Svetac Muèenik Biskup
Sveti Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeæa, vjerojatno u Siriji. Iz naèina na koji bija¹e muèen moglo bi se naslutiti da je potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u dru¹tvu bijahu najvi¹e obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno graðansko pravo jer su mogli postati èak i biskupi. Ignacije bija¹e nakon sv. Petra, njegova neposrednog nasljednika Evodija, treæi po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih sredi¹ta kr¹æanskog Istoka. Kao biskup Ignacije se morao neprestano boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, medu razoèaranim ®idovima i kr¹æanskim vjernicima iz ¾idovstva ¹irili svoje dualistièke zablude. Uz tu borbu Ignacije sa svojim stadom bija¹e na udaru Domicijanova progonstva. Nakon careve smrti do¹lo je kraæe razdoblje mira da onda zapoène progonstvo pod carem Trajanom.
Za vrijeme toga progonstva izmeðu 110. i 115. godine pozvan je na odgovornost zbog kr¹æanske vjere i antiohijski biskup Ignacije. Kako je u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojnièkom stra¾om brodom uputili u Rim gdje bi osuðen da bude predan divljim zvijerima. Kako je brod koji je Ignacija vozio u Rim iz nama nepoznatih razloga pristao u mnogim maloazijskim lukama, to se tamo¹njim kr¹æanima pru¾ila divna prilika da pozdrave u lance okovana Kristova muèenika. U Smirni se brod dulje zadr¾ao pa je Ignacija na èelu svoje zajednice pozdravio mjesni biskup sveti Polikarp. Slièno su uèinili kr¹æani iz Efeza, Magnezija i Trallesa. Ignacije iskoristi taj prisilni boravak u Smirni pa napisa kr¹æanskim zajednicama Male Azije divna pisma, puna duhovne pouke i opomena. Kao antiohijski biskup, jedne od glavnih biskupskih stolica na Istoku, osjetio se odgovornim i za druge zajednice i svoju je odgovornost ¾elio i pismeno izraziti.
Iz Smirne Ignacije napisa pismo i rimskoj kr¹æanskoj zajednici iz kojeg saznajemo kako su vojnici stra¾ari prema njemu neèovjeèno postupali. To je pismo puno i najuzvi¹enijih misli pa donosimo iz njega barem jedan izvadak. 'Pi¹em svim Crkvama i poruèujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne sprijeèite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan èas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Bo¾je sam ¾ito i zubi me zvijeri melju da postanem èisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoæu tih zvijeri budem ¾rtva Bogu.
Ni¹ta mi neæe koristiti dra¾i svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tra¾im onoga koji je za nas umro. Onoga hoæu koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi èas moga roðenja. Oprostite mi, braæo, ne kratite mi da zadobijem ¾ivot, ne ¾elite da ostanem u smrti. Onoga koji ¾eli biti Bo¾ji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemalj¹tinom. Pustite me da doprem do èistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit æu èovjek. Priu¹tite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati ¹to hoæu, i neka ima suæuti prema meni znajuæi ¹to me muèi.
Knez ovoga svijeta hoæe me oplijeniti i preokrenuti moje osjeæaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a èeznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad doðem k vama, budem drugaèije nagovarao, ne slu¹ajte me. Vjerujte radije onome ¹to vam sada pi¹em. ®iv vam pi¹em ¾eleæi umrijeti.
Moja je po¾uda raspeta i u meni nema vatre koja te¾i za zemaljskim, nego je u meni ¾iva voda koja u mojoj unutra¹njosti ¾ubori i iznutra govori: 'Doði k Ocu!' Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga ¾ivota. ®elim Bo¾ji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piæe ¾elim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav.
Ne ¾elim ¾ivjeti meðu ljudima, a to æe se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako ¾elite da bi i vas Bog ¾elio. To vas molim s ovih nekoliko redaka, vjerujte mi, Isus Krist æe nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pi¹em vam po tjelesnom nadahnuæu, nego po Bo¾joj volji. Ako budem trpio, znaèi da mi dobro ¾elite, ako budem osloboðen, znaèi da me mrzite.'
U Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat Rimske crkve koju naziva 'predstojnicom zajednice ljubavi'. Dok se brod zadr¾avao u luci Troade, Ignacije napisa jo¹ tri pisma: zajednici u Filadelfiji, Smirni te biskupu Polikarpu.
Struènjak za patrologiju O. Hagemeyer pi¹e da tih sedam Ignacijevih pisama imaju i za nas danas veliku vrijednost jer veoma jasno i sna¾no imaju pred oèima veliko znaèenje biskupske slu¾be u Crkvi. On je u tada¹njim prilikama u povezanosti s biskupom gledao jamstvo da se kr¹æanske zajednice oèuvaju od otrova krivovjernih nauèavanja. On ide tako daleko da u Pismu Efe¾anima slavi kao bla¾enu onu zajednicu koja je sa svojim biskupom tako usko i intimno povezana 'kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus s Ocem, pa se jedinstvo stapa u skladnu cjelinu'. U Poslanici Smirnjanima uèi ovako: 'Gdje se pokazuje biskup, ondje mora biti i zajednica, kao ¹to se i ondje gdje se nalazi Isus Krist nalazi i katolièka Crkva.'
Zajedni¹tvo s biskupom najvi¹e se oèituje u molitvi i slavljenju Euharistije. Ignacije o tome pi¹e: 'Ako veæ molitva jednoga ili drugoga ima veliku moæ, koliku æe tek imati molitva biskupa i zajednice.'
Kad je Ignacije napokon bio doveden u Rim, u amfiteatru je predan divljim zvijerima, koje ga pred oèima svjetine rastrga¹e i tako se ispunila njegova ¾elja da bude samljeven zubima divljih zvijeri i postane Kristov kruh. Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija, danas, 17. listopada, isti dan kad ga slavi i sirska Crkva.