Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše »u znaku vjere« – kao vjernici – daje važno mjesto.  U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih.  U svome časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne.  Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta.  U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona.  Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih.  No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan 'mrtvih'  t.j. 'Dušni dan' god. 1311. potvrdio je i Rim.

Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise.  Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu.  Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a ta je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje »u kojem se ljudski duh cisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo«, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli.  Medu njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno.  Drugi, naprotiv, u dobri građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat.  No kako piše apostol: »Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru« (1 Kor 3,13–15).

Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: »Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12,43–45).

Spomendan 'mrtvih' - 'Dušni dan' koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu.  Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti.  U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti.  Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.
 

Uz Dušni dan

Prošlost, sadašnjost i budućnost - ove tri stvarnosti prožimaju naše ljudsko iskustvo vremena i povijesti. Prošlost je nepovratna, sadašnjost nam izmiče između prstiju, budućnost nedogledno otvorena. Cjelini života pripadaju sva tri vremena. Sjećanja na one koji su otišli s ovoga svijeta i misao na neupitnu isto takovu stvarnost za svakoga od nas živućega, stavlja uvijek iznova postavljano pitanje: čemu i što je naša egzistencija? Vožnja u jednom smjeru. Stavljeni u krilo vremena ljudskom i božanskom ljubavlju, prisiljeni smo na putovanje, na hod kroz vrijeme. Svaki dan više ujedno je jedan dan manje. I stižemo na kraj puta prebrzo, puno brže nego smo računali.

Godine, iako možda brojne, proletile su brzo poput drveća pokraj jurećeg vlaka. Poput vode koja istječe iz ruku. Već rođenjem počinje umiranje, a smrt je samo dovršenje toga procesa. Umire djetinjstvo i rađa se mladost; umire mladost i dolazi starost. I život izgleda kao priprava na umiranje. Možda često poganski plačemo nad i za ovim životom. A život i smrt pripadaju tako blisko jedno drugome. Za novo rođenje potrebno je umiranje. Doduše, plaši nas nepoznato što dolazi poslije ovoga života. Ali samo djelomično nepoznato ljudima vjere. Jer „ono poslije“ nije nešto anonimno i potpuno nepoznato, nego u konačnici osoba: sam Isus Krist. Pri Njegovom dolasku, poput onog zaručnika u prispodobi o mudrim i ludim djevicama, budućnost postaje sadašnjost.

Upravo usred noći, vremenu nadublje tame, vrijeme je za svjetlost. Jedamput propušteno ne da se više nadoknaditi. Prilika je prokockana, slavlje propušteno, vrata zaključana. Svjetiljka života ne gori vječno, moram se pobrinuti za ulje dobrih djela do njegovog dolaska. Ulje vjere, nade, ljubavi. Važno je ostati budan i oboružati se za dolazak Isusov.

Svjetlo vjere, nade i ljubavi treba gorjeti u svim prekretnicama kršćanskog života od kolijevke do groba: da ljubav ne bi postala hladna, vjera besplodna a nada dogorjela.

o. Blaženko Nikolić - Radio Vatikan
 

O smrti

(iz Duhovnog spjeva sv. Ivana od Križa)

Otkrij mi ljupko lice,
Nek pogled me na tu ljepotu satre:
Od ove teške vatre
Ozdravlja to nas samo
Da lik Ljubljenog prisutan gledamo!

Poznato je da dva pogleda donose smrt čovjeku, koji je nesposoban da podnese njihovu žestinu i djelovanje; jedan je pogled na zmaja baziliska, na koji se, kažu, odmah umire; a drugi je pogled na Boga. No vrlo su različiti uzroci, jer jedan usmrćuje velikim otrovom, a drugi savršenim zdravljem i neizmjernim dobrom slave. Stoga se ne treba čuditi da bi duša htjela umrijeti od pogleda na ljepotu Božju, da bi Boga zauvijek uživala; jer kad bi imala samo predosjećaj uzvišene Božje ljepote, željela bi ne samo jednu smrt, kako ovdje želi, nego bi s velikim veseljem podnijela tisuću najokrutnijih smrti samo da je vidi za najkraći časak; i nakon što ju je vidjela željela bi pretrpjeti još toliko smrti da je ponovno vidi, pa i za tako kratko vrijeme. Da se bolje protumači ovaj stih, treba reći da duša ovdje govori uvjetno kad kaže neka je satre pogled na njegovu ljepotu, pretpostavivši naime da se ona ne može vidjeti a da se ne umre, a ako bi to moglo biti, ne bi tražila da bude satrvena, jer je nesavršenost naravi tražiti smrt; ali kad ovaj kvarljivi život ne može stati skupa s nepokvarljivim Božjim životom kaže: Neka me satre...

Ovu nauku tumači sveti Pavao Korinćanima i kaže: Mi se ne želimo svući, nego na ovo obući drugo, tako da život proguta ono što je smrtno (2 Kor 5,4), a to znači: Ne želimo se lišiti tijela, nego obući se slavom. Ali, videći da se ne može živjeti istodobno u slavi i u smrtnom tijelu, on kaže Filipljanima da žudi biti razriješen i biti s Kristom (Fil 1,23). No, ovdje se pojavljuje jedna sumnja, a ta je: Zašto su se u staro doba sinovi Izraelovi klonili da vide Boga bojeći se da će umrijeti, kako se vidi iz riječi koje je Manoah rekao svojoj ženi (Suci 13,22), a ovdje ova duša žudi za tim da vidjevši Boga umre? Na ovu sumnju se odgovara da se je to događalo zbog dvaju razloga: prvo, jer ljudi onoga vremena, koliko god bi umrli u Božjoj milosti, nisu mogli Boga vidjeti do Kristova dolaska, te im je mnogo bolje bilo živjeti u tijelu umnažajući zasluge i uživajući naravni život, negoli dugo stajati u limbu bez zasluživanja i trpeći mrak i duhovnu Božju odsutnost. Zbog toga su onda smatrali velikom prednošću živjeti mnogo godina.

Drugi razlog jest što oni nisu bili dosta jaki u ljubavi niti dosta blizu Boga za taj učinak, pa je prevladao strah od smrti nad željom da vide Boga. No sada, u zakonu milosti, pošto duša nakon tjelesne smrti može vidjeti Boga, mudrije je htjeti malo živjeti da se dospije vidjeti Boga: a kad bi bilo i drukčije, duša koja ljubi Boga ne bi se bojala njegova pogleda, jer prava ljubav prima sve, bilo ugodno, bilo neugodno, pa i kazne, uvijek prihvaćajući svaku stvar jednakom vedrinom, pače i s radošću i s užitkom, što god dolazi od Ljubljenog; savršena, naime, ljubav isključuje strah, kako kaže sveti Ivan (1 Iv 4,18 ). Za dušu koja ljubi ne može smrt biti gorka, jer u njoj nalazi sve ljubavne užitke i slasti; niti joj može biti žalosno spominjati se smrti, jer je spomen na njuvezan uz radost; niti joj smrt može biti teška i mučna, jer je svršetak svih tjelesnih nevolja i početak svakog dobra. Smatra je prijateljicom i zaručnicom, veseleći se na njen spomen kao da se radi o vjenčanju, jer duša žudi da dođe ona posljednja ura više negoli što zemaljski kraljevi i knezovi žude za kraljevstvima i za kneževinama. O takvoj smrti Mudrac kaže:


O smrti, odluka je tvoja dobrodošla
čovjeku ubogu i bez snage.   (Sir 41,2)


pa ako je za onoga koji je siromašan na zemlji smrt dobra, premda neće doskočiti njegovim potrebama nego će ga još lišiti i onoga što ima, koliko li će njezina odluka biti više dobrodošla duši koja žudi za ljubavlju i koja vapi da postigne više ljubavi? Jer smrt ne samo da je neće lišiti onoga što ima, nego će učiniti da dođe do željenog ispunjenja ljubavi i do zadovoljenja svih njezinih potreba. S mnogo se, dakle, razloga duša usuđuje reći: Nek pogled me na tu ljepotu satre! Ona dobro znade da će ovog istog časa kad vidi božansku ljepotu biti u nju zanesena, upita i preobražena, postajući lijepa istom ljepotom Božjom te, kao i ona, preobilna i bogata dobrima. Upravo stoga kaže David:

Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih   (Ps 116,15)

a to ne bi bila, kad oni ne bi bili sudionici njegovih veličina, jer pred Bogom nije ništa dragocijeno nego ono što on jest u samom sebi; pa se duša koja ljubi ne boji umrijeti, pače to želi. Grešnik se, naprotiv, uvijek straši smrti, jer predviđa da će mu ona odnijeti sva dobra i donijeti svake vrsti zala. David veli:

Smrt je grešnika najgora,
Opakost bezbošca ubija. (Ps 33,21, prema Vulgati:Mors peccatorum pessima)

i stoga, kako veli Mudrac, spomen je na nju za njih gorak (Sir 41,1), jer ljubeći mnogo život ovoga, a malo život onoga svijeta, oduravaju smrt. Ali duša koja ljubi Boga živi više u drugom životu negoli u ovom; jer više živi ondje gdje ljubi negoli ondje gdje oživljava, i stoga, malo cijeneći zemaljski život, veli: Nek pogled me na tu ljepotu satre!

Od ove teške vatre
Ozdravlja to nas samo
Da lik Ljubljenog prisutan gledamo !
 

I kad dođe trenutak

Kad se sjetim mrtvih i kad pomislim na svoju smrt
i na trpljenje nevinih, nailazim na zagonetku,
sudarim se s tajnom.

Ali dokle god sam pri pameti i imam srce, to će me pratiti.
I kad zatim dođe trenutak
da i sam moram u tu noć trpljenja i smrti,
ne preostaje mi više ništa drugo nego prihvatiti.
Poželio sam da u tome trenutku mogu moliti,
da mogu Bogu doviknuti:

Zašto si pogasio sunca, koja si sam užgao?
I siguran sam, tada ću srcem doživjeti stvari
koje razumom ne mogu protumačiti.

Bog je ljubav.
On me drži.
Čvrsto me drži.

Nije to neki nauk, a nisu ni propisi. Želim razgovarati s tobom o istini koja je ljubav.

Phil Bosmans
 

Bez straha pred smrću

Umrijeti znači potpuno sam ući u noć. Umiranje je jezivo, strašno, ako slijepo ideš u zemlju na koju još nikada nisi mislio, o kojoj još nikada nisi sanjao, ako si s tisuću veza sapet uz ovaj prolazni komadić zemlje, nazvan tolikim imenima. Kad umreš, sve će se promijeniti, čitav svijet, sve čega si se tako grčevito držao cijeli život. Umiranje ćeš lakše podnijeti i prihvatiti naučiš li oslobađati se, otvoriš li svoju nutrinu Tajni koja te čeka poslije smrti. Tada ćeš osjetiti kako k tebi već dolazi nešto od novog svijeta, i ti ćeš početi držati ništavnim sve zbog čega se ljudi svaki dan spore i optužuju. Uzmogneš li vjerovati da je tu Bog koji te voli, ne samo dok živiš, nego još više kad umreš, onda umrijeti znači: poći kao dijete doma k Ocu, u zemlju gdje je sve dobro i gdje život zapravo tek počinje u jednom vječnom Sada.

Phil Bosmans
 

Svaki čovjek čezne za sućuti

Opraštati treba dokle god smo na putu života. Opasno je umrijeti, a da prije toga nismo svima oprostili. Ali je i opasno dopustiti da netko umre, a da mu nismo oprostili. Tada nosimo u sebi teret koji satire, ružne misli i negativan odnos prema drugima, što razara plemenitost duše, ne dopušta da dobro mislimo, truje nam osjećaje i maštu. Čovjek, koji ne oprašta, sličan je onome koji nosi smrt svinut pod težinom nepraštanja. Nemoguće je ne opraštati i ostati zdrav. Najlakše je opraštati ako u sebi probudiš sućut prema onom komu treba oprostiti. Ako se zagledaš u prijatelja koji je oronuo i izblijedio pod težinom neke bolesti, tada je trenutak da mu od srca do kraja oprostiš i doneseš njemu i sebi olakšanje. Vidiš li oca na samrti, ne možeš ustrajati u svojoj ljutnji i uvrijeđenosti protiv njega, nego moraš žurno doći do njegove samrtničke postelje i pomiriti se s njim. Ako si povrijedio majku, onda joj trebaš što prije napisati pismo, nazvati je ili poći k njoj, jer se najteže podnose krivice nanesene majci.

Tomislav Ivančić
 

Misli uz Dušni dan

Zvona 'Dušnog dana' zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuci s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta.Na Dušni dan ne samo da se sjećamo svojih pokojnih, jer bismo to mogli činiti i kod kuće, nego k njima dolazimo, idemo tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i na neki način napravili zemaljski njihov dom. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas.Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to stalno.Na grobovima doživljavamo svoju ovisnost o Stvoritelju. Tu se i ateistu rađa molitva. Tko ne vjeruje da postoji život iza smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito.

Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Oni nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo.Zovu nas da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život.

Mi pokojnicima iskazujemo veliku ljubav kiteći njihove grobove i moleći za njih. Naši dragi pokojnici se mole za nas, trude se da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo. Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana , kad se ljudi sjećaju i pokušavaju se spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva. Grobovi su znak svijeta usred svijeta zemlje. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje. Između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas.
Meri
 

Anegdota: Graba

Neki je čovjek pao u grabi iz koje nije mogo izići.
Prolaznik ga vidje i reče: «Jako mi je žao.»
Prošao je poduzetan političar:
«Znao sam da će, prije ili kasnije, netko pasti u ovu grabu.»
Pobožni čovjek mu reče: «Grešnicima se to događa.»
Znanstvenik je pozorno ispitivao kako je čovjek mogao pasti u grabu.
Novinar je u nedjeljnim novinama obećao oštar članak.

Obični čovjek je pitao koliko je koštalo kopanje te grabe.
Očajni mladić je dobacio: «Ja sam u još većoj grabi!»
Šaljivđija mu predloži: ''Popij jaču kavu, ona će te podići !''
Pesimist reče: «Past ćeš ti i dublje !»
Isus je uzeo čovjeka za ruku i izvukao ga iz grabe.

Što je svijetu najpotrebnije?
Malo više ljubaznosti, malo manje gramzljivosti.
Malo više davanja, malo manje uzimanja.
Malo više osmijeha, malo manje prenemaganja.
Malo manje udaraca onomu tko je pao.
Malo više «mi», malo manje «ja».
Malo više radosti, malo manje plača.
Malo manje cvijeća na grobovima.
Malo više cvijeća uz životne putove.
 

                                                                                       Dušni  dan

na

licu

groblja

između

čežnje

krizantema

i

osmijeha

svijeća

šetaju

svileni

šumovi

molitve

Ivna Talaja

 

Palim svijeću

Palim danas crvenu, bijelu
i plavu svijeću.

Za duše umrlih: da nam
otpustiš duge naše kako
i mi otpuštamo dužnicima
našim.

Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju. I neka je
tako duši Matinoj, pokošenu
ni za što. Bratu njegovu Iliji
neka je lako. Susjedu njihovu
Andriji, pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj, jedincu
Anđinu, nestalom. Ivanu,
Tadiji, Stjepanu, Mladenu,
nestalim. I svima nestalim.
A i koscima njihovim neka
bude lako.

Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj...

Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.

Palim svijeću.

                                                                      Povratak            Home