake godine na grob svetog župnika dolazi
velik broj hodočasnika, možda i do 300.000. Za veće je skupove
sagradena velika podzemna crkva u koju može stati velik broj vjernika.
Zahvaljujuci sv. Ivanu Vianneyju, mali je i neugledni Ars postao u Crkvi
glasovito i poznato mjesto, i danas stjecište pobožnih hodocasnika.