SVETKOVINA
"Bog je došao. On je tu. I stoga je sve drukčije nego što mi mislimo. Vrijeme se iz vječnog tečenja dalje pretvorilo u jedan događaj koji vodi posve određenom završetku da mi i svijet možemo stajati pred otkrivenim Božjim licem. Kad kažemo: Božić je, tada govorimo: Bog je izrekao svoju posljednju, svoju najdublju, svoju najljepšu riječ o utjelovljenoj Riječi, koja nikad više ne može biti opozvana, jer je konačni Božji čin, jer je sam Bog u svijetu. A ta riječ glasi: Ja te ljubim, svijete i čovječe!" (Karl Rahner, DI). "Svatko je od nas već upoznao sreću svete Noći. Međutim, nebo i zemlja još nisu postali jedno. Danas, kao i nekada, Betlehemska Zvijezda sja u tamnoj noći. Već sutradan nakon Božića Crkva odlaže svoje bijele svečane haljine i odijeva se bojom krvi; četvrtoga dana ona nosi ljubičastu boju tuge. (Tako je bar bilo nekoć; danas nosi istu crvenu boju kao na dane mučenika.) Stjepan, mučenik koji je prvi slijedio Gospoda u smrt, i Nedužna Djeca, dojenčad Betlehema i Judeje, koju su umorile okrutne ruke krvnika, okupljaju se oko Djeteta u jaslama, čineći mu pratnju. Žto sve to znači? Gdje je, dakle, sada veselje nebeskih vojski, gdje je tiha sreća svete Noći, gdje je mir na zemlji? Mir na zemlji ljudima dobre volje! Ali svi nisu dobre volje. Tajna je moć zla ovila svijet u noć, tako da je bilo potrebno da Sin vječnog Oca side s nebeske slave. Tmine su pokrivale zemlju i On dođe kao svjetlo koje sja u tminama i tmine Ga ne primiše. Onima koji su Ga primili, On je donio svjetlo i mir: mir s nebeskim Ocem, mir sa svima onima koji su isto tako sinovi svjetla i djeca Očeva, i duboki mir srca; ali nipošto mir sa sinovima tmina. Njima Vladar mira ne donosi mir, već rat. On je za njih kamen smutnje prema kojem jure i koji ih krši. To je teška i ozbiljna istina koja nam ne treba prikriti poetski čar Djeteta u jaslama. Misterij Utjelovljenja i misterij zla usko su povezani. Svjetlosti, koja je sišla s neba, suprotstavlja se toliko mračnija i kobnija moć grijeha. Dijete u jaslama pruža ručice i njegov smiješak izgleda da već želi reći ono što će kasnije izgovoriti usne čovjeka. 'Dođite k meni, svi vi koji trpite i koji ste umorni pod teretom!' Neki su odgovorili na njegov poziv. Tako siromašni pastiri, koji su u betlehemskom polju, vidjevši svjetlost neba, čuli radosnu vijest od anđela, puni povjerenja rekoše: 'Hajdemo u Betlehem!', i pođoše na put. Tako kraljevi koji su, došavši iz Dalekog istoka, slijedili s istom jednostavnom vjerom čudesnu zvijezdu; s ruku Djeteta rasipa se rosa milosti na njih i oni se obradovaše velikom radošću. Te ruke istovremeno daju i traže. Vi, mudri, ostavite svoju mudrost, i postanite jednostavni kao djeca. Vi, kraljevi, dajte svoje krune, svoja blaga, i ponizite se pred Kraljem kraljeva: uzmite bez oklijevanja svoj dio muka, patnji i umora koje njegova služba traži. Vi, maleni, koji ne možete ništa dati od sebe samih: ruke Djeteta uzimaju vaš nježni život, prije čak nego je započeo. On ne bi mogao bolje poslužiti nego što je poslužio žrtvom za Gospodara svih hvala. 'Slijedite me!', kažu ruke Djeteta, kao što će to kasnije reći usne čovjeka. Tako su one pozvale mladog učenika što ga je Gospodin volio i koji sada i sam sudjeluje u pratnji jaslica. Sveti Ivan, mladi čovjek čista srca, otputio se a da se nije pitao: kamo? ni zašto? On je napustio kolibu svojeg oca i slijedio je Učitelja na svim putovima, sve do Golgote. 'Slijedite me!' Taj je poziv mladi Stjepan također čuo. On je slijedio Učitelja u njegovoj biti, protiv sila mraka, protiv zasljepljenosti tvrdokornog nevjerovanja, i svjedočio je za Njega svojom riječju i svojom krvlju. On je išao slijedeći Njegov duh, duh Ljubavi, koji se borio protiv grijeha, ali ljubi grješnika, i koji, sve do smrti, brani, pred licem Božjim, ubojicu. Oni koji su na koljenima oko jaslica jesu sinovi svjetla: nježni nevini ljudi, pastiri puni vjere, ponizni kraljevi, Stjepan, nadahnuti čovjek učenik, i Ivan, apostol ljubavi, svi oni koji su slijedili poziv Učitelja. U noći neobjašnjive otvrdnulosti i zasljepljenosti pred njima stoje naučitelji Zakona koji se ipak nisu zaputili u Betlehem iako su znali u koje će se vrijeme i na kojem mjestu roditi Spasitelj, ni kralj Herod koji je također želio zadati smrt Gospodaru Života. Pred Djetetom u jaslama dijele se duhovi. On je Kralj kraljeva, Učitelj Života i Smrti. On kaže: 'Slijedite me', i tko nije s njime protiv njega je. On to kaže također i nama i poziva nas da odaberemo između svjetla i tmine..." (Edith Stein).
Razdoblje između 25. prosinca i 6. siječnja, koje prebrođuje početak nove kalendarske godine, u sebi nosi mnoge tajne poganskih vremena. Napokon će crkvena sinoda u Toursu 567. godine utvrditi razdoblje od 12 svetih dana. U zapadnoevropskim narodima kulturama i zaključni dan toga razdoblja postat će blagdan Sveta tri kralja. Blagoslov vode i narodni običaji s vodom 6.siječnja podsjećaju pak na dan Isusova krštenja i još ih nalazimo u slavenskim, rumunjskim i orijentalnim područjima.
Još jedna povijesna činjenica sve do današnjih dana odjekuju u tradicijama vezanim za Božićne blagdane. Naime, od karolinških vremena, pa sve do uvođenja gregorijanskoga kalendara u 16.st. u crkvenim je u rokovnicima godina započinjala Božićem.
Ponavljajući Božićne običaje, svake godine iznova potvrđujemo vječni protok vremena trudeći se da u njemu ostavimo svoj trag.
ŽITO
Božićno žito još uvijek sijemo i pripremamo u našim stanovima. Pratimo njegovo
klijanje i rast tijekom desetak ili više dana uoči Božića. U krajnjem slučaju,
nabavit ćemo ga u cvjećarnici ili na tržnici i njime ipak unijeti dašak obnove
života.
Sijalo se to božićno žito ili božićna pšenica u tanjurić ili pliticu, čašu,
šalicu, kutiju, lončić za cvijeće ili u izdubljenu repu. Najranije se to radilo
na dan Svete Barbare, 4.prosinca, a najkasnije na dan Svete Lucije, ali i na
blagdan Začeća BDM, 8.prosinca, i na Svetog Nikolu, 6. prosinca, ili pak, gotovo
iznimno, na Dan svete Katarine, 25.studenog. Djelomično rok sadnje ovisi o
mjesnoj zimskoj temperaturi. Pri tom se pšenično zrnje stavi u tanjurić i
zalije, no u pojedinim se krajevima za to upotrebljava ječam, raž, zob, kukuruz,
pa i grah.
Katkada obitelj priprema po dva žita ili čak za svako dijete po jedno.
PANJ – BADNJAK
Muškarci bi, naime, kao i u mnogim drugim mjestima, pripremajući se za Božić, na Badnjak nacijepali drva kako bi ih bilo dovoljno za sve blagdanske dane. Usto bi pred kuću dovukli badnjake, tri velika panja, koje će navečer paliti na ognjištu. U sumrak, kad bi zazvonila Zdravo Marija, i kad se u svakoj kući okupila obitelj, gospodar bi skinuo kapu, izišao pred kuću, uzeo badnjak i, noseći ga ispred sebe ušao.
S badnjaka se uzimao žar kojim su se palile svijeće i vatra na ognjištu.
BREME ŽITNE SLAME
Dok je panj badnjak zbog modernizacije, tj. uvođenja štednjaka, morao uzmaknuti iz tradicijskih običaja i obreda, slama se kao znak Božića mnogo dulje održala.
Kad bi predvečer svi poslovi bili svršeni, gospodar bi otišao po pripremljenu slamu pa bi je na leđima unio u kuću. Od trenutka kad je slama unesena u kuću za obitelj je počinjala proslava Božića. Ulazeći u kuću i unoseći slamu, gospodar bi izrekao pozdravnu formulu, a ukućani bi mu odgovorili. Tada bi djeca položila slamu ispod stola po podu. Malo slame stavili bi na stol i prekrili je stolnjakom. Nakon večere, kad su se smjeli udaljiti od stola, svi bi ukućani posjedali na slamu.
Pučko tumačenje je da se slama prostire zato jer se Isus rodio u štalici na slami.
BOŽIĆNO ZELENILO I DRVCE
Svakovrsno zelenilo prkosi zimskom umrtvljenju prirode pa su u njemu ljudi vidjeli životnu snagu.
Kao
što je tradicionalni Badnjak, odnosno Božić, bio označen panjem badnjakom,
slamom i svijećom, tako božićno drvce najizrazitije simbolizira suvremeni Božić,
i onaj u selu, i onaj u gradu. Svjetluca to drvce već od početka prosinca iz
izloga svakoga dućana stvarajući poseban ugođaj, ali i potičući božićnu
potrošnju.
Sve do sedmog desetljeća prošloga stoljeća, običaj kićenja božićnog drvca nije
bio poznat u hrvatskim seljačkim sredinama. Međutim kasnijim istraživanjima taj
je rok znatno pomaknut, pa se govori o kraju prve polovice 19.st. kada je već
mogao postojati takav običaj i u našoj seljačkoj kulturi.
Okićeno božićno drvce bilo je u početku bjelogorično, a nakon pošumljavanja
nekih njemačkih područja učestala je upotreba zimzelenog božićnog drvca. U
narodnim običajima mnogih europskih naroda, pa tako i hrvatskoga, sve do
sadašnjih dana se održalo kićenje bjelogoričnog drveta samo u proljetnim
običajima. Postoje podaci o njemačkim plemkinjama koje su, udavši se u različite
europske dvorove, onamo prenosile običaj kićenja božićnoga drvca.
Osim božikovine donosi se još i lijepog bršljana. Tko na stropu mjesta za ukras,
ili nema tko da ga pravi, ili ne dospije, napravi ga u kojem kutu sobe, gdje je
najmanje na putu, a imućnijim i odličnijim kućama postavljaju čitavo božićno
drvce na pod sobe ili na stolić, usadivši ga u drveni stalak. Takav način
ukrašavanja božićnim drvcem nosi naziv «KRIZBAM». Na nj objese svašta: jabuka,
naranča, pozlaćenih oraha i lješnjaka, različite stvarce od sladora i papira,
stakla, itd. Urese ga još šarenim lančićima svakojake boje i oblika, lampašićima
izrezanim i gotovim kupljenim, zlatnim i srebrnim nitima i koječim drugim, što
se u dućanu kupi.
Na istaknutim mjestima po granama postavi se tu i tamo koja svjećica, koje se u
svečanim trenucima zapale.
Pred
božićnim drvcem naprave se i jaslice.
JASLICE
Pod
božićnim drvcem u suvremenome obiteljskom stanu središnje mjesto često zauzimaju
jaslice, likovni prikaz okolnosti Kristova rođenja ili događaji koji prethode
tom činu ili ga slijede. U naše dane to je najčešće od papira načinjena
biblijska scena. Može se kupiti u trgovini i bez mnogo novca i napora postaviti
pod božićno drvce. Te, danas prilično prozaične i komercijalne jaslice imaju,
međutim, svoju originalnu povijest. Njihovo prvobitno mjesto je u crkvama.
Obično se spominje legenda o svetom Franji Asiškom, koji je 1223. god. u šumi
pokraj Greccija uz oltar postavio jaslice sa slamom i doveo magarca i vola.
Povijest jaslica kazuje kako su one pridonosile naučavanju Kristove vjere baš
zato što zorno predočuju Kristovo rođenje. Služile su pobožnom promišljanju
Isusovog života.
*******
Na Božić se sam Bog pojavio u mjeri čovjeka, primjerio se čovjeku, da se čovjek
omjeri Bogom, da mu ponudi svoju beskrajnu mjeru. Blagdan Božića je Isusov
rođendan, ali se od tada čovjek rađa na nov način. Po kršćanstvu tj. po
krštenju, u svakom čovjeku želi se razviti Krist, točnije: On želi da se svaki
čovjek – kako piše sveti Pavao – razraste do pune mjere rasta Kristova. Dakle, u
Božiću je utemeljeno čovjekovo dostojanstvo pa papa Leon Veliki sredinom 5.st.
poučava kršćane: Upoznaj, o kršćanine, svoje dostojanstvo i pošto si postao
dionik božanske naravi, ne vraćaj se u staru kukavnost!
S jedne je strane Božić otkrio da je Bog kršćanstva okrenut prema čovjeku: želi ga, voli ga i ljubi ga. S druge strane daje na znanje da je time što je Sin Božji postao čovjekom, njegovo je učovječenje postalo put našega očovječenja. Tako je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja. I ni u jednoj drugoj religiji kao u kršćanstvu ne spajaju se bogoljublje i čovjekoljublje do te mjere da je Isusov učenik Ivan mogao napisati: Tko ne ljubi svoga brata kojeg vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti!
U božićnoj polnoćki kršćani obznanjuju pismo apostola Pavla učeniku Titu: Pojavila se- u Isusu Kristu- dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga. Teško da bi suvremeno čovječanstvo bilo bolje od Božića, nikad nije bilo! Od topline Božića griju se kršćani, a i oni koji se njima ne pribrajaju. Prvi Božić, a zatim i svaki koji poslije njega slijedi, ukazuje na Božje čovjekoljublje, ali i hrani ljudsku svijest da slijedi Boga u – čovjekoljublju !