Blagdan -
6. siječnja
Na današnji se dan Crkva sjeća događaja opisanog u Evanđeljima, kada dolaze
trojica maga, trojica kraljeva sa željom da se poklone novorođenom kralju.
Došli su izdaleka i tražili Krista. U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna
je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide
nikakvi tragovi kraljevskog dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibici
među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, on je
skriven, stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te
dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu,
ne radi sebe, nego da svrate pozornost na novorođenog Kralja, kojega i oni
naviještaju.
Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja,
kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im imena:
Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila dražesna legenda
prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola
prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti triju kraljeva njihove bi
relikvije bile odnesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle budu prenesena
u Koeln. Nad tim je relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignut na
njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures
grada Koelna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Ti sveti magi ili
kraljevi bili su predstavnici poganskoga svijeta koji se dođoše pokloniti Isusu
i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude.
Iskusni gradski župnik
Joseph Ernst Mayer misli da se mi danas nalazimo u preobrazbi
jednoga pjesničkog ili čak folklornog kršćanstva u teološko ili,
još bolje rečeno, u kristološko. Time želi reći da u evanđeoskoj poruci idemo
sve više za onim bitnim, glavnim, ne zaustavljajući se na onome što je sporedno.
U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus
Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskoga
dostojanstva.
On stanuje u jednoj seoskoj kolibi među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne
daje svečanih primanja, koji nema nikakve reprezentacije, on je skriven, gotovo
stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela
mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu ne radi sebe, već da
svrate pažnju na novorođenoga Kralja, koga i oni naviještaju. On se objavljuje
kao obećani Mesija, Spasitelj svih naroda. On se i danas kao Bog i čovjek i kao
Spasitelj želi objaviti svakome narodu i svakome pojedinome čovjeku preko svoje
vječne poruke u Evanđelju, želi se objaviti i preko nas kršćana, ali to će
biti moguće samo u tolikoj mjeri u kolikoj smo prihvatili njegovu poruku i
koliko je proživljavamo. Naša pripomoć njegovu objavljenju bit će i naš najbolji
dar
koji mu možemo dati skupa sa samim sobom.
Uoči Bogojavljenja običava se blagoslivati voda kojom se onda škrope stanovi
prigodom blagoslova kuća. I naše obitelji svojim životom morale bi objavljivati
Krista.
Blagoslov kuća morao bi biti vanjski znak da će se u obitelji živjeti
kršćanskim, to jest Kristovim životom, po načelima Evanđelja. I raspelo ili
slika Srca Isusova na
vidnom mjestu u stanu morali bi na vanjski način pokazivati kome obitelj pripada
i tko je njezin Gospodar i Učitelj.
Hrvatska književnica Vesna Parun u bogojavljenskom broju Glasa Koncila godine
1973. ispovjedila je javno što vjeruje. Priznala je: "Sve što ljudi vjekovima
traže
da bi postigli cjelovitu istinu o čovjeku, u njemu je sadržano - u Kristu...
Njega nismo izvadili iz prašine, on je živ, vjekovima živ u svijetu, u ljudima,
u idejama,
u ljubavi, u milosrđu, u svemu... On je bio najveći mislilac, i filozof, i
čovjek, i etičar, koji je sve u sebi sadržao, i još nešto više..."
I ona je svojom ispoviješću poslužila za jedno Kristovo bogojavljenje. Krist se
želi neprestano objavljivati, jer želi sve poučiti u istini, pravdi i ljubavi,
jer želi sve
spasiti i pravo usrećiti. On želi biti stalno bogojavljenje do konca vremena.
Naše je da neprestano budemo otvoreni prema tome bogojavljenju te da i sami
služimo
kao njegovo oruđe, da on postane vidljiv i preko nas.
Mage s Istoka, o kojima
govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja
pretvorila u kraljeve davši im i imena: Gašpar, Melhior i Baltazar.
Oko njih se stvorila i dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma,
apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do
Indije.
Poslije smrti tih triju kraljeva njihove bi relikvije bile donesene u Carigrad,
a odande u Milano, odakle bi ih Rainald von Dassel, nadbiskup iz Mainza i
kancelar
Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti prenio u Köln. Nad tim je njihovim
relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignuta na njemačkom tlu
najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Kölna, u
kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Blaženi Petar Faber, prvi svećenik
Družbe Isusove,
u svome Memorialu govori s najvećim oduševljenjem o pobožnosti koju je u Kölnu
gajio prema svetim trima kraljima.
Ti sveti magi ili kraljevi bili su prvi predstavnici poganskoga svijeta koji se
dođoše pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude.
O njihovu dalekom putu u Betlehem i o njihovu poklonu svjedoče nam i slikarije
već iz katakomba. One ih prikazuju ponajviše četiri na broju.
Kasnije se broj snizuje na tri, valjda zbog tri dara "zlata, tamjana i smirne",
kojima "obdariše Isusa".
Prigodom 500. obljetnice otkrića Amerike te početka evangelizacije tog
kontinenta Ivan Pavao II. nedjeljom u podne prije Anđeoskog pozdravljenja
govorio je
obično o nekom velikom američkom svetištu. U tom je ciklusu na drugu korizmenu
nedjelju 15. III. 1992. govorio o najvećem svetištu Sv. Josipa na svijetu,
na padinama Mont-Royala, sučelice kolegija Notre-Dame de Montréal. Za njegovu je
izgradnju najzaslužniji brat pomoćnik Družbe svetog križa, Andrija Bessette,
koji je g. 1870. ušao u tu redovničku zajednicu upravo zbog pobožnosti sv.
Josipu, koja se ondje veoma gajila, a njemu sve od djetinjstva bila veoma draga.
Ivan Pavao II., koji je 23. svibnja 1982. skromnog brata Bessettea proglasio
blaženim, u svom je spomenutom nagovoru na II. korizmenu nedjelju 1992. rekao da
je,
obilazeći u duhu s vjernicima velika američka svetišta, uoči svetkovine Sv.
Josipa, želio progovoriti o najvećem svetištu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve.
Papa mu je pripisao evangelizaciju novog svijeta jer se u novootkrivenom
svijetu, uz Isusa i Mariju, naviještao i sv. Josip, tako usko povezan s djelom
otkupljenja.
Ondje se, a osobito u Kanadi, kao malo gdje veoma razvila i pobožnost sv.
Josipu. Poznato je koliko je u toj zemlji razvijen i kult Sv. obitelji, a sv.
Josip je glava
te najuzornije obitelji pa je prirodno da se uz Isusovu i Marijinu osobu razvilo
i iskreno štovanje sv. Josipa. Papa hvali tu pobožnost, potiče na nasljedovanje
Spasiteljeva
poočima i Marijina zaručnika te moli zaštitnika sv. Crkve da bi slavljenje 500.
obljetnice otkrića Amerike pridonijelo novoj, tako potrebnoj evangelizaciji tog
velikog kontinenta.
Svetište Sv. Josipa i blaženi Andrija Bessette sami su velika čudesa sv. Josipa
pa je red da se s poštovanjem i udivljenjem upoznamo sa skromnim likom blaženoga
redovničkoga brata, čovjeka velike vjere, duboke pobožnosti i promicatelja
štovanja onoga koji je poslije Isusa i Marije od ljudi najveći. Alfred Bessette,
kasniji brat Andrija,
rodio se 9. travnja 1845. u blizini sela Saint-Grégoire-d'Iberville, u
nadbiskupiji Montréal, u kanadskoj pokrajini Quebec. Bijaše on osmo od
dvanaestero djece svojih
roditelja. Brzo je ostao siroče bez oca i majke. Oca je izgubio u svojoj
devetoj, a majku u dvanaestoj godini. Prihvatila ga je tetka, Marie-Rosalie
Foissy.
Alfred je jedva znao čitati i pisati, ali je ipak jako dobro poznavao katekizam.
Kao siroče morao se prilično rano prihvatiti teškog posla da bi si zaslužio
svagdašnji kruh.
Od g. 1858. do 1870. morao je obavljati razne zanate, naprije u pokrajini Quebec
u Kanadi, a onda 1863-1867. u susjednim Sjedinjenim Američkim Državama.
Nakon toga se opet vratio u domovinu.
Bio je iskreno pobožan kršćanin pa mu je Gospodin udijelio milost redovničkog
zvanja. Godine 1870. stupio je kao brat u Družbu svetog križa gdje se veoma
štovao
onaj svetac kojemu je i on bio žarko pobožan od svoje najranije dobi. To je
sveti Josip. Tada je dobio novo redovničko ime - Andrija. Redovnička je Družba
svetog
križa dobila u njemu prikladna i sposobna djelatnika za sve poslove. Iako je
revni brat Andrija vršio službu vratara u kolegiju Notre-Dame de Montréal,
obavljao je
sve tamo od 1872-1910. godine i mnoge druge poslove.
Nošen svojom zanosnom pobožnošću prema sv. Josipu aktivno je sudjelovao u
gradnji prve kapele u čast svome obljubljenom svecu, koja je bila otvorena g.
1904.
Božja je providnost htjela proslaviti sv. Josipa, a tu je revno sudjelovao i
brat Andrija pa je ta kapela ubrzo postala ciljem pobožnih štovatelja i
hodočasnika sv. Josipa.
Trebalo je nekom povjeriti brigu za hodočasnike sv. Josipa. Poglavari imenovaše
za to brata Andriju, imenovavši ga čuvarom svetišta Sv. Josipa. I od tada je
brat Andrija
sve do smrti bio prisutan u svetištu koje će se tijekom vremena u svakom pogledu
razviti u jedno veliko svetište u koje još i danas godišnje dolazi preko 2
milijuna
hodočasnika. Ljudi su vrlo brzo osjetili svetačku pobožnost brata Andrije prema
sv. Josipu pa su mu se preporučivali u molitve. On je to prihvaćao ali i
preporučivao da
sve molbe zajedno upravljaju moćnom zagovoru sv. Josipa. Vjernici ga poslušaše i
počeše se događati velika uslišanja, ozdravljenja i obraćenja. Pobožni su
vjernici
imali veliko pouzdanje u molitve brata Andrije, nazivajući ga "čudotvorcem Mont-Royala",
a on je u poniznosti srca sve pripisivao zagovoru sv. Josipa. Kad je revni,
skromni brat na Bogojavljenje 1937. zaklopio oči te usnuo u Gospodinu, njegova
je smrt bila ravna danu žalosti za cijeli narod. Revnost je jednog skromnog
redovnika
podigla veliko svetište Sv. Josipa, poznato po cijeloj Kanadi, pa i izvan
njezinih granica, a brat Andrija se odonda ubraja u velike moderne apostole
pobožnosti sv. Josipu.
Taj se glas o njemu godinama širio sve više i više. Raymond Darricau, redoviti
profesor povijesti na Sveučilištu Bordeaux III. u Bordeauxu u Francuskoj, tvrdi
da je upravo
utjecaj brata Andrije bio odlučujući za izraziti položaj sv. Josipa u povijesti
Crkve. On se poziva i na to da je zato papa Ivan XXIII. postao također jedan od
najuglednijih promicatelja štovanja sv. Josipa pa je ime sv. Josipa uvrstio u
Rimski kanon. Što se toga tiče moramo reći da je to zasluga pokojnog mostarskog
biskupa,
dr. Petra Čule, koji je pri završetku I. zasjedanja na Drugom vatikanskom
saboru, kad se raspravljalo o liturgiji, u svom javnom interventu upitao: gdje
je uz druge
svece u misnom kanonu ime sv. Josipa. Papa Ivan XXIII. reagirao je odmah te u
Kanon uveo ime sv. Josipa. No Ivan XXIII. bio je proglasio sv. Josipa i za
zaštitnika
Drugog vatikanskog sabora. Sve je to jedno s drugim povezano, a zasluga brata
Andrije ostaje uvijek neosporna.
Njezinu je neospornost potvrdio i postupak za proglašenje brata Andrije
blaženim. Postupak je bio otvoren g. 1951., a razvijao se bez zapreka. Dana 23.
svibnja 1982.
papa Ivan Pavao II. proglasio je velikog promicatelja pobožnosti sv. Josipu,
brata Andriju, blaženim. Spomenuti Darricau u svom prikazu novog blaženika u
velikoj
enciklopediji Bibliotheca sanctorum (Prima) tvrdi da se blaženi Andrija Bessette
s pravom može smatrati jednim od najznačajnijih likova suvremene svetosti.
To je potvrdio i Ivan Pavao II. govoreći 15. III. 1992. o svetištu Sv. Josipa u
Kanadi. Isti je Papa pokazao svoju veliku odanost sv. Josipu time što je Crkvu
obdario
apostolskom pobudnicom Redemptoris custos o sv. Josipu. Tu divnu pobudnicu od
15. kolovoza 1989. imamo i u lijepom prijevodu na hrvatskom jeziku,
što ga je izdalo Nacionalno svetište Sv. Josipa u Karlovcu.